MOJ TJEDAN: Kako je 52,79 i 45,43 postalo 103?

Kriv sam da krivlji ne mogu biti. Umjesto 52,79 posto, koliko je glasova osvojio Matija Posavec u drugom krugu glasanja za župana, napisao sam u svom tekstu u prošlom broju da mu je pripalo 57,79 posto. Pa se taj podatak našao i na našoj naslovnici, a tih pet posto, koliko sam “poklonio” Matiji, zajedno s 45,43 posto glasova Ivice Perhoča, za više od 3 posto premašuje broj onih koji su izašli na izbore - ne računajući 1,78 posto nevažećih listića. Ponavljam, pogreška, na koju su me upozorila trojica čitatelja, nastala je isključivo mojom krivnjom, pa ako posipanje pepelom pomaže - dobro, ako ne - ponovo dobro. Ali ono što me zaintrigiralo je način na koji su čitatelji, svaki ponaosob, reagirali. Bilo je jednostavnog ukazivanja na pogrešku, blagog prekoravanja, ali i pravog pljuvačkog nastupa, kao da sam u najmanju ruku kriv za visok vodostaj Dunava i štetu koju čini Europi ovih dana, ili za slom burze, ili za glavosijek Zrinskog i Fankopana..., uz spominjanje bliže i daljnje rodbine. U svakom slučaju, ispričavam se čitateljima zbog nehotične pogreške, a razmišljajući o postocima i o tome kako je lako pogriješiti kad je čovjek u vremenskom tjesnacu, palo mi je na pamet, nevezano uz ove izbore, kako je bivšeg albanskog komunističkog vlastodršca, druga Envera Hoxhu, njegov narod birao ne s 95, ne s 99, nego sa 102 i više posto glasova - uz nešto nevažećih listića. Druga Hoxhu tako su birali i više nego jednoglasno.
Tarzan i svinja na posljednjoj večeri
U četvrtak sam konačno našao vremena i otišao na kazališnu predstavu “Tarzan i svinja na posljednjoj večeri”, autorice Kristine Štebih, u izvođenju kazališne družine Štolcer. Ono što me najugodnije iznenadilo je činjenica da je čakovečki Centar za kulturu bio ispunjen, ali doslovno, do zadnjeg stolca. Vratilo me to u vremena u kojima sam barem jednom mjesečno četvrtkom smišljao razloge kako da iz Slovenije, u kojoj sam tada radio, zbrišem u Čakovec na “Čakovec četvrtkom”. Publika je predstavu o jednom danu jedne disfunkcionalne, višenacionalne obitelji ostarjelog partizana u predvečerje Domovinskog rata primila zaista izvrsno. Glumci amateri također su izvrsno odradili posao i tako, uz dobru režiju, “nadogradili” pomalo nategnut tekst, varijaciju već prežvakanih priča (i filmova tipa “Tko to tamo peva”) na temu međunacionalnih odnosa i raspada bivše Juge - svinje koju treba zaklati, oboljele od vrbanca. Umjesto bolesne Juge, na kraju je ostalo tek šest obezglavljenih kokoši, kao simbol šest socijalističkih republika. Bez pokrajina.