Mustačeva žeđ za glazbom

-Išče sam ti vu snu jà kušuval lica
kak da si kraj mene, béla golubica.
-Premisli si, človek, kaj si na tom svétu,
more bit vu grobu budeš denes ljeto.

Čovjekov se život odvija između ljubavi i smrti, između odlaska i težnje da se zaustavi, produži, osmisli. Tako i život svetomarskog kantora Ivana Mustača , koga nam se sjetiti u ovim danima. A prigoda je obljetnička: Mustač se rodio 23. lipnja, ljeta Gospodnjega 1900. u Svetoj Mariji, ali osim prigode i posve određena obveza: kako to u ovom okviru više puta naglasih, mnoge vrle hrvatske sinove iz Međimurja temeljito zatajujemo – što poradi nemara, što pak zbog jala. Posebice pak to bijaše slučaj s cirkvenim ljudima, župnicima i orguljašima (školnicima). Jedan od tih pozabljenih, od tih «malih velikih» je upravo Ivan Mustač: osim članka u «Svetoj Ceciliji» (1/1984.) Miroslav Vuk Croata o njemu je napisao vrlo vrijednu knjigu Skladbe i život Ivana Mustača (2001.) a zajednički su je objavile – to valja svakako i naglasiti i pohvaliti – Općina i Župa u Svetoj Mariji. Ali, nakon toga – muk, niti u prigodnicama, osim što ga se sjetimo kad na javnim nastupima spomenemo ime mjesnoga KUD-a koji, svaka čast, nosi ime svoga mjesnog zaslužnika.
No, upravo nam je pisati (spominjati) baš o toj crkvenoj inteligenciji jer ona, u pretežitom broju, bijaše buditeljica, očuvateljica i pronositeljica nacionalnoga osjećaja baš u kraju koji je toliko puta bio plijen imperijalnih susjedovih želja! Eto, školnici: u negdašnjim pučkim školama oni su bili učitelji (kad još nije bilo školovanih učitelja, zato i naziv «školnik») koji su, osim školske i orguljaške službe – u kojoj su izborom popijevaka snažili ne samo vjerski nego i domoljubni duh – obavljali i ispraćaj pokojnika, «spričavali su», to jest opraštali se u njegovo ime: «Kantor izigrava (predstavlja, op.) umrlog čovjeka i oprašta se u njegovo ime. Uvijek kao da govori sam mrtvi. Mali panegirik samom sebi, radu, uspjesima i svojim osjećajima. Uvijek lirski, uvijek lično. Svi se u ovoj svojoj jedinoj pjesmi oglase kao ličnosti koje su živjele, voljele i bile voljene. Svi se opraštaju od malog Međimurja, od sela, od cesta, dvorišta, ravni i ukućana» (Vilović). Takvo je i Mustačevo, s tipičnim, gundulićevskim uvodom o nestalnosti, prolaznosti ovoga svijeta kojim svi plovimo:
Ne znam kaj bi rekel od tuge, žalosti,
Kad si premišljavam sveta nestalnosti.
Kak pena na vodi dim po zràku gine,
Tak i tužen čovek iz sveta premine.
Već u osnovnoj školi u rodom mjestu mali Ivan odlikovao se lijepim glasom. Svećenik Ignacije Lipnjak (to je onaj macinečki plebanoš koji je usmjerio i Josipa Vrhovskog i druge, recimo Andriju Lesingera!) savjetovao je roditeljima da dječaka upišu u celjsku orguljašku školu, profesoru Bervaru. Tako je mladi Mustač postao kao šesnaestogodišnjak najmlađi polaznik Škole i kao vrlo marljiv već kao 19-godišnjak kantor u svojoj rodnoj župi. I mogao je mladi Svetomarčan započeti svoj profesionalni vijek uz župne orgulje ali je, kao kod mnogih mladih Međimuraca, želja za daljnjom izobrazbom, točnije: želja da uspije, da se dokaže bila jača. O tome u «Svetoj Ceciliji» 1919. godine čitamo:
«G.Ivo Mustač iz Svete Marije svršio je prošle godine s izvrsnim uspjehom Bervarovu orguljašku školu u Celju. Sa znanjem, što ga je ondje stekao, mogao bi pristojno i dobro vršiti orguljašku službu u svojoj župi, pogotovu što je vrlo darovit, pa bi se mogao i vlastitim marom sve više usavršavati. No ljubav za glazbenim savršenstvom tjerala ga je i dalje, pa je prošle jeseni došao u Zagreb i htio se tu nastaniti da može dalje učiti. Teške stambene i prehrambene prilike nisu to dopustile.» Ali, tad se u njemu javlja onaj uporni mladi čovjek ovoga kraja, njegova odluka trebala bi svima nama, osobito današnjim studentima iz Međimurja, uzoran primjer