MOJ TJEDAN: Birokracija

Prvi put od svoje punoljetnosti nisam iskoristio “pravo i obavezu” da izađem na izbore. Nije da nisam mogao spavati zbog toga, međutim, kopka me što je to zbog čega su mi prekjučerašnji izbori, taj “praznik demokracije”, bili toliko nevažni, kao i, vjerujem, većini hrvatskih građana? Jedini odgovor je razočaranje. Razočaranje u političke elite na svim razinama, a sad, nakon prošlogodišnje “probe”, na puni mandat birali smo i dali legitimet novoj, europskoj eliti. Nije mi potrebna, niti marim za nju, niti vjerujem da će glomazni nadnacionalni birokratski aparat u Briselu donijeti bilo kakvo poboljšanje u moj život. To nije učinila niti naša vlastita politička i državna birokracija, a još će manje europska. Briga njih za mene. Zato niti mene nije briga za njih.
Gospon doktor
Nikada nisam nikome ponudio novac za bilo kakvu uslugu, niti me to bilo tko otvoreno tražio, ali sam se u svom poslu naslušao priča o podmitljivim doktorima, advokatima, profesorima, čak i svećenicima. Takvu priču o jednom čakovečkom doktoru, poznatom kao “mitoljupcu”, ispričala mi je protekle subote žena kojoj nemam razloga ne vjerovati. Ukratko, željela je “strašno zauzetom” doktoru u bijeloj kuti s džepom punim kemijskih olovaka i bijelim klompama, koji je desetak puta opušteno “poklompario” popločenim hodnikom Bolnice, objasniti da trpi strašne bolove i da bi željela da ju što prije pregleda. Doktor, nenaviknut na takvu drskost jedne obične pacijentice, koja čak nije došla niti preko veze kod njega na pregled, nego s redovnom uputnicom, jednako je drsko uzvratio da on nema ništa s njom, da neka joj sestra da termin (6 mjeseci do godinu dana)..., ali je drskost odjednom nestala kad je nesretna pacijentica u doktorov džepić prepun penkala ugurala kuvertu. Plavu. Istog trena, čovjeku u bijeloj kuti pacijentica je postala silno simpatična, proradilo je u njemu sjećanje na dan kad je ponosno, praćen suzama sreće raznježene matere i bliže rodbine na Medicini polagao Hipokratovu zakletvu... - pregled je obavljen odmah, “a za nalaze se čujemo sutra, samo pokucajte”. I došla sretna žena drugi dan, ali doktor ju ponovo ne poznaje.
- Očito je pedeset eura bilo premalo, kaže mi moja sugovornica koja još uvijek nije dobila terapiju. Žena bi to dala u novine, ali da se nigdje imenom ne spomene niti ona niti doktor.
- Ponovo će mi trebati, mene i dalje boli, bojim se da si ne napravim još veću nevolju...
Eto, završila je priča u novinama, međutim, sumnjam da će naš dragi doktor, ljubitelj umjetnina u bijelim klompama shvatiti poruku, jer, euri su ipak euri. Na tečajnoj listi stoje bolje nego pacijenti.
Veliko srce
Obični, mali Međimurci, bez kalkulacija i potrebe da bilo kome bilo što dokazuju, ponovo su pokazali kako veliko srce imaju. Napunili su skladišta u želji da pomognu stradalima u poplavama. Ne vjerujem da su naš gospon doktor u bijelim klompama donirali nešto za postradale u Slavoniji, a možda ipak griješim, možda je čovjek odriješio kesu, možda se i tako može umiriti vlastita savjest?