MILANOVIĆ POPUT TUĐMANA, U OPORBI VIDI CRNE I CRVENE VRAGOVE

S čim ili s kim se obračunao predsjednik Vlade Zoran Milanović? S korupcijom?! Malo morgen. Iako nju ne spominje, korupcija raste. Iz dana u dan. Sve ostalo, naravno, pada. Osim premijerove bahatosti i nemuštih floskula kojima dokazuje svoju i nemoć Vlade koju vodi. Je li se Milanović obračunao s inflacijom? Nije. Uz premijerovu aroganciju, koja je postala glavna karakteristika ove vlade, raste i inflacija. U inflaciji smo među rekorderima u Europi. Je li Milanović zauzdao javnu potrošnju? Nije. Je li – kao što je obećao – povećao prava radnika? Nije, prava radnicima iz dana u dan sve su manja, pa će kukurikavci u Zakon u radu na mjesto riječi radnik moći skoro ubaciti – rob. Je li pokrenuo investicijski ciklus? Nije. Od investicija ni „i“. Investicije su za Hrvatsku postale znanstvena fantastika. Je li povećan standard u bolnicama? Vraga, uz toaletni papir, pidžamu i posteljinu, uskoro ćete morati u bolnicu nositi i lijekove. A možda je Milanović stao na kraj negativnoj selekciji? Baš suprotno - negativna selekcija trend je ove vlade. Jedina svjedodžba koju Kukuriku koalicija traži od šefova javnih tvrtki, agencija ili činovnika u ministarstvima je članska iskaznica, odnosno - podobnost i poslušnost. Je li Milanović pokazao svoje socijaldemokratske zube i u ime pravednosti počeo teret krize prebacivati na leđa najbogatijih, oporezivati banke i uspostavljati dijalog s radnicima?
Tko je prijetnja
građanima?
Ne, naravno, dijalogizira – preko jednog od dva stvarna šefa Vlade - jedino s tajkunima i menadžerima koji su građanima dobrano gurnuli ruku u džep. Pa s kim se to onda – konačno – obračunao Milanović?! S opozicijom. U još jednom od svojih sve komičnijih, traljavih i sve nerazumljivijih nastupa ispljuskao je i lijeve i desne. I šoviniste i populiste. Zašto? Zato što ne može, primjerice, „ispljuskati“ birokraciju protiv koje, kaže prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić, Vlada nema šanse dobiti bitku. Svi su loši osim njega i njegovih. Ne čini li vam se to poznatim? Tako je znao govoriti Tuđman. Tuđman se obračunavao s crvenim i crnim vragovima. No, ovaj su put crni vragovi HDZ-ovci, a crveni – Laburisti. Oni su prijetnja građanima. Okupljenim SDP-vcima Milanović je nabajao s kim smiju, a s kim ne smiju koalirati na lokalnim izborima: „Moramo se dogovoriti s kim možemo, a s kim ne. Sa sadašnjim partnerima možemo, a izvan toga je prostor sužen. Postoje oni koji šire netoleranciju i šovinizam i koje nikako ne razumijem. S njima ne možemo, niti oni imaju ideja za gospodarski oporavak. Drugi su populisti koji ne šire mržnju i netoleranciju, ali šire nerealna očekivanja. Tu će se ljudi upecati i oni će ostvariti rezultat. Zanimljivo je da su istaknuti liberali postali istaknuti ljevičari!“
Građanima se od fraza diže želudac
Laburisti, dakle, šire nerealna očekivanja?! Neka Milanović nabroji barem jedno. Nerealna, točnije - lažna očekivanja širila je upravo Kukuriku koalicija koja se u izbornoj kampanji predstavljala socijaldemokratskom, a to – pokazalo se – nikako nije. SDP je davao lažnu nadu svima onima koji žive od svoga rada da će konačno, s njihovom vlašću, započeti socijalna pravednost. No, pravednost se svela na to da Todorić, Tedeschi i Mudrinić žive još bolje. Da banke i u najvećoj krizi ostvaruju nevjerojatne ekstraprofite, a da im država na to ne uzme niti jednu dodatnu kunu. Milanoviću su Laburisti trn u oku zato što su jedina stranka koja je spremna uistinu Hrvatsku pretvoriti u socijalnu državu te glavni teret krize prebaciti na leđa najbogatijih, do sada privilegiranih, onih koje 22 godine sve vlasti nezasluženo protežiraju. Milanović zna – jer i njihova istraživanja to pokazuju – da Laburistima raste rejting. A zna i zašto. Laburisti otvaraju prave, životne teme, komuniciraju svakoga dana s građanima. Ne zatvaraju se u kabinete i ne smišljaju prazne, tragikomične frazetine na koje se građanima diže želudac. Ako nekomunikator godine nije svjestan da su ga prozreli čak i oni koji su glasali za Kukuriku koaliciju, tada je situacija nepopravljivo loša. Zašto? Zato što je premijer umislio da ga narod razumije i da odobrava ovo što čini.