jedne žeđi za školom, usprkos svemu: budući da Mađari tada nisu još dopuštali vezu Međimurja s maticom, mladi Ivek (kako su ga odmila zvali u školi) «po kišovitom zimskom vremenu išao je pješke do Drave, prevezao se kriomice preko rijeke, prevalio opet pješice put do Koprivnice i onda željeznicom do Zagreba. Na povratku morao je svladati isti križni put, a podnesao je sve te neprilike opetovano puta, da može sat, dva slušati svoga učitelja i nastaviti sa svojim glazbenim naukama. Velika ljubav za glazbu sposobna je svladati sve zapreke, pa će sigurno obroditi lijepim plodom…»(Vuk) Koja je to volja i koliko je taj zapis poučan te bi se mogao čitati na bilo kojem motivacijskom razredničkom satu za daljnje školovanje!
Pored vlastitoga usavršavanja Mustač nije zanemario glazbenu djelatnost u rodnome mjestu. Već te, spomenute 1919. godine oformio je mješoviti zbor od 50 pjevača. Posvjedočio je zapisom da je naišao na praksu mađarskih kantora koji su presađivali u Međimurje razne mađarske napjeve. Mustač je posegnuo za hrvatskim crkvenim napjevima, naučivši među ostalim svoje pjevače četveroglasno pjevanje iz «Hrvatskih korala» i iz «Kantuala». To bijaše tek početni uspjeh. «Skoro svaki dan u toku čitave crkvene godine svirao je sv.misu a nedjeljom i blagdanom dvije ili tri, kao i večernjice. Vodio je crkveni mješoviti i muški zbor. Ovi zborovi pjevali su naizmjence u nedjelje i blagdane, ali i radnim danom kod sv. misa za pokojne župljane. Posebno je vodio i mješoviti zbor Seljačke sloge, dvije limene glazbe, jedan tamburaški sastav i komorni gudački sastav. Kao orguljaš prisustvovao je svakom vjenčanju i svirao na orguljama, a na sprovodu morao otpjevati spričavanje.. Pokuse sa zborovima i glazbenim sastavima održavao je svaki dan poslije večernjeg zvonjenja Zdrave Marije. (…) Mustač je i sam pisao ove partiture, kako za sva tri zbora tako i za svirače svih četiri sastava. Skladbe za svirače je sam skladao i tada najprije vježbao individualno, a tek poslije skupno. Povrh svega toga bio je i seoski poštar» (Vuk). Koje li energije, koje zaljubljenosti u glazbu, svoje mjesto, kojeg li samodavanja, bez ikakve računice!
Povrh svega toga uspijeva (1934.) pohađati ferijalni glazbeni tečaj u Zagrebu (sluša predavanja iz harmonije i kontrapunkta kod F.Dugana i F.Lhotke), 1937. upisuje dopisni glazbeni tečaj studija nacionalne glazbe u Zagrebu (predavači I.Brkanović, J.Vrhovski), sa zborovima redovito nastupa od 1920. diljem Hrvatske, od Čakovca i Koprivnice do Splita. Usto je našao vremena za obitelj, othranivši devetero djece! A uza sve to Mustač je zapisao i napisao preko 300 međimurskih popijevki i polovicu od njih harmonizirao. Šteta je što se mnogo toga izgubilo, ostale su one što ih je slao Žgancu a neke je objavio i Vuk u spomenutoj knjizi. Jedna od njih je i Nabrala je jabuke petrovke:
Nabrala je jabuke petrovke, srce moje!
Sénokoša je vu cvétju pisana,
Jabukica rumena, jabukica črlena,
pozdravi mi v Međimorju dràgoga!

I nama je pozdraviti djelo ovoga iznimnoga međimorskog sina a ne – pozabiti.

P.S.

Još je jedna pozabljivost, nemar posrijedi. U narodu su redovito postojali iznimni pojedinci – kao, evo, Mustač – koji su i zapisivali međimorsku popijevku ali su na njezinu vižu stvarali i vlastite popijevke. Upravo zbog te «istosti» one su ubrzo postajale narodno blago, autor se izgubio, osobito tamo gdje nije ostavio svoje ime. Za Mustača, Andrašeca i slične znamo, ili kao zapisivače (osobito u tome smislu bijahu dragocjeni Žgancu), ali i kao stvaraoce. Pa kad god navodimo koju njihovu popijevku – recimo, Mustačeve Išče sam ti vu snu jà kušuval lica, Šetal sem se tužen, Zimske su nam duge noči, Tužen človek kam tva mladost i druge – ne bismo nikako smjeli zaboraviti autora, bilo u harmonizaciji ili napjevu. To je ne samo naš dug nego i obveza.