MOJ TJEDAN

I tako sam nakon nekoliko mjeseci ponovo u radnom pogonu. Vrijeme prilagodbe ne postoji, posao te odmah uzme u žrvanj. Melju nas ovo moderno vrijeme, život i ljudi. Pogotovo ovi posljednji. Koji se brzo naviknu da te nema, a još brže da si ponovo tu. To su spoznaje koje je dobro imati. Još je važnije ne zaboraviti ih. Radni dio tjedna obilježio mi je cijeli niz zanimljivih susreta, ali i onih koji su se trebali dogoditi, a nisu se. Izvan mog utjecaja bio je kontakt s osobom koja mi je petnaestak minuta teoretizirala o životu, dobroti i zloći, pomaganju ljudima. Čekala sam tako četvrt sata da “izlagač” završi, ne upuštajući se u dublji razgovor, iako jesam od onih koji razmišljaju linearno i jednako tako raspravljaju.
Zašto? Zato što se radilo o teoretičaru koji mi je prije kraćeg vremena govorio neistinu u kontaktima posve druge vrste, želeći pridobiti moju naklonost i ponešto koristi. Nikada neću razumjeti ljude koji bez srama izmišljaju (jasno vam je da je ovo eufemizam)samo kako bi sebe razriješili odgovornosti, a onda lamentiraju o dobru i zlu. Da ne spominjem njihovo “pomaganje ljudima”.
Ljepota je breme
Vratila sam se poslu, ali i svojim strastima. Sport je prva od njih. Dobro će mi doći aerobik i traka za trčanje jer sam za zimovanja kraj mamine kuhinje nabacila respektabilan zaštitni sloj. To znači da mi snježna mećava od četvrtka nije smetala. Ali mi je sjednica Općinskog vijeća u Nedelišću iste snježne večeri ukrala jedno predavanje francuskog jezika. Što ću sama nastojati nadoknaditi jer mi je susretljiva mlada dama, Francuskinja, Clemence Bell koja ga predaje, poslala za to potrebne materijale. Neće biti jednostavno. Francuski je lijep, ali težak. Tako je to s ljepotom. Ponekad je (slatko) breme.
(Ne)pismeni
Neki sam dan pročitala podatak da hrvatski učenici imaju jednu od najmanjih satnica hrvatskog jezika i književnosti u Europi. Mađarski prvašići svoj jezik uče 296 sati godišnje, a naši 175. Podaci o stanju pismenosti hrvatskih učenika sjaje crveno kao na semaforu. Profesori Učiteljskog fakulteta u Zagrebu smatraju da je satnica mala, program i način rada loši. Sugerira se izmjena paradigme učenja - ne bubati napamet, već podučavati djecu i mlade vještinama govora, slušanja, čitanja i pisanja. Kako sam sklona pratiti javne polemike u elektroničkim medijima - složila bih se. Stanje je zabrinjavajuće. Dobar dio mladih ne zna uobličiti misao, ispoljiti stav, ne poznaje gramatiku, temelje hrvatske književnosti. Za zemlju znanja to je poraz.
Nazdravili smo
Za kraj radnog tjedna, s našim suradnikom Miloradom Šubićem kucnuli smo čaše šampanjca i nazdravili njegovom profesionalnom napredovanju. Imenovan je regionalnim koordinatorom Poljoprivredne savjetodavne službe, što znači da će sad imati posla skroz tamo do Karlovca i natrag. Čestitam.