Milanović štiti bogate, a uzima siromašnima

Nakon samo jedne ne baš polemične sjednice Vlade zaredale su medijske kalkulacije: „Raspada li se to Kukuriku koalicija? Najveći Milanovićev problem je Čačić! Čačić stoji Milanoviću na putu do apsolutne moći...“ Što se, zapravo, raspada? Autokratski, 22 godine timaren politički, državni, ali i društveni sustav. Raspadaju se mnogim i političarima, i analitičarima, i građanima normalnih zanimanja njihovi u većini slučajeva virtualni svjetovi. Teško se bilo Rusima ili istočnim Nijemcima nakon desetljeća diktature naviknuti ne samo na to da mogu slobodno govoriti, već – prije svega – na to da moraju, prepušteni okrutnom kapitalizmu, sami brinuti o sebi. A to je mnogima najteže. I većina hrvatskih građana teško se miri s činjenicom da taj – činilo se sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća – obećani svijet šarenih izloga nije baš toliko ružičast. Što je, pobogu, demokratsko u neimanju posla, šikani preko noći obogaćenih tajkuna, zabrani sindikalnog djelovanja, neisplati plaća, puzanju pred bogatima i moćnima, egzistencijalnoj nesigurnosti, životu nedostojnom čovjeka, bolesnoj logici da trebate imati čak i ono što vam nikada neće zatrebati?! Što je to dobroga, ljudskoga i slobodarskoga u idiotiziranju čitavih društava i država?

Borimo se sami...

Kao mladi novinar sudjelovao sam u više desetaka rasprava o otuđenju, o krizi identiteta i pojedinaca, i društva, i cehovskih udruženja, i umjetnosti, i politike, i morala... Te, onorežimske krize, prema ovom što živimo danas, doimaju mi se kao povjetarac prema orkanskoj buri. Otuđujemo se od najboljih prijatelja, zatvaramo, krijemo u vlastitim nutrinama, borimo se sami s vlastitim strahovima. Naivno se prepuštamo „demokraciji“ u kojoj će – sasvim je prirodno (mislimo) – već netko dovesti sav taj kaos u kakav-takav red. E, pa neće! I dok zabludjela većina čeka da joj se i demokracija, i uređeno društvo, i solidarnost, i društvena pravednost, i sigurnost, i pristojno plaćen posao serviraju na tanjuru ili, barem, padnu s – recimo – neba, oni s kojima smo sklopili nepisani ugovor da u naše ime upravljaju našim novcem u našem i općem interesu, u državi koju smo stvorili (jednako kao i Britanci, jednako kao i Francuzi, jednako kao i Danci) ne da nam bude tlapnja, već da nam bude okvir za bolji život, s našim novcem grade bolji život jedino sebi. Iz jednog smo totalitarizma upali u drugi. Prosudite sami koji je bolji - onaj nenarodni, despotski, u tuđoj državi, ili ovaj „narodni“, „demokratski“ u vlastitoj, „neovisnoj“ državi. Koliko smo uistinu slobodno društvo, govori i činjenica da se javnost još uvijek skandalizira polemikom ili – sasvim je svejedno – svađom nekoliko ministara na sjednici Vlade.

Račan nije čak ni podigao prst

To što se dogodilo prošloga tjedna na zagrebačkom Markovom trgu tek je tračak svjetla u sveopćem mraku društva u kojemu su od proračunskog deficita veći moralni, demokratski i medijski deficiti. Nije, naravno, opasna polemičnost, već jednoumlje. Opasan je strah od šefova autokrata kakvi su bili i Tuđman, i Sanader, i J. Kosor. Zato se na javnim sjednicama koje su oni vodili nikada nije čulo drugo mišljenje. Sanader je mislio za sve. Naročito za J. Kosor koja je uistinu bila – u pravu je njezin nekadašnji uzor – samo zapisničarka. Između tuđmanizma i sanaderizma pojavio se račanizam, do nemogućnosti funkcioniranja olabavljen sustav upravljanja. Osnovni problem Ivice Račana bio je u neodlučnosti i potpunom pomanjkanju hrabrosti. Za trećesiječanjske Vlade niti jedan od tisuće političko-gospodarskih lopova nije sankcioniran. Račan niti na jednog zadriglog šovinističkog huškača nije podigao čak ni prst, a kamoli da je stvorio klimu u kojoj bi se širenje mržnje sankcioniralo po kratkome postupku. Milanovićeva Vlada dobila je povijesnu šansu da napokon od Hrvatske stvori pravnu, socijalnu i demokratsku državu. I, ruku na srce, ova se nova vlada razlikuje od svih dosadašnjih upravo po tome što nitko iz njezina okruženja, od ministara do zastupnika u Saboru, ne gaji Milanovićev kult (s)ličnosti.

