MOJ TJEDAN: Nigdar ni tak bilo...

Dok ovo čitate, vremenske prilike su, nadam se, bolje nego prošli tjedan. I pojedini dijelovi mog novinarskog rajona (Grad Čakovec i okolne općine) zadnjih su dana „plivali“,, pa sam se, između ostalog, ponovo nagledao potopljenih cesta, dvorišta, vrtova i oranica. Za visokih voda i velikih količina oborina obično su najviše pogođeni poljoprivrednici. Nečiji cjelogodišnji trud doslovno padne u vodu, a zbog ovakvog „mokrog“ ljeta, ruke će vjerojatno zadovoljno trljati tek uvoznici hrane i trgovački lanci. Domaćeg je ionako (pre)malo, cijene će, vrlo je lako moguće, biti više, a neimaštinom izmoreni građani-potrošači pohrliti će u trgovačke centre po nešto jeftiniju, no, što je svima poznato, robu puno gore kvalitete.

Dok je o siromaštvu i hrani riječ, protekli me tjedan, premda sam na slične situacije (kao vjerujem i mnogi od vas) već naletio više puta - potresao i ražalostio prizor koji sam vidio kroz prozor redakcije. Stariji muškarac iz kante za smeće izvadio je kartonsku kutiju koju sam nekoliko minuta ranije tamo bacio nakon pojedenog gableca. U njoj su bili ostaci kruha i nekoliko prženih krumpirića. Žao mi je bacati čak i male količine hrane, no, bio sam sit, a uklonio sam je da ne „miriši“ kolegama. Starac u pohabanom sakou očito doslovno nije imao ni za kruh, a vidjelo se da nije iz one skupine koja se na rub gladi dovela zbog određenih „nezdravih“ životnih navika. Tako danas, nažalost, žive ne samo „hrvatski“, već - eto, i penzioneri ovdje u „maloj Švicarskoj“. Naime, u Zagrebu još misle da je ovdje tako „dobro“.

Nije ni mladima puno bolje. Dva nezaposlena prijatelja ponavljaju mi priču koju sam od njih čuo već mnogo puta. Predali su molbe za posao u „toj i toj“ firmi. Čekaju odgovor, no, nisu pretjerano optimistični. Jest da nada umire posljednja, međutim, nakon godina odbijanja, i ta nada je nekako, kažu mi, sve „tanja“. Obojica su vrlo blizu tridesete godine života, visoko su obrazovani, fakultete su završili u rokovima, no, još, osim nešto „siće“ na povremenim i  poslovima na određeno vrijeme - nemaju praktički ni dana radnog staža. Kako ćemo tek mi, „nešto“ mlađi od onog nesretnog muškarca s krumpirićima, živjeti u penziji? 

 Nadajmo se svi zajedno da ipak vrijedi ona Krležina - nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo… pa za kraj - malo vedrije teme. Lijepo je bilo vidjeti mladi bračni par iz Strahoninca koji sam posjetio u srijedu za potrebe izrade članka. Kao prvi stanari  novouređene ulice, uselili su u novu kuću. Na licima im se vidjelo da su sretni.

Isti dan nazvale su me kolege s lokalne televizije da se malo „pohvale“. Skoro pa u istome danu jedan je postao otac po četvrti put, a drugi friški tata, odnosno, dobio prvorođenče. Bravo dečki, a čestitke, naravno, i majkama!