Mongoli i u Međimurju?

U vremenski dalekom XIII. stoljeću i u prostorno jednako dalekoj srednjoj Aziji iznenada je ojačala jedna sila o kojoj Europa dotad nije ni sanjala. Bio je to narod Mongola s brojnim plemenima od kojih su najpoznatiji Tatari, pa se njihovim imenom često označava i čitav onaj narod. Njegov je bog, prema nekom proročanstvu, vladaru Temudžinu darovao čitavu zemlju pa si je taj uzeo ime Džingis-kan, podigao ogromnu vojsku i ubrzo osvojio velik dio Azije. Njegov sin i nasljednik Ogotaj nastavio je očev „posao“ i uz to je poslao svoga sinovca Batu-kana s pol milijuna vojnika u Europu da i nju osvoji. O toj vojsci povijest bilježi da jer bila brža, okretnija i uvježbanija od bilo koje vojske onoga vremena: za što je teško natovaren europski pješak trebao tri dana, to je Mongol na svom malom i mršavom ali izdržljivom konjiću prevalio u jednoj noći te iznenađivao neprijatelja brzinom i točnim pogocima strelica koje su probijale europske štitove. S pobijeđenima su postupali vrlo okrutno; čak i one koji su im se dragovoljno predali redovito su poklali.
Takva vojska brzo je i lako pregazila Rusiju i Poljsku, i potom se podijelila: dio je pošao prema Šleziji, dio prema Češkoj, a Batu-kan s većinom prema Mađarskoj kamo je poslao glasnika s ponudom kralju Beli IV. neka mu preda sebe i državu i tako se spasi. Ne čekajući odgovora, Mongoli su već 15. ožujka 1241. osvanuli u Pešti. Bela im se pokušao oduprijeti sa 65.000 teškom mukom skupljenih vojnika od kojih je na rijeci Šaju palo 56.000; potom je pobjegao najprije u Austriju gdje ga je vojvoda Fridrik Ratoborni ucijenio i doslovce opljačkao, a onda je došao u Zagreb gdje je deset mjeseci (uzalud) tražio pomoć od europskih vladara.
Na sam Božić 1241. Mongoli su prešli preko smrznutog Dunava, a malo za tim i preko Drave te poharali i razorili i takve gradove kakvi su bili Banoštor, Čazma i Zagreb – othrvao im se samo Kalnik – i pojurili za Belom koji je pobjegao u Split pa u Trogir (tada na otoku). Putem su klali i uništavali sve na što su naišli – podaci su pregrozni za spominjanje. Već početkom ožujka započeli su opsadu Splita i „usput“ doživjeli neuspjeh u napadu na Klis, kad im stigne vijest o smrti velikoga kana Ogotaja, pa je Batu-kan odlučio vratiti se odmah u Aziju. Tako su se i kralj i Hrvati oslobodili te iznenadne opasnosti.
Iz poznatih povijesnih podataka ne može se sigurno reći jesu li mongolske čete, tražeći i hvatajući kralja Belu, svojom nimalo poželjnom nazočnošću i poznatim postupanjem prema stanovništvu „počastile“ i ovaj kraj, Međimurje. Možda nisu, i to bi bila velika sreća za Međimurce. No, u vezi s tim ne može se zaobići nekoliko velikih „ali“. Prije svega to je činjenica da mongolska vojska od nekoliko stotina tisuća ljudi i jednako toliko konja, koliko se god za velike bitke morala okupljati na jednome mjestu, nije se mogla kretati u jednoj, beskonačno dugoj koloni – ako ne i zbog drugoga, onda svakako zbog hrane koje je, zbog konja, trebala dvostruko više nego u Europi uobičajenije pješaštvo. I sustav ratovanja – na konjima doći iznenada, sve živo pobiti ili potjerati kao roblje, uzeti što i koliko konj može ponijeti, ostalo uništiti i ostaviti iza sebe pustoš, pa brzo odlaziti dalje – zahtijevao je stalnu pokretnost na velikom području. Osim toga zna se da su Mongoli progonili i hvatali kralja, a taj nije jednostavno i najkraćim putem pobjegao iz Budima u Dalmaciju, kako se najčešće misli i govori, nego je malo i „vrludao“. Nije važno kako su Mongoli saznavali gdje je i kuda se kreće, ali zna se da su uistinu išli za njim – razumije se, u širokoj lepezi na već opisani način. U takvim okolnostima nije nemoguće da su „prohujali“ i međimurskom ravnicom – ako i nisu, nisu bili daleko! – i ostavili trag koji su oduvijek marljivi Međimurci brzo izbrisali kod sebe i pomogli drugima da to učine. U tome smislu vrijedi podsjetiti na taj davni događaj – star zamalo punih osam stoljeća – i u ovim „sitnicama“ koje „(ne) čine (samo međimursku) povijest“.

