MILANOVIĆ JOŠ NE SHVAĆA ŠTO ZNAČI BITI PREMIJER

I kao političar i kao dugogodišnji analitičar, sve sam svjesniji da ni ova, Kukuriku Vlada, na žalost čitave nacije, neće uspjeti. Zašto? Zato što uz ministre doticaj sa stvarnošću gube i premijer Zoran Milanović i prvi potpredsjednik Radimir Čačić. Koliko je Zoran Milanović griješio u kadroviranju dokazuje još jedan biser odlazeće ministrice zaštite okoliša: „Inzistirat ću da novi ministar nastavi moju politiku!“ – važno je dometnula javnosti Mirelu Holy, uz čiji se kratki mandat vežu jedino kontroverze. Što bi to, pobogu, trebao od Holy preuzeti novi ministar? Je li Holy izradila neku za zaštitu okoliša važnu, originalnu, nepreskočivu, spasonosnu strategiju? Nije, naravno. Holy će ostati upamćena, kao i ministar Zlatko Komadina, po rekordno kratkom ministarskom stažu.
Nedovoljnom čak i za zagrijavanje. I Komadina je, poput Holy, postavljen na mjesto kojem nije ni po čemu dorastao. Nije Komadina otišao iz Vlade zato što su mu Čačić i Slavko Linić kadrovirali, nije otišao niti zato što je rečeni dvojac bez kormilara (jer Milanović na kormilarskom mjestu ne kormilari) odbio gradnju neke tamo Riječanima jako važne ceste, već je morao otići jer od stotinu uzdi čvrsto u svoje ruke nije uspio uhvatiti niti jednu. Odlaskom Komadine s mjesta ministra prometa, onog istog resora koji je godinama devastirao Kalmeta, razotkrivena je još jedna fama.

Zbog Komadine su gazili demokraciju

Komadina je godinama slovio kao jedan od najboljih župana koji se, između ostalog – sjećate se – svađao s Kalmetom oko toga koje su to prioritetne ceste za grad Rijeku i riječku županiju. Komadina nikad niti u jednom srazu s nevjerojatno neuspješnim i nesposobnim Kalmetom nije trijumfirao. Jedino je jako uspješno kukao. Sada se pokazalo da je uspješnog župana potrebno izuzetno malo i znanja, i upornosti, i političkog talenta, i organizacijskih sposobnosti. Zato je Komadina - čim je ponovo gurnut u potpredsjedničku fotelju stranke - ponovo najavio kandidaturu za župana. Nije mu čak ni najmanje neugodno što je zbog njegove ministarske fotelju Kukuriku koalicija nasilno mijenjala zakon i pri tomu pogazila demokraciju.
O čemu će, nadam se, Ustavni sud vrlo skoro donijeti pravorijek. U Hrvatskoj se, sve sam uvjereniji, kažnjava jedino uspjeh. Neuspješni i dalje napreduju te ih, što je još nevjerojatnije, javnost simpatizira. One koji strše zbog talenta, odličnih rezultata ili – ne daj Bože – poštenja, treba skratiti za glavu. Ništa Hrvati ne trpe manje od uspjeha. Zato je Komadina nakon ministarskog debakla najavio nove „pobjede“. Kao da poručuje - ako nisam dobar za ministra, trpjet ćete me kao župana. A zašto se onda uopće i micao iz Rijeke? Zato što su mu oči bile veće od mogućnosti, znanja i talenta.

