MILANOVIĆ TREBA NACIJI POLOŽITI RAČUNE

Hrvatska se vlast ponaša kao da upravljaju dječjim vrtićom, a ne državom. Ni kukuriku koalicija nije iznimka u tome. Iako je industrijska proizvodnja pala za 9,4 posto, iako je tržište nekretnina mrtvo, iako je nelikvidnost hrvatskih tvrtki ogromna, iako najavljeno i neprestano odgađano restrukturiranje državnih službi izaziva strah od otkaza desetina tisuća ljudi, iako visoki porezi i česte izmjene poreza potiču ulagačku nesigurnost, iako je država i dalje neučinkovita i skupa, iako se i dalje na dozvole za pokretanje posla čeka mjesecima, pa i godinama, iako se još uvijek javna potrošnja financira inozemnim zaduživanjem, iako osobna potrošnja pada, a javna raste, iako je Hrvatska već odavno u dužničkom ropstvu... premijer Zoran Milanović, prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić te ministar financija Slavko Linić smišljaju nekoliko puta na dan petparačke floskule. Nitko od njih nije u šest mjeseci vladavine dao niti jedan suvisli, programski, vizionarski, strategijski intervju. Nakon što je prisegnuo u Saboru, Milanović se nije obratio naciji da joj objasni o čemu je, zapravo, riječ. Nije narodu pojasnio – mada mu je to dužnost – što ga to čeka u jesen, što ga čeka dogodine, kakve ćemo sve muke prolaziti u narednom razdoblju.

Nek se strpi Todorić

Milanović nije imao potrebu čak ni onima koji su ga izabrali reći zbog čega cijene skaču u vis s motkom. Ostavlja dojam čovjeka kojemu nije stalo do javnosti, a najmanje do sirotinje koja se guši od prenapuhanih računa za struju, plin, vodu, stambenu pričuvu, komunalije, javni prijevoz, cestarine, trajektarine i ostale namete i dadžbine. Usprkos činjenici da je Hrvatska ponovo i službeno u recesiji, Milanović nas je, onako usput, zamolio da se malo strpimo. Obraća nam se kao da smo djeca u podužem redu ispred WC-a. Upozorava nas Milanović da nam slučajno ne pobjegne. U gaće. Smišljajući fraze u svome kabinetu – jer osim nekoliko ne baš originalnih izjava, ništa od njega u šest mjeseci nismo čuli – premijer je, očito, izgubio vezu s realnošću. Da nije, ne bi tražio da se strpe oni koji svojim mirovinama, minimalnim plaćama ili – ako imaju sreće – burzarinama, ne mogu platiti čak ni režije. A zašto se ne strpi država?! Što se ne strpi HEP?! Što se ne strpi plinara? Što se ne strpi ZET-ova kontrola u tramvajima?! Ili, još bolje, što se ne strpi Ivica Todorić?! Što se ne strpi Ivica Mudrinić?! Što se ne strpe bankari?! Zašto Milanović ne apelira na strpljenje bogatuna i bjelosvjetskih lihvara?! Premijer poručuje narodu da plaća račune i da, što je moguće duže, šuti. Bilo bi dobro da pritom, ma kako god da vam je teško, ne počinjete stenjati.

Sirotinji će uzeti sve

Smetat ćete stenjanjem todorićima, prkama i mudrinićima. A nije baš dobro gospodare ometati u razmišljanju kako da nas dodatno opljačkaju ili, barem, dobro izmuzu. A zašto se, premijeru, nisu mogle strpjeti Hrvatske autoceste? Trebaju li HAC i HEP novac za dugove? Naravno... Ali, pobogu, treba i narod novac za, primjerice, dječje gablece, za nove tenisice, za učitelja engleskog, za nov kaput (jer su stari prerasli), trebaju i penzići novac za zubnu pastu, za aspirine, za koji dekagram voća... A svi oni nemaju od koga – poput države – uzeti. Nitko od njih ne može svoje potrebe namiriti silom, poput države. I dok narod grca pod teretom skupe, neučinkovite države, banke se goje. Skupljaju milijarde na visokim kamatama, tečajnim razlikama, izmišljenim naknadama i lihvarskim kreditima. Od njih država ne traži ni stezanje remena, a ni, bogami, strpljenje. Država – a nju predstavlja najviše premijer Milanović – se ponaša prema narodu maćehinski, a prema tajkunima i bogatunima kao prema najvoljenijoj djeci. I pritom se Vlada još i lažno predstavlja socijaldemokratskom. Pa nije socijaldemokracija na nedemokratski način otimati socijalnim slučajevima zadnju kunu iz novčanika te ih tjerati da se zadužuju u lihvarskim bankama ne bi li platili rasipništvo vlasti i tajkuna?!

