MOJ TJEDAN

Nemoć državnih institucija i ustanova zrcali se u svakoj kaljuži koju za sobom ostavlja život. Na vrata ove redakcije sve češće kucaju ljudi s društvenih margina, tražeći svoja idealizirana prava, presječeni napola bolom, neimaštinom i neznanjem. Pomoć je zatražila mlada majka, s buljukom djece koju podiže – država. Zamagljena romskom paradigmom, procvjetalom u Međimurju, mlada mi majka kaže: “Ako može država davati novac za uzdržavanje djece Romima, zašto ne može meni?! I u pravu je - jer je država diskriminira. Jednima daje, a drugima u istoj situaciji – uskraćuje. Mladoj je majci mjesečna svota od 6,7 ili 8 tisuća kuna za poveliku skupinu njezine nesretne dječice primamljiva, ali nije ona izmislila dvostruka pravila. Djeca su joj smještena posvuda (dio kod udomitelja, a najmlađe dijete – tek rođena beba – kod oca, gdje djetetu također neće cvjetati ruže jer i tamo obiteljska patologija vrišti kroz kućna okna). Država će reći: “Činimo sve u skladu sa zakonom i temeljnim načelima Konvencije o pravima djeteta.” Dogmatske mantre, nalik na ovu, šire se ko zaraza: sve ih je više i među raznim udrugama u koje se slijeva novac za projekte čiji je cilj “doprinos razvoju aktivnog građanstva”. S druge strane, rijetki primjeri građanske hrabrosti ne poštuju se, već zatomljuju. Godinama jedna odgovorna Murskosredišćanka upozorava na problem zanemarivanja male djece u svom susjedstvu. Kuca na vrata Centra za socijalnu skrb, hrani gladnu susjedinu djecu, šalje pisma novinama... U murskosredišćanskoj ispostavi Centra su je (verbalno) šutnuli. Zato što nije okrenula glavu od zla - što bi većina učinila.
POLICIJSKA “LEDENA” BERBA
Načelnik Policijske uprave međimurske Krunoslav Gosarić prošlog je tjedna ugledao šansu da se vine u zvijezde. Sazvao je izvanrednu konferenciju za novinare zbog “iznimnog uspjeha policije u suzbijanju zloupotrebe droga”. Pošlo je za rukom načelniku Krunoslavu dovabiti svu medijsku silu, al’ tu je njegov san o zvjezdanom letu vidljivom svijetu - završio. Urednici moćnih svehrvatskih televizija nisu načelnika Krunu uvrstili ni na dno ekrana. Toliko zaplijenjene marihuane, s koliko se načelnik Kruno hvalio, ne bi bilo dosta ni za novinare da smo je, stiješnjeni u onoj sobici, krenuli sušit i pušit. Vjerujem da se u toj našoj policiji ljudi ubijaju od posla i znam da moje mišljenje ne dijeli značajan broj Međimuraca. Ne treba zaboraviti da rade s najgorim dijelom populacije – sa šljamom. I upravo zato se operativci zgražaju nad zvjezdanim snom načelnika Krunoslava.
Ipak, ne zamjerimo mu što ne sluti da već leti zvjezdanim stazama. Ljudska tijela i nisu ništa drugo do zvjezdani brodovi kojima putujemo svojim dijelom svemira, no, samo dušama ostavljamo trag.