"Najveći" među velikim - blagdanima!

Kad „Sitnica“ izlazi na dan uoči „svetka“ koji vjernici smatraju najvećim, a i država mu priznaje takav status, nema druge nego – nju posvetiti njemu.
Božić, dakle, kao deminutiv od Bog, to jest mali Bog, hrvatsko je ime kršćanskog blagdana Isusova rođenja, a liturgijski mu je naziv „Dan rođenja Gospodina našega Isusa Krista“. Uveden je bio u Rimu u šestom stoljeću. Nadnevak 25. prosinca kao dan Isusova rođenja zabilježen je prvi put već 354. godine. Za antičke Rimljane to je bio Dan Sunca koji je označavao svečani početak novoga života u prirodi, kada dani postaju duži, a sunce potiskuje tminu. Blagdan Božića brzo se raširio i u zapadnom i u istočnom kršćanstvu.
Središnji čin proslave Božića je ponoćna liturgija. U sadržaju Božića istaknuta je poruka mira, važnost neznatnih i nemoćnih kojima zvijezda dovodi na poklon najveće mudrace. Božić iskazuje vjeru da je Bog nazočan u neznatnom i nejakom djetetu siromaha, a ipak je snažniji od svih sila. Takav vjerski sadržaj blagdana i kulturološki okvir njegova smještaja postali su neiscrpno umjetničko nadahnuće tijekom stoljeća u svim kršćanskim narodima.
U hrvatskom folkloru uz taj blagdan vezuje se ciklus narodnih običaja koji počinje već na kraju studenoga adventom ili, naški, došašćem, a završava prvih dana mjeseca siječnja. Ti su običaji vezani uz blagdane sv. Nikole, sv. Lucije, sv. Barbare, Badnjaka, Božića, Stjepanja, Ivanja, Nevine dječice, Nove godine, Svetih triju kraljeva. U središtu ciklusa, na sam dan Božića, ponavlja se cio niz običaja započetih već na dan uoči njega, to jest na Badnjak. (U Međimurju taj se dan u davnini zvao „Sveti post“, što je zapravo i bio. Toga se, naime, dana strogo postilo, a to znači da se živjelo gotovo samo „o kruhu i vodi“: osim mlijeka ili „teha“, kuhala se i jela samo „prežgana juha“, kakva „rétka kalampérovica“ ili jednako tako rijedak „pritepeni grah“ – veći dio graha bio je iz juhe izvađen za „šalatu“ koja će se jesti nekog drugog dana. Ni pilo se nije drugo osim vode, obične „zdenčne“ ili one u kojoj je bilo kuhano suho voće i u kojoj su zbog slatkasta okusa uživala djeca. Za naziv Badnjak ovdje se saznalo tek 1918. godine od vojske „s préka“, iz južnih krajeva, i odmah je, kao i koješta drugo, bio oduševljeno prihvaćen.)
Na Badnjak su, dakle, u sobi na stolu obvezni plitica s izniklom pšenicom, posuda s različitim vrstama žita, božićna svijeća, posebni hljebovi kolači; na ognjištu zapaljen panj badnjak; na podu razasuta slama ili sijeno; u kući ili na njoj zelenilo. Poslije kićenja bora na večer, većina dovoljno odraslih odlazila je na „polnoćku“. U skladu s predodžbom o Božiću kao blagdanu mira, u nekim krajevima vladao je običaj tzv. mirboženja: po izlasku iz crkve poslije „polnoćke“, zavađene bi se osobe pomirile međusobnim pristupanjem te božićnim čestitanjem, uz rukovanje i ljubljenje. Nakon polnoćke, završavao je post, pa su se jela mesna jela, posebno hladetina i pečena ovca ili svinja (pečenica), a po ovčjoj plećki gatalo se o budućoj godini. I u našem kraju „za večerju po polnoćki“ bila je „hladletina“ i „friško pečene čurke“, ali ni zelje s mesom nije se odbacivalo. Svega je bilo toliko da na kraju na kolače više nitko nije ni mislio.
Općenito se Božić smatra danom kad u kući prevladava obilje, posebice u jelu i pilu. Važnost se pridavala prvomu dnevnom čestitaru: mlađi zdrav i uspješan muškarac bio je dobar predznak za uspjeh. Uz formulativan iskaz čestitke, on je morao i čvrsto sjesti te je bio posut žitom i obilno pogošćen. Uobičajeni su bili i ophodi skupina čestitara-pjevača: na jugu to su koledari, u sjevernim krajevima betlehemari s jaslicama. U Slavoniji se izvodio igrokaz biblijskoga sadržaja Adam i Eva. Nasuprot gradskim sredinama, u kojima su se svi ukućani različito darivali, na selu su samo djeca dobivala lješnjake, orahe i slično, odnosno momci i djevojke razmjenjivali su crvene jabuke. Obredno se darivalo i vodu bacajući u bunar žito, vino ili jabuku.
Na Stjepanje (Štefanje) u sjevernoj se Hrvatskoj jahalo, pa i utrkivalo na konjima; na Ivanje, osim blagoslova vina i jabuka u crkvi, božićna se slama iznosila iz kuće i stavljala na voćke; na dan Nevine dječice (kod nas Herodešovo – prema okrutnom i sebičnom kralju Herodu) šibalo se djecu i mladež svježim prutovima. Na jadranskim otocima uvriježen je bio šaljiv običaj da se dva dana nakon Božića bira „seoski kralj“ među mještanima (na nekoliko dana ili za čitavu godinu) koji je imao i određene ovlasti. Na Novu godinu ponavljali su se običaji prvoga dana Božića zbog pučkoga shvaćanja da je baš taj blagdan i početak buduće godine.
Ciklus božićnih običaja završava na Sveta tri kralja: to je posljednji dan paljenja svijeća, blagovanja božićnih hljebova, a održava se i ophod zvjezdara te svećenikov blagoslov kuće. Premda skup božićnih običaja sadrži mnogobrojne hrvatske etničke i lokalne osobitosti, mnogi od njih ukorijenjeni su u europskoj kršćanskoj kulturi.

P.S. U ovoj svečanoj prigodi neka mi bude dopušteno poželjeti (a) onima koji mi se dokazuju kao čitatelji, (b) onima koji to ne čine premda čitaju i (c) onima koji za te „sitnice“ uopće ne mare – SRETAN BOŽIĆ!