P.S. Neće biti suvišno spomenuti da je tatarski „munjeviti rat“ – u suvremenoj vojnoj terminologiji „Blitzkrieg“ – ostavio dubok trag u sjećanju onih koji su imali sreću preživjeti ga ili ne biti izravno zahvaćeni njime,pa je razumljivo da je bio dobra tema za prepričavanje i prenošenje s pokoljenja na pokoljenje. Jednako je tako razumljivo i ono što je već u davnoj antici bilo označeno uzrečicom „Fama eundo crescit“ a znači da glasine, dok se šire kroz prostor i vrijeme, rastu i mogu dobiti nepredvidive oblike i sadržaje. Tako se nerijetko događa da ljudi desetke i stotine kilometara daleko od mjesta događaja ili dvjesto-tristo godina poslije njega znaju o njemu (mnogo) više, bolje i točnije nego sami sudionici u njemu. Ponekad je to „znanje“ dobro, lijepo, ugodno, a ponekad je i sasvim suprotno – već prema osobnome mišljenju i simpatijama onoga tko „zna“ kako treba povijesnu istinu ispraviti, čime je dopuniti i što iz nje izostaviti.
„I nije stvari koja može ubjegnuti togaj suda,“ kako je pjevao veliki Gundulić, pa nisu ni Mongoli tomu izbjegli. Na primjer, u nekim našim narodnim legendama oni su bili „pasoglavci“, ljudi s pasjim glavama i pasjom ćudi, što bi objašnjavalo ogromne i okrutne pokolje koje su počinili. Među kasnije nastale legende spadaju i pomorski boj s njima (kontinentalcima i konjanicima!) kod otoka Paga i njihov konačan poraz na Grobničkom polju do kojega teško da su uopće došli. Jednu od takvih „pučkih priča“ prepjevao je August Šenoa u svojoj povjestici „Šljivari“: kralj Bela sklonio se u tv rđavu na Kalniku, a Mongoli su ga izgladnjivanjem prisiljavali na predaju. „Tad za mrkle jedne noći / Hrpa ljudi će pod grad doći,/“ pjeva Šenoa. „Iz sela Visoka seljaci / Dobri, al’ mudri prostaci; / Nose visoke grane žive, / A na granah debele šljive.[Moglo je biti samo u siječnju 1242.!!] / Dižuć grane / Viknuše: ‘’Evo vam hrane! /Vidjesmo: Mana ne pada sneba, / Gladni su, znamo, jesti im treba. / To smo si rekli, / Pune smo grane šljiva sjekli, Sve što imamo, Eto vam damo. / Slatko vam bilo! Sutra ć’mo opet / Noseć vam šljive amo se popet.’’ Vesela četa tad šljive jela, / najviše pako sam kralj Bela; / Pa su mu, vele, slađe bile / Neg’ li na ražnju pečeno pile“ . A kad potom koštice „kralju tatarskom posla“, taj je shvatio da ga „Hrvati drže za osla“ pa je odustao od daljnje opsade!!