MOJE DRAGO ZERCZE

Moje drago Zersce, nimaisze Salosztiti zurchu ovoga moga piszma niti burkati polagh Bosjega dokonchania Zutra o deszete ore budu mene gllauu zekli y tulikaisse naukupe tuojemu Bratczu. Danassmo mi jedan od drugoga zercheno proschenie uzeli. Zato jemliem ja zada po ovom lisztu y tebe ieden vekovechni valete, Tebe proszechi akoszamte uchem zbantual allitisze uchem zameril (koje ja dobro znam) oproszti mi. Budi Bog hualien jaszam uzmerti dobro priprauan niti sze plassim jasse uffam u boga usamoguchega koimeie na ouom zuetu ponizil, dasze tulikaisse mene hoche zmiluuati, y jaga budem molil y prosil komu zutra doiti uffamsze dasze nai naukupa pred niegouem thronussem u dike vekouechne zasztanemo. Veche nistar neznamti piszati, niti za zina, niti za druga dokonchania nassega ziromastua. Jaszam uszte na Bosju uoliu oztauil. Tisse nistar nesalosti ar je tho tak moralo biti. V Nouem Mezstu pre zadnim dnevom moiega zivliena, 29 dan aprila meszesza o zedme ore pod vecher letta 1671. Naite Gos. Bog z mojum kcherium Aurorum Veronicum blagoszloui.
Groff Zrini Petar
Ima pisama u hrvatskoj povijesti koja nisu tek puki oproštaji a još pak manje samo književna činjenica. Neka pisma su signum temporis pa stoga i velika nadahnuća i – opomena. Hrvatski ban, književnik i velmoža, grof Petar Zrinski piše iz tamnice u Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadtu, Bečkom Novigradu) posljednji, oproštajni listek i on je, zapravo, baladičan odslik hrvatske povijesti kroz prohujala stoljeća.
Budiša je zato posve u pravu kad je ustvrdio: «Pismo Zrinskoga Katarini jedan je od najpotresnijih tekstova koji je ikada nastao na hrvatskom jeziku. To je posljednji list čovjeka koji svoju ženu naziva udovicom, koji je pomiren sa sudbinom, koji nema više nikakve nade u pomilovanje, koji mirno i muževno čeka smaknuće. Dokument je to koji nosi dah vječnosti i dokle god postoji normalna ljudska osjećajnost, on će uvijek biti jednako dirljiv i potresan».
Pismo, a naveo sam ga prema izvorniku (jer smo to dužni prema njegovom autoru!), želio bih u ovogodišnjoj spomendanskoj prigodi razmatrati kao epistolarni književni tekst, jer on to i jest, upravo zato što na takav pristup dosad nisam naišao.
Prvotna pretpostavka tekstu je kontekst. Potez Zrinskog i Frankopana bio je duboko etički motiviran – borba za obranu domovine. A domoljublje je braći Zrinski bilo usađeno, njihovo geslo bijaše onako kako je formulirao Kumičić:»Naše slavno i staro kraljevstvo neka bude samostalno. Hrvatska ujedinjena neka bude u svakom pogledu svoja». U Bečkom dvoru na prijestolje 1657. zasjedne Leopold I., slabić i podložnik, pa je Državu vodila Tajna konferencija a vladar bijaše tek pokriće i puki izvršitelj. To pak je bio početak trnovita, tragičnog zrinskog puta, zapravo, sudbina hrabrih a malih: s jedne strane neprestana turska zalijetanja s istoka a s druge, prijetvorna dvorska politika, usmjerena samo jednome – da Hrvati i Mađari svojom krvlju osiguraju bečki spokoj. Zato, dok su ovi ratovali, Beč je zaključivao interesne mirovne ugovore. Jedan, 1664., prelio je čašu gorčine. Braća Zrinski traže pomoć na trećoj strani, kod Luja XIX.; pomogne li im «kralj sunce» bili su pripravni dići bunu protiv Beča. Ali, te 1664. strada brat Nikola u Kuršanečkom lugu (pod još uvijek sumnjivim okolnostima), u pokretu dolazi do nesuglasica, a veliki pak su odigrali svoje: Francuzi se nagode s Habzburzima i Luj Zrinskima ne šalje ni udvorničkih riječi a nekmoli materijalne ili novčane pomoći. Nezadovoljnicima preostaje najzadnje, povezivanje s Turcima u borbi protiv Beča. No, Petar bijaše velik ratnik i književnik, ne i političar – i Turci su odigrali parišku igru : lijepe riječi bez konkretne podrške. Štoviše, turska diplomatska misija kapetana Bukovačkog bila je početak kraja jer špijuni dojaviše Beču nakane pobunjenika. Petar vuče posljednji potez, očekuje pomirenje s Leopoldom. No, kad taj Leopold piše španjolskom poslaniku «kako se nada da će nezadovoljnike lupiti po prstima da će im glave odletjeti», za pobunu ne samo da se jasno znalo nego i da je nagoviješten njezin tragičan kraj. A njega znamo: Petar i Fran odlaze iz Čakovca u Beč da objasne i izmole oprost. Epilog: 30. travnja u Bečkom Novom Mjestu…
Prije smaknuća Petar, kao i Fran, piše oproštajno gore navedeno pismo. Koju li je duhovnu snagu njime iskazao! On, nakon svega, dakako zna da će pred krvnika, ta i adresira ga «Moje najdrakše gospe hižne tovarušice, za sada udove gospe Annae Catharine grofinae Zrinske». Pismo se može raščlaniti, to jest o njemu se može govoriti trovrstno, kao a)o odnosu autora prema životu, b)o odnosu prema Bogu i c) o odnosu prema obitelji, poglavito supruzi.
