MOJ TJEDAN: Druženje branitelja i djece s posebnim potrebama

Pomalo neuobičajena, a prekrasna veza već više godina postoji između dvije skupine ljudi u Međimurju. S obzirom da se tijekom ljetnih mjeseci održavaju brojni događaji – proslave, obljetnice, zabavni, sportski i drugi susreti, bilo udruga, organizacija, svega, a o čemu redovito izvješćujemo, upravo da jedan specifičan, ne podcjenjujući sve ostale, ne ostane samo kao crtica ili članak u novinama, spominjem ga u „mom tjednu“.
Pri kraju svog radnog tjedna, u petak poslijepodne službeno sam otišao na tradicionalno druženje u Gornjem Kuršancu uz akumulacijsko jezero koje priređuje Udruga liječenih od PTSP-a i Udruga branitelja HOS-a i to za štićenike čakovečkog Caritasovog centra „dr. Antun Bogdan koji skrbi za djecu s najtežim oblicima oštećenja kao i srodne ustanove iz Varaždina „Tomislav Špoljar“.
Ljudi koji su prošli ono što nitko od nas tko nije bio u ratu ne može ni približno zamisliti i danas, koliko god to nekome patetično zvučalo, pomažu onima kojima je to najpotrebnije. Druženje lišeno bilo kakve politike, ideologije, pretvaranja i ičega sličnog, a istodobno s itekako, u punom smislu riječi, humanitarnom notom, za svaku je pohvalu.
Recept je vrlo jednostavan. Branitelji su prije nekoliko tjedana, već tradicionalno, kosili ambroziju na više lokacija u Čakovcu i okolici. Za to su dobili ili će tek dobiti, simbolični iznos novca od Međimurske županije ili Grada Čakovca. Tih nekoliko tisuća kuna utrošili su na ono što je nekima neprocjenjivo. Teško bolesnoj djeci priuštili su izlazak iz njihovih svakodnevnih prostora, u prirodu, uz vodu. Njima i njihovim roditeljima pripremili su ukusan grah, naručili pizze, osigurali „živu“ glazbu, priredili sportska natjecanja.
Doveli su i svoje obitelji, vlastitu djecu, sve da bi, kako mi je rekla jedna majka, i ona upoznala i družila se s vršnjacima kojima djetinjstvo nije veselo i bezbrižno. Branitelji su se pobrinuli da barem jedan dan i roditeljima bolesne djece uljepšaju, u svakodnevici koja je i nama „zdravima“ nerijetko itekako teška. Recimo i da druženje uz Dravu nije jedini dan kad se branitelji sjete djece s posebnim potrebama. Zimi im primjerice dolaze čistiti snijeg ispred sjedišta Centra u Ulici Augusta Cesarca.
S druge strane, u Centru već dvije godine prikupljaju novac za kombi za prijevoz djece, na što često podsjećamo i na stranicama lista Međimurje. Kako nam kažu, unatoč donacijama, manjim ili većim, kao da su na početku. Nedostaje im još oko 30.000 eura. Vozilom koje sad imaju prošli su ukupno više od 600.000 kilometara. Ono više nije sigurno…
S obzirom da je Centar „pod“ Caritasom Varaždinske biskupije registriran je kao vjerska zajednica pa ograničen pri apliciranju za sredstva različitih ministarstava, fondova…
Ipak, je li moguće da nitko ne može osigurati nekoliko desetaka tisuća eura za kupnju jednog kombija? Ili bi to možda bilo moguće već ako se proda jedan „bijesni“ kakvih u političarskim flotama ima na bacanje? A od takve prodaje, vjerojatno bi preostalo nešto novaca i za još češća druženja branitelja i djece.