Premijer podmeće
U toj svojoj umišljenosti premijer je počeo „pripadnicima laburističke stranke“ podmetati riječi koje oni nisu nikada izgovorili. Nisu „pripadnici laburističke stranke“ izjavili da je kreditni rejting Hrvatske rezultat zavjere britanskih masona. Agencija Fitch, kao i druge (dvije relevantne) agencije ne kuju zavjere, već igraju otvoreno. Za interese banaka i krupnog kapitala. Agencije procjenjuju jedino to je li pojedina država sposobna vraćati kredit, a kako žive građani te zemlje, hoće li građani pocrkati od gladi, je li u tim zemljama na djelu diktatura ili demokracija, živo im se fućka. Da, te agencije u ime interesa bankarskih centara moći često reketare države, s njima se obračunavaju i manipuliraju. Čita li Milanović išta od recentne literature svjetskih ekonomskih analitičara? Uvažava li premijer domaće vodeće ekonomiste koji se bitno ne razilaze s laburistima kada je riječ o podignutom kreditnom rejtingu Hrvatske ili mu je jedini svjetionik i orijentir Čačić? Premijera boli istina, pa ju je, na principu Pavljovljevog refleksa, počeo prezirati. Umjesto da jača sustav, umjesto da državne institucije budu temelj demokracije, Milanović i Kukuriku koalicija jačaju sustav poslušnika. Njemu i koalicijskim partnerima podobni su najmiliji. Podobnima, a ne sposobnima podijelili su plijen nakon izbora, za što, naravno, nisu dobili mandat.
Profit privatni,
troškovi javni
Imaju jedino povjerenja u „svoje“, a oni „drugi“, poput populista, mrski su im - ne protivnici, već – sudeći po premijerovoj retorici koja nas vraća u devedesete – neprijatelji. Iz Milanovićevih riječi izviru nemoć i strah od konkurencije. Ali mu ne smetaju namješteni natječaji u ministarstvima, agencijama i svim državnim te lokalnim tvrtkama. Ne smeta mu trošenje novca poreznih obveznika na skupe automobile. Ne smetaju mu izravne pogodbe za milijunske poslove. Ne smeta mu to što „njihovi“ direktori državnih poduzeća zapošljavaju svoje sinove, braću, žene i nećake. Ne smetaju mu nepotizam i korupcija u vlastitim redovima, a svakodnevno baja o tuđim grijesima. Otkako je došla na vlast, Kukuriku koalicija prestala je govoriti o borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala te se sva podala interesima krupnoga kapitala. Javno privatno partnerstvo odbacili su čak i Britanci, ali za Milanovića i Čačića to je najprihvatljiviji model gradnje po modelu - profit privatni, troškovi javni. To što su objekti građeni javno privatnim partnerstvom tri, četiri ili pet puta skuplji od gradnje, recimo - kreditom države te jedinica lokalne samouprave, Milanoviću nimalo ne smeta. Na činjenicu da je iza rešetaka završio jedan od najbližih Čačićevih poslovnih suradnika Duško Papripović, premijer se nije referirao.
Izdaja vlastitih načela
Usprkos tome što su tvrtke Duška Paripovića sudjelovale u 90 posto gradnje i adaptacija u Varaždinskoj županiji po principu javno privatnog partnerstva, i to u vrijeme dok je župan bio Čačić, Milanovića nije zagolicalo. Zašto? Zato što su u pitanju njegovi. Javno privatno partnerstvo u Hrvatskome je saboru od Kukuriku koalicije ozakonjena pljačka o kojoj Milanović nikada nije zucnuo niti jednu jedinu riječ. Dok se razvijene zemlje poput Velike Britanije odriču javno privatnog partnerstva jer se pokazalo jednim od najvećih zala kojim tajkuni mažnjavaju nevjerojatne i, dakako, nezaslužene profite, Milanovićeva Vlada zagovara nakaradan oblik gradnje u kojoj jedini rizik snose građani. Nekoliko generacija građana. Milanovića ne zabrinjava činjenica da Hrvatska uvozi duplo više hrane nego što izvozi, ne zabrinjava ga to što njegova vlada ni nakon devet mjeseci nije podarila puku niti jednu jedinu rečenicu što će učiniti s poljoprivredom. Premijera ne zabrinjava činjenica da bi hrvatski građani, usprkos milijun hektara neobradive poljoprivredne površine, da nam zatvore granice, za nekoliko mjeseci počeli umirati od gladi. Laburiste ta činjenica zabrinjava. Zabrinjava ih to što kapitalisti veće profite žele ostvarivati ne novom tehnologijom, ne usavršavanjem proizvodnje, ne novim idejama, ne sposobnošću menadžera..., već snižavanjem radničkih prava. Milanovića jedino smeta laburističko „širenje nerealnih očekivanja“, mada nije rekao što pod tim misli. Sve za što se Laburisti danas zalažu, ostvarit će kada dođu na vlast. Tog se Milanović plaši - tuđe vjerodostojnosti i izdaje vlastitih načela.

P.S. Ako su kamate na štednju prihod, a prihodi se oporezuju, zašto ne oporezivati kamate? – pitao se ovih dana guverner HNB-a Boris Vujčić. Već godinama ekonomisti zagovaraju dodatno oporezivanje financijskog sektora u Hrvatskoj, po uzoru na dvadesetak zemalja Europske unije. Milanoviću ne pada na pamet oporezivati one koji imaju najviše. Čak je i kod oporezivanja dohotka Kukuriku vlast smanjila porez na najviše dohotke. Iako smo se u PDV-u ugledali u zemlje koje imaju najviše stope, u porezu na najviše dohotke Vlada ne slijedi istu praksu. Štiti bogate, a za hrvatske prilike astronomski visokim PDV-om koji, na kraju, plaćaju svi isto – i siromašni i bogati – uništava one s malim primanjima. No, neću više jer je to – po Milanoviću – populizam. Da, istina je – populizam. Laž i obmana dobrodošla su praksa vlasti.