MOJ TJEDAN: Autobus za srednji vijek

Ako niste godinama koristili željeznički ili autobusni prijevoz, već putovali čvrsto vezani pojasom svog automobila, pripremite se na čudo na Autobusnom kolodvoru u Čakovcu. Tamo vlada “idila”. Nema strke ni gužve, a pločnikom odzvanjanju samo vaši koraci, ko u Ujevićevim stihovima. U kasnijim poslijepodnevnim satima, početkom prošlog tjedna, pođoh kupiti autobusnu kartu za Zagreb, za idući dan. U pustoj čekaonici, iza zastakljenog pulta, pogledom vreba Žena u službenoj odori i - žvače. Nije znala odgovoriti na moja pitanja odgovara li tražena linija za Zagreb vezi za daljnje putovanje niti jesu li podaci s web stranice Autobusnog kolodvora Zagreb pouzdani, ali mi je prodala nevažeću kartu. Sljedećeg dana za pogrešku su se ispričavali i ispravili je ljudi iz jutarnje šihte. Još sam u čudu koliko je daleko vremeplov uspio odbaciti Autobusni kolodvor Čakovec od XXI. stoljeća, kad su još za Sulejmana Veličanstvenog znali kad će im brod iz Venecije uploviti u Bospor. A nisu bili telepati nit su imali telefona i interneta.

PAMETNI ZNAJU KAD JE AKCIJA
Autobusi za srednji vijek idu dalje: prevoze od ovog tjedna i srednjoškolce, a prijevoznici su spremni za nadmudrivanje oko cijene (i) s našom županijskom vlašću. I ove godine će, vjerojatno, inspektori i policija izaći na ceste te krenuti u “oštru” kontrolu autobusa koji prevoze đake da provjere jesu li vozila ispravna i djeca vezana pojasevima. Velika kampanja za sigurnost učenika “Pametni znaju kad je akcija” završit će kao i ranijih godina: pravovremenom dojavom autoprijevoznicima da ih kontrola čeka na cesti te da upale najbolje pile. Već sljedećeg dana djeca će sjesti u krntije.

DRŽAVA ŽICAROŠ
Naša se država pretvara u jeftinog žicaroša koji transparentnim i patetičnim nastupima brani vlastiti, razrušen dignitet. Jednu međimursku osnovnu školu pohađaju dvojica dječaka koje je država (čitajte: socijalni radnici) teško oštetila. Jedan od dječaka je “propao” kroz sustav i ostao zaglavljen u zabačenoj šikari u kojoj s majkom živi u nemogućim uvjetima, bez struje i vode. Prošle ga je godine sustav “detektirao”, registrirao, te je pošao u prvi razred u dobi od 12 godina! Nova školska godina je počela, a dvojici osnovaca iz šikare nema tko platiti užinu. Ni prošle godine to nije odradio Centar za socijalnu skrb. Država je novac za užine već trebala osigurati, ako ni zbog čega drugog, onda zbog grižnje savjesti jer su u ovom slučaju socijalni radnici gadno zabrljali. Užina u školi ovoj je djeci jedini pošten dnevni obrok! U školi su požrtvovni i (ponovo) traže rješenje. I još nešto: Centar za socijalnu skrb uopće ne zanima kako će ovi dječaci dnevno prelaziti nekoliko kilometara puta do škole i natrag. Nijedan “školski autobus” ne može do grotla u kojem žive! I to je rješavala ravnateljica.
U Županiji u četvrtak zasjeda kolegij gradonačelnika i načelnika Međimurja, a na dnevnom redu je i “problematika sufinanciranja vrtića za udomljenu djecu”. To znači da je Ministarstvo socijalne skrbi pronašlo riješenje: kad nema para, žicaj i isisavaj novac od vlastite djece (jedinica lokalne samouprave).