Milanović je umislio da sunce izlazi kako bi njega čulo

Već duže vrijeme u kuloarima kola anegdota koja baca svjetlo na podužu detronizaciju SDP-a, pojašnjava razloge neuspjeha Zorana Milanovića te zorno tumači slab karakter ove doista više nego neuspješne Vlade. Krajem devedesetih, za poodmaklog stadija Tuđmanove bolesti, Milanović, tada viši činovnik u Ministarstvu vanjskih poslova, razgovara s kolegom o političkoj budućnosti. U to vrijeme čak i dobro uhljebljeni činovnici naziru raspad sustava koji je omogućio pljačku neslućenih razmjera. Treba se skloniti u sigurniju, po mogućnosti stranačku zavjetrinu. „Ti ćeš, Zorane, u HDZ?“ - logično razmišlja kolega trenutačnog premijera. „Neću, učlanit ću se u SDP“ - odgovara mu Milanović. „Zašto u SDP?!“ - pita s nevjericom kolega Milanovića koji mu odgovara: „U SDP-u ću lakše napredovati.“ Milanovića, dakle, ne vodi u SDP ideologija, već karijerna slamka spasa. Kao što tehnokrati iz Gregurićeve, Valentićeve te Matešine Vlade nisu nikad (ideološki) pripadali HDZ-u, tako ni (neo)liberal Milanović nikad nije čak ni vjerno odglumio socijaldemokrata. Kada bi se s njim i sudario na cesti, Milanović doista ne bi prepoznao radnika. Ali ga to nije spriječilo da 1999. postane SDP-ovac. U Milanoviću, i njemu sličnima, Ivica Račan vidi novu, komunističkom prošlošću nekontaminiranu, reformsku snagu.
Autostopisti su izgubili
Nakon Račanove smrti, prvi kandidaturu za predsjednika SDP-a ističe upravo Milanović. Snažno ga podupire Slavko Linić, uz jedan ne baš mali i ne baš logičan uvjet - mora se obvezati da, ako ga izaberu za predsjednika SDP-a i ako SDP pobijedi na parlamentarnim izborima, neće biti premijer. Nakon što je Milanović pristao na razdvajanje funkcija (a što je drugo mogao?!), nesvakidašnji kompromis teška je srca prihvatilo i troje preostalih predsjedničkih kandidata (Željka Antunović, Tonino Picula i Milan Bandić). Uz pomoć Linića i SDP-ovih nasrtljivih „mladoturaka“, Milanović postaje predsjednik, a kandidat za premijera 2007. Ljubo Jurčić. Na plakatima loše uslikan dvojac s uspravljenim palčevima Ivo Sanader je okarakterizirao kao autostopiste. Iako je SDP izgubio od HDZ-a, Milanović smatra da može uz HNS i IDS pregovrima s HSS-om i manjincima sklepati saborsku većinu i time od Mesića dobiti mandat za sastavljanje Vlade. No, umislio je Milanović da mu u tome smeta Jurčić kojega telefonom obavještava da više nije premijerski kandidat. SDP-ovcima je trebalo zazvoniti na uzbunu već nakon te prve nevjerojatno narcisoidne, unfer geste. Drugo zvono na uzbunu zazvonilo je prilikom raspodjele potpredsjedničkih mjesta u Saboru.
Nastupio je poput šefa ribarnice
Iako je samo prije mjesec, dva uz pomoć HNS-a pokušavao iza kulisa (trgovinom) dobiti na izborima izgubljenu bitku, Milanović je Vesni Pusić grubo, matematički, dokazao da SDP-u pripadaju oba opoziciji dodijeljena mjesta potpredsjednika Sabora. Umjesto mudre, zaštitničke, prijateljske ili državničke geste, Milanović je iskazao nerv šefa kakve ribarnice. Pobjeda na izborima 2011. SDP-u i Milanoviću pala je u naručje poput zrele kruške. Kukuriku koalicija nije pobijedila zbog dobroga programa i respektabilnih političara, već zato što su zbog strahobalne pljačke najviši dužnosnici HDZ-a padali kao (nekad) čunjevi pred kuglama Nikole Dragaša. Kukurikavci su - danas se to bjelodano pokazuje - najveći politički šarlatani otkako je višestranačke, na lopovluku postavljene hrvatske države. Zašto? Argumentirat ću vam tu tvrdnju sa samo tri relevatna argumenta. Prvi je taj što Kukuriku Vlada za dolazak na vlast nije pripremila niti jednu reformu i niti jedan ključan zakon. Drugi je taj što se nakon prva dva, tri mjeseca vladavine uvidjelo da Vlada Zorana Milanovića i prvog potpredsjednika Radimira Čačića nema ama baš nikakvu strategiju upravljanja državom. Treći je taj što su Milanović i Čačić sklepali Vladu od nesposobnih poslušnika i pozera, od ljudi koji nemaju niti dana radnog staža izvan partija i politike.