Bezmesni ponedjeljci

Nalik Komadininu je i slučaj Holy. Umjesto da se prihvati posla te javnosti pojasni strategiju njezina ministarstva, Holy je u jednoj od najvećih kriza u posljednjih pedesetak godina građane počela živcirati svojim ponekad i neobičnim sklonostima i još neobičnijim ophođenjima s poreznim obveznicima. Ako je ukidanje plastičnih vrećica te ukidanje naknade za PET ambalažu spas za Hrvatsku, tada je lijepa naša u izvanrednom stanju. Tada je hrvatski okoliš, ali i hrvatska privreda, u ekstremno primjerenom stanju. Ali nije tako. Holy je svojim sklonostima, recimo, bezmesnim ponedjeljcima u Ministarstvu pokušavala osupnuti naciju. Nakanila je čvrstim stavom parirati Čačiću, uprijeti prstom u PET mafiju... To što se suprotstavila arogantnom Čačiću najveći joj je plus, ali – na žalost – nakon te čarke na sjednici Vlade, Holy ničim nije pokazala da je spremna za velike političke bitke. Svaki njezin korak bio je toliko nesiguran da je – i figurativno i stvarno – pala. A pala je zato što je umislila kako ona, sada kada je ministrica, može tražiti od šefova javnih poduzeća protekciju za svoje drugove i drugarice. Tražila je, pisanim putem, od šefa SDP-ovca za drugu SDP-ovku, zaštitu, ne pitajući se kako se u hrvatskoj osjećaju oni koji nemaju svog ministra zaštitnika. I tko je među prvima energično reagirao protiv Holyčine intervencije? Tomislav Karamarko, šef stranke koja je u javnim poduzećima namjestila 90 posto svojih kadrova.

HDZ se može pokriti ušima

Svi mogu na odlazeću ministricu Holy galamiti osim, naravno, šefova HDZ-a jer HDZ je 17 godina vodio za hrvatsku budućnost pogubnu kadrovsku politiku. Za posao u državnoj službi većini je najbolja i jedina preporuka bila ili članska iskaznica HDZ-a, ili rodbinska, ili prijateljska, ili zavičajna povezanost sa ZNA SE kojim moćnicima. Stranka koja je u dvadesetak godina hranila tisuće Buljubšića može se samo pokriti ušima i šutjeti. Još je žalosnije kada mediji dopuštaju da političari s miljama debelim putrom na glavi drže naciji lekcije o moralu. Holy je, dakle, morala otići zbog hrvatskog običajnog prava da je političkoj eliti, vladarima, sve dopušteno, pa i tražiti da zaposlenik ostane na poslu samo zato što je pripadnik vladajuće stranke. Holy je morala otići još i prije, onoga trenutka kada je na čelnu poziciju Fonda za zaštitu okoliša postavila gospođu Sanju Kalamburu usprkos tomu što je protiv nje podignuta optužnica za privredni kriminal. Morala je otići i zbog toga što je na važnu poziciju postavila osobu protiv koja se sumnjiči za kriminal ali i zbog izjave da će optužnica protiv Kalambure biti odbačena?! Trebao ju je Milanović smijeniti i onoga trenutka kada je za šeficu kabineta postavila Branku Jagar, bivšu glasnogovornicu Miroslava Kutle, osobu koja je prijateljevala s članovima podzemlja. Nakon niza najblaže rečeno čudnih i nemoralnih poteza, Milanović je ipak reagirao.

Kriteriji za - druge

Ali ne premijerski, ne državnički, već – partijski. „Žao mi je, ali postavili smo određene standarde ponašanja kojih ćemo se držati“ – komentirao je (iznuđenu) ostavku Mirele Holy njezin šef Milanović. No, pridržava li se tih standarda i sam Milanović? Ili je za sebe postavio letvicu znatno niže?! Naime, Milanović je „uhvaćen“ u prijateljskom posjetu tajkunu Emilu Tadeschiju na Hvaru, zbog čega se dio javnosti narogušio. S pravom. Kada najmoćniji političar, ili (kada je Milanović u pitanju) točnije - političar na najmoćnijoj poziciji u državi, hodočasti drugog najbogatijeg tajkuna tvrdnjom da je riječ o privatnoj stvari, nešto počinje smrdjeti. Otkako je postao predsjednik Vlade, Milanović više nema pravo na privatnost. Nema čak ni pravo skrivati s kim se druži. To je cijena javne funkcije. Način na koji je Milanović reagirao kada je razotkriven da je noćio u vili Tedeschija pokazuje da je umislio kako je njemu dopušteno kršiti standarde koji, primjerice, važe za najdemokratskije države Europe. Pa tamo političari daju ostavke za manje od petsto kuna potrošenog državnog novca (dan, dva kasnije čak i vraćenog u državnu kasu). Nitko nema pravo tražiti od Milanovića da se odriče svojih prijatelja, ali je pravo javnosti znati pod kojim je okolnostima Milanović boravio kod tajkuna-prijatelja.

