MOJ TJEDAN: Kod Leinera u gostima

Otišla sam u utorak u Muzej Međimurja pogledati izložbu slika i skulptura Borisa Leinera. Do prošle godine njegovo sam ime vezivala samo uz glazbu i bubanj u Azri iako mi je nekoć davno u intervjuu za ove novine “otkrio” kako je svojedobno na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti studirao kiparstvo. A onda sam lani u galeriji zagrebačke Gradske skupštine upoznala drugog Borisa Leinera.
I tada i sada u Čakovcu u postavu su dojmljive skulpture i slike koje se usudim nazvati autoportretima. Među ovim prvima dominiraju biste, vrlo vjerne, no, oko promatrača osvajaju one suptilnije skulpture s po dvoje ljudi, glazbenika, koje naprosto pozivaju da s njima zapjevate. Uz one od gipsa i gline, Leiner stvara i skulpture od žice. Morate ih vidjeti.
A možda?
A možda to da ih morate vidjeti mislim samo ja, dok ravnateljstvo Muzeja Međimurja ne dijeli moje mišljenje. Zaključujem to po odazivu na otvorenje izložbe koji je brojkom bio simboličan, ali topao i pozitivno vibriran - što zbog autora koji je bio ugodan domaćin, što zbog sjajne svirke Josipa Dodleka.
Poslati pozive elektronskom poštom košta tek sitnicu internetskog prometa, a mogućnost upisa adresa primatelja neograničena je. Zašto je naš muzej ne koristi? Dopuštam da je moje propitivanje pogrešno intonirano, no, ne mogu se oteti dojmu da su recentni programi Muzeja Međimurja izuzetno slabo posjećeni. Kvaliteti usprkos. Dakle, nešto ipak ne štima.
Izabrani
Godi pomisao da su lokalni izbori finalizirani i da ćemo se svi vratiti u normalu kad kandidati zauzmu pozicije koje su osvojili. Ne znam jesu li moja osjetila oštrija nego prije četiri (i više) godine, ali dojma sam da su ovi lokalni izbori bili etički upitniji od ikojih dosad. Za detalje nemam mjesta i ne mislim na sve stranke, ali nije sporno da djela protagonista govore o njima samima. Da, neki bi radi stjecanja vlasti doista gurnuli obraz u živo blato.
Štrajk
Okupirala me najava štrajka radnika u javnim službama i slike kakve pamtim s televizijskog ekrana kad reporteri javljaju o štrajku u, primjerice, Francuskoj. Na ulicu izađu deseci tisuća ljudi. Takvo nešto se kod nas, mišljenja sam, ne može dogoditi. Koje su naše granice izdržljivosti i tolerancije kad sebi dopuštamo svjedočiti o nebrojenim društvenim devijacijama, a kao građani se držati po strani - kao da nas to ne zanima? Baš zato što “nas ne zanima”, bivamo frustrirani “tražitelji” rješenja u nekom drugom. Umjesto da ih nađemo u sebi.
I volan je oružje
Zato više ni nisam zatečena kad čujem, kao što sam čula u petak, da je iz pritvora pušten mladić koji je tatinim BMWom u Slavonskom Brodu naletio na tri djevojke. Skucali su roditelji jamčevinu od 60 tisuća kuna za 20-godišnjeg sina koji ne smije otići iz grada za vrijeme trajanja postupka. Nadam se da ne smije sjesti ni za volan.