Raspad je počeo na početku
A znati vladati znači znati izabrati. Milanović nas je s tom njegovom i Čačićevom ekipom mogao jedino izvesti iz ponedjeljka u utorak, a ne iz krize. Da je vlast šarlatnaska, dokazuje i činjenica da je prvim potpredsjednikom Vlade postao Čačić kojem je - realno, zbog nesreće u kojoj je usmrtio dvoje ljudi - prijetila zatvorska kazna. Zbog koje je Čačić morao odstupiti s dužnosti nakon nepune godine dana. No, prvi je (nakon tri mjeseca) iz ekipe ispao Zlatko Komadina, ali ne zbog - kako nas se to tada uvjeravalo - bolesti, već zbog nespsobnosti da vodi sektor prepun problema. Početkom šestog mjeseca 2012. Milanović primorava Mirelu Holy na ostavku zbog toga što je pisanim putem od direktora HŽ-a zatražila da zaštiti njezinu prijateljicu od šikaniranja. Je li to bio pravi razlog smjene? Nije. Holy je smetala Čačiću i mafijašima koji ogroman novac zgrću na otpadu. Ministar turizma Veljko Ostojić morao je otići zbog afere kojom bi se u svakoj pravnoj državi pozabavili organi gonjenja. Uz ministre, iz Milanovićeva stroja ispadali su zamjenici ministara, visokorangirani činovnici, gradonačelnici, beskrupulozna županica Lovrić-Merzel... Zbog čega? Zbog sumnji da kradu. Zbog korupcije. Zbog prijevara. Zbog laži. Zbog nepoštenja. Zbog zlokorištenja položaja.
Milanović se divi svome perju
Uz to što je Kukuriku vlast nesposobna, o čemu svjedoče katastrofalni ekonomski pokazatelji (BDP pada već šest godina, nema investicija, Hrvatska ima treću u svijetu najvišu stopu PDV-a, u državi kojom vladaju nesposobni političari u zajedništvu s nadređenim im preko noći, na sumnjiv način obogaćenim tajkunima ima sve više gladnih, birokracija terorizira građane, a poduzetnike reketari, na visokom trgovačkom sudu zarobljeno je više od 50 milijardi kuna, industrija je ugušena, potrošnja pada, nezaposlenih je gotovo 400 tisuća...), sve je više kukurikavaca ili u zatvoru ili na optuženičkoj klupi. Usprkos tomu, Milanović i dalje zauzima pozu pauna koji se divi vlastitome perju. I pri tome se svađa sa svima - sindikalistima, popovima, poslodavcima, opozicijskim političarima, novinarima, predsjednikom Josipovićem, Angelom Merkel, visokopozicioniranim političarima EU, diplomatima... te - već mjesecima - sa Slavkom Linićem, sada već bivšim ministrom financija, s kojim je izmjenjivao poruke jedino putem medija. Za tu nenormalnu komunikaciju kriv je, naravno, Milanović koji je sve probleme s tvrdoglavim Linićem trebao rješavati u svome kabinetu u četiri oka. Svakodnevno. Više puta. Zato što je država - kao što bi rekao bivši premijer koji danas ima rešetkast pogled na svijet - u banani. U sanduku banana.
Linićeva dvostruka mjerila
Sve su nesporazume premijer i jedan od najvažnijih, k tome - stekao se utisak - i najsposobnijih, nedvojbeno najradišnijih i - dokazuju ankete - u narodu najpopularniji ministar trebali rješavati bez odgađanja, bez javnih svađa i medijskog prepucavanja, bez podmetanja. Premijer je s ministrom Linićem trebao raščistiti sve nesporazume čim je saznao za slučaj Šegon, koji jest bio dovoljno velik povod da se ministru zahvali na suradnji. Ne samo zato što je Linić štitio svog pulena koji je zloporabom položaja sebi namjestio povoljan kredit (iako ga po kriterijima ne zaslužuje), već se i oglušio na premijerov zahtjev da smijeni svog pomoćnika. Umjesto da tada smijeni i šefa HBOR-a Kovačeva, Milanović se putem medija razračunavao s Linićem čiji su rad, stručnost i građanima sve simpatičniji bučni, razbarušeni karakter počele zasjenjivati afere. Jedna za drugom. Kao na traci. Živopisni Linić je, nažalost, pokazao dvostruka mjerila i u predstečajnim nagodbama. Jedna su vrijedila za njegove prijatelje i štićenike, a druga za obične smrtnike. Za dojam da su predstečajne nagodbe još jedan veliki, od SDP-a i partnera ozakonjen, kriminal pobrinula se praksa i sudac Kolakušić. Pojedinci, pa i - što je nonsens - same tvrtke imaju (diskrecijsko) pravo otpisivati dugove prema državi i ostalim vjerovnicima. Bližima moći i moćnicima, dugovi se otpisuju - i na taj način upropaštavaju manji vjerovnici - a drugima se niti lipa ne oprašta. Da, riječ je o ozakonjenoj pljački.