Ne veže ih samo prijateljstvo

JAVNOST IMA PRAVO ZNATI! Pa što onda ako Tedeschi nije financirao SDP?! Može tu stranku financirati posredno. Tedeschi može, kao utjecajan kapitalist, poslovati s državom koju, kada je privreda u pitanju, vodi premijer Milanović. Dakle, Milanovića i Tedeschija ne veže samo prijateljstvo, mogu ih povezivati i mnogi interesi. Sumnjati je ljudski. I pametno. Naročito nakon što smo se uvjerili da su sva tobože neinteresna prijateljstva završavala – gotovo u pravilu - privatno-državnim partnerstvom. Na takve veze nije bio imun čak ni Ivica Račan koji – nije teško dati ruku u vatru – nije imao nikakve osobne koristi, ali se njegovim prijateljstvom obilato služio riječki tajkun Damir Vrhovnik. Sjetite se samo prijateljevanja bivšeg premijera Ive Sanadera s biznismenima?! Otkada je kum Ivo zajedrio na Malo vitra, na spomen tajkunsko-političarske, k tome još i prijateljske veze stane nam knedla u grlu. Milanović se prema javnosti u slučaju Tedeschija ponio bahato. Održao nam je lekciju o tome što smijemo znati, što on smije činiti te dokle javno smije zadirati u privatno. I nije, naravno, u pravu. Trebao je javnost informirati da ide u prijateljski posjet tajkunu te pod kojim će okolnostima kod njega boraviti. I Milanović bi trebao znati da nema besplatnoga ručka. Naročito kada su političari u pitanju.

Dobrodošlo političko zaleđe

Naročito kada su u pitanju hrvatski političari povezani s tajkunima. Pa, zar Goran Štrok nije – odmah nakon što je Kukuriku koalicija pobijedila – na sav glas počeo galamiti kako su mu u Hrvatskoj sada sva vata otvorena?! Znači, vrata mu otvara partija, a ne sposobnost i dobra namjera. Je li na tu bahatu Štrokovu izjavu, ponovljenu nekoliko puta, itko iz vlasti reagirao? Nije. Ali se zato nemojte začuditi ako se Štroku, biznismenu koji nije u poslovanju u Hrvatskoj ostavio trag bez crnila, ponudi kakav hotel pod povoljnim okolnostima. Nemojte se začuditi ako se uskoro otkrije da Tedeschi posluje s državom. I nemojte se začuditi ako se Milanović počinje zaklinjati kako on nema ama baš nikakve veze s tim poslovima. Za sve će biti zaslužna Tedeschijeva sposobnost, prodornost i genijalan poduzetnički um. Mnogi su i HDZ-ovi i SDP-ovi tajkuni dokazali da su „uspješni“ samo zato što imaju jako političko zaleđe iza sebe. Tedeschi je – stječe se dojam – uspio iako ga se nije, do sada, barem ne javno, svrstavalo niti u jedan politički klan. Zato niti njemu ne treba – ma koliko god mu to trenutno godilo – (polu)skrivano prijateljstvo s premijerom u čije časne namjere javnost ima pravo i sumnjati. Naročito ako noćenje u tajkunovoj vili razotkriju ne ljudi iz premijerova protokola, već – mediji. To je, premijeru, odveć nisko postavljena ljestvica.