Na strani su bankara

U čemu se to vlast ponaša rasipnički? I dalje financira desetke, pa i stotine agencija i direkcija za koje nitko ne zna što rade. I dalje Vladini uredi najveću brigu brinu o voznome parku, uredskom namještaju i najsuvremenijim računalima na dizajniranim stolovima. I dalje se – i nakon šest mjeseci otkako je kukuriku koalicija preuzela vlast – na dozvole za pokretanje poslova čeka jednako dugo kao i prije. Vlast nije učinila ništa, ama baš ništa da pokrene sporu i korumpiranu birokraciju koja svojim nečinjenjem radi nemjerljivu štetu i radnicima, i kapitalistima, i svim građanima. Vlast papagajski ponavlja mantru bankara i takozvanih poslodavaca da u Hrvatskoj vlada antipoduzetnička klima, a bez da pritom analizira što ta mantra zapravo znači. Tko to stvara antipoduzetničku klimu? Radnici?! Čime? Odnosom roba prema robovlasniku?! Možda antipoduzetničku klimu stvara onih 83 i pol tisuće radnika koji rade, a ne primaju plaću? Ili antipoduzetničku klimu stvaraju sindikati? Čime? Zalaganjem da se plaće isplaćuju? Zalaganjem da se minimalac s 36 posto digne na 39 ili 40 posto prosječne plaće? Zalaganjem za dostojanstven život radnika? Je li – kao što je to za visoku politiku potkapacitirana Jadranka Kosor predbacivala političkim protivnicima – za antipoduzetničku klimu kriva opozicija?

Prvi je krivac - Milanović

Opozicija kojoj vlast do sada u Saboru nije uvažila niti jedan jedini zarez, a kamoli zakon, inicijativu ili amandman?! Ako postoji antipoduzetnička klima, onda ju potiče jedino vlast jer jedino je vlast nadležna za funkcioniranje ministarstava, javnih službi, državnih tvrtki, agencija, direkcija i tisuće birokratskih asocijacija koje imaju istu funkciju kao i prepreke na atletskoj stazi. S tim da je prepreka na atletskoj stazi ograničen broj, a prepreke u birokraciji neograničene su. Umjesto da vlast te prepreke ukloni što skalpelom što sjekirom, vlast se o prepreke spotiče i kuka. Kada su poslodavci pitali zašto kasni Zakon o poticanju investicija, Čačić im je lakonski odgovorio: „Zakon kasni jer ministarstva nisu koordinirana!“ Majstore, svaka čast! Pa što ih ne uskladite?! Tko je kriv za što su ministarstva neusuglašena? Ministri. Kriv je prvi potpredsjednik Vlade. A prvi krivac je, naravno, premijer Milanović. Umjesto da usklađuju neusklađeno, predsjednik Vlade i prvi potpredsjednik jezde po Hrvatskoj, naslikavaju se te prosipaju teško razumljive mudrosti. Čačić je dnevno na tri do pet događanja. Pet do šest puta novinarima daje izjave, pa se uputno zapitati kada on zapravo radi?! Usprkos tomu što ga ne diraju – kako se to on slikovito sprda sa svima njegovoj uzvišenosti nedoraslima – medijske analize vrtićkog dosega, Čačić ima potrebu svakom loncu biti poklopac. Uskoro će u jalovim izjavama potući čak i J. Kosor.

Gluhi i slijepi

Ni nakon što je obznanjeno da je BDP u prvome kvartalu pao 1,3 posto, i nakon što je obznanjeno da se industrijska proizvodnja stropoštala za 9,4 posto, nitko se iz Vlade nije imao potrebe ozbiljno pozabaviti tom katastrofom. Vlada je ostala gluha i slijepa na gospodarski tsunami koji će u Hrvatskoj ostaviti trajnije posljedice nego potres u Italiji. Što će Vlada učiniti da zaustavi negativan trend? Hoće li se doista baš sve prelomiti na leđima radnika ili Vlada ima plan? Ali, naravno, ne Plan 21 koji je bio predizborni trik za omamljivanje glasača. Hrvatskoj treba strategija. Hrvatskoj trebaju energični i efikasni potezi. Hrvatskoj treba vlast koja će znati uskladiti rad ministarstava. Hrvatskoj treba vlast koja će znati, moći i htjeti dovesti u red državne činovnike koji su prepreka i za strana i za domaća ulaganja. Točno, Hrvatska je posljednjih desetak godina uvozila mjesečno i do milijardu eura robe više nego što je izvozila. Deficit se krpao inozemnim zaduživanjem. Skupim se novcem kupovao socijalni mir, a kupovali su ga bezidejni vlastodršci koji su, usput, pljačkali sve što se opljačkati dalo, koji su, usput, pogodovali jedino kapitalistima za, naravno, pokoji komadić kolača. I ta je katastrofalna „ekonomska politika“ došla sada na naplatu. Nije, naravno, za katastrofalno stanje jedini krivac Milanović, odnosno, njegova Vlada.