Sve su to liberali

Ministri se na sjednicama Vlade usude govoriti. Polemizirati. Prigovarati. Suprotstavljati se svome predsjedniku ili prvome potpredsjedniku. To što su se verbalno okrznuli ministrica okoliša Mirela Holy i Radimir Čačić, potom Čačić i Vesna Pusić i, na kraju, Milanović i Čačić dobrodošao je znak normalnih, ljudskih, poslovnih i kreativnih odnosa. Tuđmanu, Sanaderu i Kosorici, HDZ-ovim autokratima, suradnici su uglavnom povlađivali. Sramotno je na kakve su se sve odurne načine uvlačili Jadranki Kosor njezini današnji oponenti i protukandidati. Milanović ostavlja dojam čovjeka normalne, podnošljive taštine. Kojega – istina – čak ni njegovi glasači nisu razumjeli. Mjesec i nešto dana prije izbora Milanović je izjavio da je po uvjerenju liberal! Dakle, ne socijaldemokrat, već – liberal. Liberal je i Čačić. Liberal je i, bez ikakve dvojbe, Ivan Jakovčić (koji će u što kraće vrijeme pokušati u potpunosti neutralizirati za bolju mirovinu prodanog Damira Kajina), dok Silvano Hrelja ni sam ne zna što je. Iako je nakon gubitka izbora pokojni Ivica Račan rekao na Bundeku da će se SDP vratiti radnicima, Milanoviću to nije ni na kraj pameti. On je odlučio služiti kapitalistima, bogatašima, utjecajnim menadžerima, bankama, privrednim moćnicima, stranim kompanijama.

Vlada se plaši Mudrinića

Više je argumenata za tu tvrdnju. Rasprodat će i dati u najam sve što se rasprodati može i sve što će netko htjeti unajmiti. Da bi Vlada zakrpala malu proračunsku rupu od dvije milijarde, prodat će Croatia osiguranje i Hrvatsku poštansku banku. Iznajmit će ova vlada već sagrađene ceste. A to je dokaz ne dobroga gospodarenja, već ili potpune nesposobnosti ili vazalskog odnosa prema krupnome kapitalu. Za Čačića se odavno zna da njegova Hrvatska treba zadržati samo ime, himnu, grb i zastavu, ali je malo onih koji su još do jučer vjerovali da bi se predsjednik SDP-a mogao toliko slizati s većini Zemljana neprihvatljivim neoliberalnim kapitalizmom. Šef Vlade koji je spreman ona bogatstva koja su nama u nasljedstvo ostavili očevi predati ili prodati stranim kapitalistima ne može biti zaštitnik ni državnih interesa, a još manje vojske obespravljenih.
Drugi dokaz služenja kapitalistima je kukavičko povlačenje pred prijetnjama Ivice Mudrinića i ostalih telekomunikacijskih operatera u Hrvatskoj. Žalosna je činjenica da je HT jači od premijera. Od Vlade. Od države, koja ne štiti HT-ove otpuštene radnike, već Mudrinića i njegove gazde. Premijeru je profit iznad radnika. Čovjek mu nije vrijedan HT-ova profita. Treći i posljednji argument da će Milanovićeva Vlada vjerno služiti krupnome kapitalu – što je, naravno, legalno i legitimno ako se to služenje u izbornoj kampanji i najavi – je set novih poreznih zakona o kojima ćemo ovoga tjedna raspravljati u Hrvatskome saboru.

„Bogatiji“ za 48 kuna

Što se mijenja u zakonima o porezu na dohodak, dobit i dodanu vrijednost, a što dobroga donosi porez na dividendu? Vlada je promijenila gotovo sve tako da sve ostane gotovo isto. Čime je, u biti, iznevjeren čak i Ustav. Naime, u njemu piše da je Hrvatska socijalna država. A nju se može ostvariti tek na načelima društvene pravednosti koja u području porezne politike znači progresivno oporezivanje. Ili, tko više zarađuje, plaća progresivno veći porez, a tko zarađuje manje, plaća progresivno manji porez. No, od četiri spomenuta poreza samo je jedan, i to onaj na dohodak, progresivan.
Novim zakonima neće se zaštititi najugroženiji iako je neoporezivi dio plaće povećan s 1.800 na 2.200 kuna. Dakle, i Vlada Zorana Milanovića oporezivat će minimalne plaće koje u ovome času iznose 2.814 kuna. A to je u socijalnoj državi nedopustivo. Ovo povećanje neoporezivog dijela plaće radnicima će podebljati novčanike za – pazite – 48 kuna. Bolje išta nego ništa?! Najsiromašniji će dobiti i manje od ništa jer će im povećani PDV pojesti i tih 48 te još barem sto, dvjesto kuna. A znate koliki će teret pasti na leđa radnika s dvoje djece i bruto plaćom od 50.000 (neto 25.453) kuna? Teret od 153 kune?! S novim je prijedlogom Zakona o porezu na dohodak Vlada učinila još jednu veliku, dugoročno teško popravljivu štetu.

