MOJ TJEDAN: Živi i mrtvi

Prošlotjedno blagdansko pretjerivanje, začinjeno tonama cvijeća i svijeća, nesnosnim prometnim gužvama, ni po čemu različito od onog prošlogodišnjeg i onog otprije dvije, tri godine, ponovo je iza sebe ostavilo tek pitanje – čemu sve to? Koliko su nam to grižnje savjesti natovarili naši pokojnici, koliko to propusta prema njima, dok su još bili živi, sada pokušavamo ispraviti? Pokušavamo se iskupiti skupim grobnicama, skupim aranžmanima cvijeća koji će već sutradan, nakon prvog mraza, postati smeće, skupim lampašima koji će se mjesecima gomilati po zakutcima groblja, dok se ne skupi dovoljno novca za njihovo zbrinjavanje...
I mi živi jednom ćemo biti mrtvi, pa možda to sebi unaprijed pretjerano kitimo i ukrašavamo mjesta na koja će tada neki drugi živi dolaziti paliti svijeće i donositi raskošne bukete. Ili možda neće?
Nedaleko središnjeg križa na groblju u Mihovljanu, gdje se svake godine, uz nešto naoružane pratnje policije i vojske (nikada mi nije bilo jasno zašto se na ovakva mjesta stiže s puškama i pištoljima), dolaze poslikati političari kako polažu vijence i pale svijeće, nalazi se skroman betonski spomenik s nešto mramornih ukrasa i tek dva-tri buketića cvijeća. Već nekoliko godina za redom, a tako je bilo i ove godine, tamo viđam postariju gospođu koja sama, ne obazirući se na događanja oko nje, poluglasno razgovara na grobu. I ove se godine, živo gestikulirajući, jadala nekom svom dragom pokojniku, pretpostavljam suprugu, na usamljenost i duge, prazne dane. Nekoliko je gospođa u prolazu, oboružanih cvijetnim aranžmanima iza kojih se nisu niti vidjele, samo značajno i nekako svisoka pogledavalo prema usamljenoj ženi. A mogu se kladiti da će, kad starice više jednom ne bude, i na njezinom grobu jednom godišnje biti hrpa cvijeća i svijeća, uz gomilu drage rodbine koja će šapatom izmjenjivati sjećanja na dragu im pokojnicu.
Slavko još ne odustaje
Nekako u ovo vrijeme prošle godine, baš na ovom mjestu, pisao sam o Slavku Murku, poduzetniku iz Novakovca koji već godina živi u Sloveniji i kojemu su slovenska država i slovenske tvrtke za izvedene radove ostali dužni hrpu novca. Slavko je tada, uz veliku pažnju slovenskih medija, u centru Ljubljane krenuo u štrajk glađu. Međutim, nije mnogo postigao.
Sada je, kako mi je javio, ponovo krenuo u borbu za svoja prava, ovaj put ispred jedne ljubljanske tvrtke koja mu je ostala dužna stotine milijuna tolara. Razlika između prošlogodišnjeg i ovogodišnjeg prosvjeda prilično je velika - Slavko više nije kurentna roba za slovenske medije jer se sličnih priča identičnih Slavkovoj u godinu dana i u Sloveniji ispričalo na desetine...