Nemaju strategiju

Ona je najmanje kriva. Ali se najviše nudila da će raditi drukčije. Mi imamo rješenje – poručivali su kukurikavci. A od tih rješenja do sada nismo vidjeli ni „r“. A nećemo ni vidjeti skoro jer se Vlada nije kadra uhvatiti čak ni u koštac s vlastitom birokracijom.
Nije kadra sve one koji koče investicije locirati, identificirati i reformirati. A onim kočničarima koji se opiru reformama – kako bi i dalje reketarenjem podeseterostručili svoja primanja (ispod stola) – pokazati put do burze. Dakle, svih ovih godina sve su vlade – pa i one statistički uspješne – rast temeljile na domaćoj potražnji financiranoj inozemnim, skupim novcem.
Od rasta temeljenog na domaćoj potražnji financiranoj inozemnim novcem, novostvorena se vrijednost odlijeva(la) u inozemstvo. Sve su dosadašnje vlade, od onih Tuđmanovih, preko Račanove, Sanaderove, Kosoričine, a sada i Milanovićeve svojski gurale Hrvatsku u dužničko ropstvo. Niti jedna dosadašnja vlada nije učinila ama baš ništa da pokrene domaću proizvodnju namijenjenu izvozu, da izvoz pretpostavi uvozu i da se posveti realnom rastu.
Sve što je upropaštavano dva desetljeća Milanovićeva Vlada nije, naravno, mogla popraviti, ali je mogla – dok je osam godina tavorila u opoziciji – pripremiti strategiju. Umjesto privredne strategije, Čačić narodu pokušava zamazati oči žbukanjem zgrada i ponovnim guranjem novca u infrastrukturu koja je, primjerice, i Španjolsku natjerala u dužničko ropstvo. Badava nam lijepe, moderne autoceste kada njima kamioni ne voze hrvatske proizvode u inozemstvo. Badava nam – sutra – i brza pruga do Rijeke ako njome neće prometovati hrvatski vlakovi s hrvatskom robom namijenjenom stranom kupcu.

P.S. 1 Danas, peti lipnja, Međimurje puni šezdeseti rođendan. Više od trećine svoga medijskog života jedini skandinavski čitani tjednik u Hrvatskoj (dakle, najčitaniji od svih), djelovao je u višestranačkoj, sve manje samostalnoj Hrvatskoj. I bio je, čak i u vrijeme u kojem se u sav (moćni) glas propagiralo da je časno i domoljubno za vlast lagati i obmanjivati, lučonoša (medijskih) sloboda. U vrijeme u kojem su mi zabranjivali tekstove i emisije, a moju malenkost bacali na ulicu, Međimurje (utjelovljeno u uredniku Jurgecu i pretežitom vlasniku Benčiku) mi nikada – pa čak ni kada su mali i veliki diktatori iz HDZ-a prijetili vlasnicima ukidanjem ili oduzimanjem novina – nije mijenjalo ni slova. Pa ni onda kada su znali da će zbog bodljikavog teksta imati ne male probleme. Uz period proveden na mjestu glavnoga urednika na Novoj TV, u Međimurju sam se najslobodnije izražavao. Što je bilo dopušteno mojoj malenkosti, smjeli su, naravno, i svi ostali autori. Mađimurje je, bez ikakvoga pretjerivanja, najslobodniji medij u Hrvatskoj! Zbog tih sam naročitih zasluga predložio Ivicu Jurgeca i Bojana Benčika za županijsku nagradu. Nisu je dobili. Zašto? Zato što bi se vlast dodjelom nagrade slobodarskim novinama, odnosno - zaslužnicima za najslobodnije novine, zamjerila zatirateljima sloboda. Županjiska se vlast ponijela kukavički i kalkulantski. Nepravedno. Ove godine nitko nije više zaslužio županijsku nagradu od Jurgeca i Benčika. Njima, svim novinarima i, posebno, čitateljima čestitam 60. rođendan Međimurja.

P.S. 2 Dvije teme zaokupljaju hrvatsku javnost. Prva je Povorka ponosa koja bi se u subotu trebala dogoditi u Splitu i šovinistički, četnički, mrziteljski ispadi novoga srbijanskoga predsjednika Nikolića zvanog Toma Grobar. Mnogi Splićani, među kojima – naravno – prednjače besprizorni primitivci Braco i Seka, čine sve ne bi li sa što više mržnje nahuškali Splićane na homoseksualce. Homofobni ispad čuo se i u Saboru iz usta HDSSB-ovca Vinkovića, gradonačelnika Đakova, koji je osim netrpeljivosti prema drukčijima od sebe javno zagovarao zabrane. A poziv na zabranu sa saborske govornice poziv je na linč homoseksualaca koji se usude izaći na ulice. Nitko, ama baš nitko nema nikome pravo braniti mirno okupljanje, nitko, ama baš nitko nema pravo na govor mržnje ni na poticanje nasilja. Ni prema kome. Verbalnim eskapadama o Vukovaru, Kosovu i Crnogorcima Toma Grobar pokazuje da je i dalje primitivan četnički vojvoda koji sanja veliki Srbiju, a doživjet će, nadam se, beogradski pašaluk. Treba li predsjednik Josipović ići na Grobarovu inauguraciju? NE. Bilo bi to solidariziranje ne samo s četnikom, već i četničkom ideologijom.