MOJ TJEDAN: Od Drave južno - Bosna?!

Ne sjećam se jesam li bio osmaš ili sam se već “česal na stranu” u prvom gimnazije, ali u tom životnom dobu dobio sam zanimljivu pouku. Tast mog ujaka, na “obiteljskoj betonaži”, poučio me (seniorske pouke su bile uobičajene i poželjne tada) da je - “s one strane Drave - se Bosna!”.
To je za odlikaša ipak bilo previše. Da zablistam znanjem, sam se “postavil”: Deda, ne! Pa od Drave do Save je jako dalko, a Hrvatska je, a onda... Sasječen sam odmah: Poslušaj, šmrklivec, i zapamti - z one strane Drave - se je Bosna!
Kad se netko od seniora tako postavio, “šmrklivci” više nisu imali pravo zucnuti, pa sam i ja zašutio, misleći svoje.
Uzgred, “Bosna” je u to vrijeme bila pojam, blago rečeno, za spontanost i razbarušenost, podcjenjivana, teritorij na kojem nakon Turaka nije bilo reda, a kad nečim nisu bili zadovoljni, onovremeni seniori ljuti su i za ostatak naše domovine (s one strane Drave) rekli da je “kak v Bosni”...
Sjetio sam se ovih dana, u “mom tjednu”, dragog starca, ne zbog proključalog bosanskog lonca, nego zbog nečeg što je nama, tu u Međimurju, važno, dobro uređeno, a s one strane Drave do grotesknih razmjera zbrkano. I sad sam, odavno iznad pedesete, sklon i sam reći: z one strane Drave - se je Bosna! Shvatio sam s vremenom!
Naime, kaj? Bio sam angažiran u društvenim događajima prošlih dana. Prvo sam moderirao podjelu Zlatne kune najpoduzećima Međimurja i cijelo se vrijeme pitao: jesu li ta naša međimurska poduzeća (JB-Modelarija Blažeka iz Čehovca, TE-PRO iz Vrhovljana, EKO Međimurje iz Šenkovca i veliki, 120 godina mladi Čakovečki mlinovi) primjer koji bi mogli prepisati ili makar proučiti oni “s one strane Drave”? Rad, red, dosljednost, ustrajnost...
Onda sam bio u prilici – čitajući pred mnoštvom ljudi oporuku jedne seoske žene iz Gardinovca iz 1873. godine – ponovo prepoznati sklonost redu, poštenju, pravnosti i pravičnosti, način kako se životom upravlja (pred 140 godina!), jer ona je “još pri zdravoj pameti buduća” željela urediti sve “po redu i zakonu” i dala “potkrižati” svjedocima komu idu njeni forinti, komu pak vanjkuši, postelja i parane plahte...
Na kraju, posao me odveo u Kolsku u kojoj je još moguće vidjeti ljude u “plavim mandurama”, čiji je rad organiziran tako da je poduzeće uspješno, EU konkurentno, kao da je pobjeglo iz mokrih snova ministara gospodarstva, ali se tim poduzećem nitko ne bavi (što je, zapravo, sreća), nego se bavi gnojnim gospodarskim čirom kojem je Kolska u vlasništvu, HŽ Cargom, iz čijeg bi smrtnosnog zagrljaja Kolsku trebalo hitno iščupati.
I još nisam riješio zagonetku zašto se sve ono što mi u Međimurju s ponosom možemo pokazati kao moguća rješenja za izlazak iz tunela krize ne prepisuje u Vladi, u ministarstvima, zašto se ne dođe makar pitati: Međimurci, treba nešto da bude (svima) još bolje...
Ne... U Međimurje se zalijeću ljudi s nisko pripasanim pištoljima, značkama, rastjeruju kupce svojom pojavom od štandova na sajmu, ili – što je posebno groteskno – lupe nosom u zatvorena vrata lokala koji su došli porezno prekontrolirati, a zatvoren je već dvije godine! Tko te ljude šalje? Otkud ti ljudi dolaze? Z Bosne?!