Lista
nesposobnih
I , naposljetku, Milanović je po kratkom postupku, bez konzulatacija, na svoju ruku, smijenio Linića zato što - tumačio je novinarima - u njega nema povjerenja. Zato što ga je Linić, poput Tonina Picule, u posljednja dva mjeseca izazivao putem medija. Uostalom, saznali smo u obilnom pranju prljavoga SDP-ovog rublja, Linić ionako nije bio prvi Milanovićev izbor za ministra financija. Tu je važnu funkciju Milanović prvo ponudio beskrvnom Grčiću koji spada u veliki klub nesposobnih i nedjelotvornih ministara. Linića je ta funkcija dopala jer ju je Grčić odbio. Čudom se čudim kako to da Milanović Ministarstvo financija nije ponudio vlasniku propale poljoprivredne ljekarne Jakovini, ili Marasu koji je poduzetništvo omirisao samo na papiru, ili dezorijentiranoj Andrei Zlatar Violić, ili ambicioznom Mrsiću koji je želio Ministarstvo obrane, a zadovoljio se Ministarstvom (ne)rada, ili Rajku Ostojiću koji obmanjuje narod maglom pompozno zvanom „master plan“. Zašto je Milanović s Linićem u posljednje vrijeme komunicirao isključivo putem medija? Iz dva glavna razloga. Prvi je taj što se u financije, kao ni - uostalom, u gospodarstvo, ne razumije. Drugi je taština, nabujala do visina Mont Everesta. A svatko posjeduje onoliko taštine koliko mu nedostaje razuma. Prvi kukurikavac ponaša se poput pijetla koji je umislio da sunce izlazi kako bi čulo njegovo kukurikanje.
Milanović mora otići
Je li na pomolu raspad SDP-a, a onda i, naravno, raspad Kukuriku koalicije? Teško. Vlast je najbolje ljepilo. Da se odrekne profitabilnih funkcija koje, osim plaće, nose i niz drugih privilegija te mogućnost da se ušićari nešto, i ispod stola treba imati velika muda. Da bi se radilo uistinu za dobrobit građana, treba imati pozamašnu dozu entuzijazma, morala i solidarnosti. Ova vlast - jednako kao i one prethodne sa Sanaderom i J. Kosor na čelu - nema petlju pogledati istini u oči. A istina je da srljamo u duboku moralnu i ekonomsku provaliju iz koje se nećemo dugo izvući. Ako će Milanovićeva taština biti prepreka prijevremenim izborima, kukurikavci moraju prionuti velikoj rekonstrukciji Vlade na čijem čelu ne bi smio biti sadašnji premijer. Zato što su nas upravo njegova nesposobnost i njegovo neznanje odveli u beznađe. Čitava je Hrvatska postala talac neobuzdane taštine predsjednika Vlade nedoraslog zadacima koji su pred njega postavljeni. Dolaskom u Banske dvore Kukuriku koalicije, narod se grubo suočio sa sva četiri glavna zla vlasti - odgađanjem, podmićivanjem, grubošću i povodljivošću. Ideja da će se vlast s istim šefom i istom paradigmom preko noći odreći svih tih zala zabluda je na koju ne treba nasjedati.

P.S. Za to da politička tragikomedija bude što veća iz dana u dan brine Tomislav Karamarko koji je, vidi vraga, zaboravio što se to sve događalo u vrijeme vladavine HDZ-a. Nesposobnost kukurikavcima spočitava predsjednik stranke čiji ministri nisu bili sposobni zbrojiti dva i dva. Raspadu SDP-a veseli se šef stranke čiji je vrh završio u zatvoru, čiji je premijer bez ikakvoga objašnjenja dao ostavku, čija je predsjednica stranke izabrana pljeskom, a ne glasanjem... Kada bi Milanovića na vlasti zamijenio Karamarko, tragikomedija bi se pretvorila u grčku tragediju u kojoj pustoš pustoši osoba sklona diktaturi. Ukratko - rugala se sova sjenici.