Smanjiti PDV na struju i plin

Do sada se najveći porezni razred primjenjivao na plaće veće od 10.800 kuna, a nakon što zastupnici većine daju zeleno svjetlo Vladinim prijedlozima stopa od 40 posto primjenjivat će se već od 8.800 kuna. Time je zabijen i posljednji čavao u lijes srednjega sloja. Dividenda će se napokon oporezivati, ali s tek jednom stopom - s 12 posto na sav prihod od dividendi veći od 12.000 kuna (godišnje). Naravno da zakonom o porezu na dividendu, kao i zakonom o porezu na dobit, treba predvidjeti barem tri ako ne i četiri porezne stope.
Tko plaća porez na dodanu vrijednost (PDV)? Krajnji korisnik. Dva posto veći PDV (s 23 na 25) iz novčanika će vam izvući dodatnih nekoliko stotina kuna, bez obzira što Vlada uvodi i međustopu od 10 posto na neke prehrambene artikle i vodu. Upravo ova nova međustopa najavljuje da će se od 1.7.2013. godine, kada uđemo u EU, knjige, kruh, ortopedska pomagala... oporezivati ne s najmanjih mogućih 5, već s 10 posto. Što će također biti još jedan udar na džep hrvatskih građana kojima bi Vlada pomogla barem malo kada bi smanjila PDV na struju i plin sa sadašnjih 23 na 10 posto. Tim više što će nakon ulaska u EU Hrvatska morati uvesti trošarine na plin i struju. I dok Vlada iz radničkih džepova povećanim PDV-om uzima zadnju lipu, država ne naplaćuje čak 46 milijardi kuna obračunatih poreza i doprinosa te devet milijardi kuna od koncesija (recimo, na šljunak). Zbroj neplaćenog poreza, doprinosa i koncesija doseže gotovo do polovice cjelokupnog iznosa u državnom proračunu. Radnicima se ne oprašta niti jedna lipa za, primjerice potrošenu struju ili neplaćenu TV pristojbu, te ih se za nekoliko tisuća kuna duga tjera iz stanova na ulicu, a tajkunima se oprašta pola državnog proračuna?! Tko je tu lud?! Nije Vlada luda. Ona samo štiti interese svojih partnera – tajkuna i banaka.

P.S. Nakon 22 godine stranačke strahovlade, u HDZ-u se događaju lomovi poput – simbolički rečeno – rušenja Berlinskoga zida. Predsjednika HDZ-a do sada je postavljala skupina odabranih ili ga je – kao u slučaju J. Kosor – nemisleća masa izabrala pljeskom. U najjačoj opozicijskoj stranci nisu naučeni na prave, fer, demokratske izbore. I kada su izbore imali, za odabranoga (Sanadera) su krali glasove. Sada, kada su pustili duha iz boce, kandidati niču kao gljive poslije kiše. Iako se već prijavilo šest pretendenata na predsjedničko mjesto, veterani, barakaši su pozvali negdašnjega premijera Nikicu Valentića da i on uđe u utrku za predsjednika. Dosta im je izbornoga inženjeringa. Čak su i tradicionalni HDZ-ovi beskičmenjaci počeli dizati glas. Do prije dva mjeseca bilo je nezamislivo vladarici spočitnuti ili se – ne daj Bože – otvoreno suprotstaviti koaliranju s Željkom Kerumom i njegovom sekom Nevenkom. No, sada taj isti HDZ koji je podržao jedan od najglupljih političkih brakova poručuje da će glasati za onog kandidata koji će razvrgnuti sramotnu koaliciju sa splitskim ridikuloznim gradonačelnikom, nesposobnim čak i očistiti snijeg. Posljedice nečišćenja snijega su ogromne - 700 lomova ruku i nogu. Netko bi pomislio da je u Splitu započeo rat. A sve zbog toga što se u Kerumovoj i sekinoj glavi svađaju neki mali žuti vragovi. Toliko bliski J. Kosor.