Depresivno puhanje

Pa i Milanovićev je prethodnik Sanader otputovao u Veronu slušati operu u vlastitom, privatnom aranžmanu. I ta nas je njegova „privatnost“ koštala više nego da smo u Zagreb na gostovanje pozvali deset najvećih opernih kuća s deset najglasovitijih izvedbi u idućih sto godina. Da je tada Sanader položio javnosti račune – umjesto da Maček po tisućiti put laže – hrvatska bi agonija trajala zericu kraće. I bila bi financijski manje bolna. A Hrvatsku najviše boli upravo razmetanje političara novcem sve siromašnijih građana koji s pravom pušu i na hladno. I to pušu prilično depresivno jer su ponovo naivno povjerovali lažnim obećanjima. Vjerovali su da će ih iz financijskog gliba – u koji smo najvećim dijelom upali ne zbog globalne krize, već zbog nesposobnosti i kvarnosti vladara – izvući Kukuriku koalicija. Pobogu, Kukuriku koalicija obećavala je da neće biti bolnih rezova. Čak štoviše - govorili su da su bolni rezovi suvišni. Sve se može – trabunjali su – riješiti postojećim novcem. Neće biti, lažno su obećavali, novih poreza. Naročito ne za siromašne. A prvo su povećali PDV, kao izravan udar na krajnjega korisnika, izmučenog građanina Hrvatske. Hvastali su se kako neće otpuštati radnike u javnom sektoru, a sada najavljuju otpuštanja. Obećavali su da će čuvati imovinu Hrvatske, a kane sve rasprodati. Obećali su da neće mijenjati Zakon o radu, a sada radnicima kukavički podvaljuju promjene drugim zakonom (o reprezentativnosti). Rekli su kako će s postojećom državnom i lokalnom administracijom unaprijediti uvjete poslovanja. No, Čačić danas pjeva neku novu, potpuno drukčiju pjesmu (tužaljku): „Nećemo dobiti rat s birokarcijom!“ Neće, naravno da neće jer je ova vlada nespremna za posao koji je obećala obaviti. Potvrđuju to kadrovski promašaji poput Holy, poput Komadine, poput Čačićeva fikusa Vrdoljaka, poput ministrice kulture Andreje Zlatar Violić koja radi gaf za gafom, a najveći je javnosti podturen prijedlog izmjena i dopuna Zakona o HRT-u koje nas vraćaju u vrijeme komunizma, u vrijeme u kojem je partija određivala i tko će uređivati program i tko može, a tko ne može sudjelovati u programu.

P.S. Svi oni koji su mislili da će hrvatska vanjska politika prosperirati dolaskom Vesne Pusić na mjesto ministrice, razočarani su. Kasne i mlake reakcije na velikosrpske provokacije Srbijanca Tome Grobara, nedefiniran stav prema Hrvatima u BiH, prešućivanje pokušaja revidiranja povijesti na prostorima bivše Jugoslavije i – najnovije – kukavička šutnja na izbor bahatog mladočetnika Vuka Jeremića za predsjedatelja Opće skupštine UN-a dokazuju da su očekivanja bila bez osnova. Moj izbor za predsjedavajućeg Opće skupštine priznanje je srpskom narodu i srpskoj politici – kočoperi se mladočetnik, ekstremist Jeremić koji Oluju tretira kao udruženi zločinački pothvat. Izbor Jeremića za predsjedatelja Opće skupštine UN-a prihvaćanje je ekstremističke politike na Balkanu. I to treba jasno i glasno reći. Ali, hrvatska je vlast shvatila diplomaciju kao vazalstvo, općenje s figom u džepu. Ali figu u džepu ne drži hrvatski ekstremist Vlatko Marković koji jest javna sramota za hrvatski nogomet i Hrvatsku u cjelini. Taj primitivac više od desetljeća zagađuje javni prostor bez ikakvih posljedica. Posljednji njegov ispad tiče se, naravno, politike (u nogometu ionako ni o čemu ne odlučuje). „Nećemo u Auschwitz, idemo se pokloniti žrtvama komunizma“ – kaže Marković. Time određuje sebe kao „velikog Hrvata“ koji ni ne zna da je u Katynu – gdje će odvesti nogometaše – ubijeno 20 tisuća Poljaka, a u Auschwitzu više od milijun ljudi. Među njima i oko 10 tisuća Hrvata, većinom Židova i antifašista. Neće Marković dopustiti da se nogometaši poklone žrtvama fašizma jer su bile, očito, po Markoviću, i krive nacionalnosti, i na krivoj strani. Najštetnija je glupost pomiješana sa zločestoćom i ekstremizmom.