A. «Ja sam k smerti dobro pripravan niti se plašim». Nakon svega Petar ne očajava, ne moli za milost, ne tuži se ili optužuje nalogodavatelje, pismo pred smrt pomirenje je sa životom, opraštanje egzekutorima. «Ar je to tak moralo biti», prihvaćanje je sudbine, svijest o raspletu koji se dogodio kakav već bio jest.
B. Uznik se Petar očitovao kao dubok i iskren vjernik, vjernik koji je svjestan relacije Bog-čovjek. On ne optužuje, ne prekorava Svevišnjega što mu je namijenio takvu sudbinu, kao što često mi u našim životima, pritisnuti kojekakvim nedaćama, znamo reagirati. Dok, recimo, Krleža u Baladama, zapravo ironizira «To je tak volja Božja pak ima biti tak», Petar svoj kraj shvaća kao «Božje dokončanje», Božji prst, protiv koga ne možemo ništa. Zato je «Budi Bog hvaljen» (što je, zapravo, nasljedovana pučka preformulirana izreka «Hvala Bogu») koji me je «na ovom svitu ponizil»( u smislu: kaštigal, donio niz tegoba)! Kako se može hvaliti onaj koji me ponizio? Da je o čovjeku riječ bilo bi razložno pitati, ali nije, pa zato i pomirbena Petrova izjava: «Ja sam se na Božju volju ostavil». Štoviše, on se nada susretu s Katarinom i «diki vekivečnoj pred «njegovem svetem tronušem». Ta želja samo je izraz istinske vjere koja se gajila u obitelji a koju je u Putnom tovarušu Petrova supruga tako zorno posvjedočila:
Ni za drugo navom svitu
Človik stvoren od ruk Boga,
Kad mu dušu plemenitu
Da srid raja zemaljskoga,
Neg da ovdi tako hodi,
Tako živi i putuje,
Da se v smerti prav nahodi
I da v nebu gospoduje.
C. Petar pismo pred smrt naslovljuje: «Moje drago serce (Zercze)!» Tako se običava nasloviti ljubavno, ne i oproštajno pismo. Ali baš takvo oslovljavanje svjedoči o odnosu Petrovom spram supruge, duboko intimnom koje on ima potrebu izreći na predsmrtnom času; jer ona mu bijaše i snaga i oslonac i pomoćnica ali prije svega duboko poštovana životna družica. Jednostavnošću, pred kojom ostajemo bez riječi, Petar izvješćuje o glavosjeku, također i njezinu bratu Franu. Zato se on pismom oprašta, ali ne od života, on moli Katarinu za oprost. To je, reklo bi se, životna ispovijed pismom, želja da pred «tronuš» dođe od grijeha očišćen. Na koncu, uključivši u posljednju želju i svoju kći, priziva Božji blagoslov na one najmilije koji mu ostaju.
Pismo je tako najzorniji pisani dokaz jedne iznimne osobnosti, karakterno stamene koja je njime «podvukla crtu» i sad pomireno čeka rasplet, gotovo superiorno. Zato je prikaz pogubljenja povjesničar Ferdo Šišić ovako opisao: «Kad je Petar opazio kako ga ljudstvo gleda nekim strahom, reče ispovjedniku ove junačke i značajne riječi: ‘Ovi se siromasi više straše moje smrti nego li ja». (…)Dignuvši podulju kosu i ne rekavši ne riječi spusti se na koljena i prignu glavu. Kad je ura odbila devet sati, zamahne krvnik, dok Petar progovori: ‘U tvoje ruke, Gospodine, predajem duh svoj!»

P.S. Životno geslo brata Nikole bilo je: «Dulce et decorum est pro patria mori, ad huc dulcuius pro patria vivere»-Slatko i dično je za domovinu umrijeti, još je slađe za domovinu živjeti! Navodim to da bih upitao jesu li nakon svega braća Zrinski i Frankopan doista bili urotnici?