NAŠ FRANJEVAČKI TRG U BOGDANOVOM SOMBORU NAZVALI BI ‘ĆELAVIM’

Putopisa više gotovo ni nema na novinskim stranicama. A meni je to jedna od najzanimljivijih formi novinarskog izraza. Posljednji sam put ozbiljnije putopise pisao pred desetak godina upravo u ovim novinama. Tada su to bili moji utisci iz Sjedinjenih Američkih Država. Ovaj put iskoristit ću ovaj prostor za jedan znatno skromniji putopisnik, u znatno bližu, nama susjednu zemlju. No, neću opisivati samo lokalitete i znamenite građevine koje sam vidio i razgledavao, niti hotele, njihovu ponudu i turističku kategoriju. Neće ovdje biti detaljnih opisa itinerera putovanja, kako je to uobičajeno u turističkim prospektima. Pokušat ću iznijeti neke zanimljivosti, opisati ono što je mene zainteresiralo i zaintrigiralo, pa to želim podijeliti s vama.

Vojvodina je bila odredište toga putovanja. Autonomna pokrajina u državi Srbiji. Nekoć sastavnica Austro-Ugarskog carstva, kao i veći dio kontinentalne Hrvatske. Njen najveći procvat datira upravo iz vremena stolovanja prve i jedine žene - kraljice Habsburške Monarhije Marije Terezije, te kasnije ugarske vladavine. U pokrajinskom glavnom gradu Novom Sadu dominantna je petrovaradinska tvrđava. Dominira nad Dunavom. S nje se pogled pruža na grad, ali i tri mosta preko velike rijeke koji su bili srušeni za NATO-vog bombardiranja Srbije 1999. godine. Podno bedema velebne utvrde, koju su Austrijanci gradili zamalo punih sto godina, petrovaradinska je varoš. 

Tu je rođen veliki hrvatski vojskovođa i ban Josip, grof, Jelačić Bužimski. Otac mu Franjo bio je austrijski podmaršal, pa je posjedovao lijepu, prostranu palaču. Ona je sačuvana i lijepo uređena. Nedaleko je i crkva sv. Jurja u kojoj je kasniji hrvatski ban kršten na dan svoga rođenja, 16. listopada 1801. godine. Da sam došao dva dana ranije, mogao sam banu čestitati rođendan.

U vinariji Zvonka Bogdana

U sadašnje vrijeme najpoznatiji i najcjenjeniji Hrvat u Vojvodini, a i šire, nesporno je pjevač Zvonko Bogdan. Počasni je građanin rodnog mu Sombora, a uživa domaćinstvo grada Subotice. U najelitnijem subotičkom restoranu Boss u kojem se mjesto unaprijed mora rezervirati, svoj stol za ispijanje kave ima Zvonko. Tu se piju vina iz njegove vinarije. Zapravo, Zvonko Bogdan je njezin suvlasnik, daje joj svoj imidž, a pravi boss je vlasnik Bossa! Ta vinarija uz jezero Palić nešto je što se rijetko viđa. Ogromna je to građevina karakteristične tradicijske arhitekture toga područja. Unutrašnjost je obložena masivnom rezbarenom hrastovinom, popločena mramorom i osvijetljena velikim kristalnim lusterima, pa prije liči na elitni secesijski hotel, nego vinariju. 

Okružena je vinogradima kojih Bogdan i partneri imaju zasađenih na 54 hektara. Degustacije vina unaprijed se moraju najaviti, a namjernici neprestano pristižu brojnim autobusima i osobnim autima. Da je barem djelić takvog prometa kod kojeg našeg vinara, gdje bi mu bio kraj. Tim više što se vina s potpisom Zvonka Bogdana ne prodaju samo u toj vinariji, već i u trgovačkim centrima. Nazivaju se po njegovim pjesmama poput „8 tamburaša“ i „Život teče“. Svoj brend Zvonko Bogdan koristi i za privlačenje gostiju na svoj salaš na kojem uzgaja konje u koje je zaljubljen, pa ima impozantnu ergelu.

Najzeleniji grad u Europi

Subotica je, inače, početkom XX. stoljeća, kažu, bila najhrvatskiji grad na svijetu iza Zagreba! No, vremenom se stanje bitno promijenilo, nagore po Hrvate. Danas su najbrojniji Mađari, pa zatim Srbi, dok je Hrvata tek dvadesetak tisuća. Prema popisu iz 1919., u gradu ih je živjelo 65.000! Unatoč tome, zanimljivo je da od 878 ulica u Subotici još uvijek njih 240 nosi hrvatske nazive znamenitih Hrvata i toponima, a njihovi su nazivi ispisani latinicom.

Grad je to sav u zelenilu, dok je obližnje jezero Palić poput botaničkog vrta s mnoštvom javne plastike. Pomno sam promatrao - na ulicama su i drvoredi platana. No, ne samo u Vojvodini, najzeleniji je grad Sombor. Tamo bi i Čakovec mogao nešto naučiti. 

Vodi se katalog raslinja, pa se zna da je u gradu zasađeno ukupno 18.600 stabala. Šale se, pa kažu da imaju 120 kilometara ulica i čak 121 kilometar zelenila! Izračunali su da na svakog građanina dolazi 27 kubika zelene drvene mase, po čemu je Sombor grad s najviše kultiviranih zelenih površina po glavi stanovnika u Europi! Od sedam gradskih trgova, samo jedan nema zelenih drvoreda, pa ga nazivaju „ćelavim“ trgom, premda je službeno Trg Svetoga Trojstva. Eto ideje za naziv čakovečkog Franjevačkog trga.

U Vojvodini, ne znam kako je u ostatku Srbije, pored eura i drugih zapadnih valuta, za njihove dinare mogu se mijenjati i naše kune. Trenutačno se za jednu kunu dobiva 15 dinara. Cijene većine proizvoda i potrepština su približno kao kod nas, ali im je prosječna plaća dvostruko manja. Hrana i usluge nešto su jeftiniji. Benzin stoji 10 kuna po litri, a sada je i kod nas snižen na 10,16 kuna. Čudnovato. Nema veze s ovim putositnicama, ali moram se naljutiti kako nas „veslaju“.

Prije nepuna dva mjeseca, benzin je dostigao 11 kuna. Kažu, cijena se formira prema stanju na tržištu i tečaju dolara. A tada nije bilo rata protiv ISIL-a u Iraku i Siriji, koje su veliki proizvođači nafte, niti zaoštrenih odnosa Rusije i Ukrajine, a bome ni dolar nije dosegao 6 kuna, kao sada. Navodno, sve to ovaj put nije bitno, već niskim cijenama derivata treba oslabiti Rusiju! To ti je, eto, kapitalističko neoliberalno slobodno tržište. 

Umjesto P.S.-a

Čakovečki penzići u gradskoj vijećnici Subotice. Da, to se doista zbilo jer sam u Vojvodinu putovao s čakovečkom udrugom umirovljenika, u organizaciji agencije Varaždintours. Velebna je ta gradska kuća. Sagrađena je u stilu mađarske secesije, puna čuvene Žolnaj keramike. Na prozorima predivni vitraji s povijesnim ličnostima u prirodnoj veličini. Za nas ugodno iznenađenje: pored državnih zastava Srbije i Mađarske, tu je i hrvatski barjak! No, uz njega i bunjevački, koji vidjeh prvi put u životu. To su ujedno i službeni jezici koji se koriste u Subotici. Za nas enigma su Bunjevci. Domaći vodič, i sam Bunjevac, ali se izjašnjava kao Hrvat, objašnjava da Srbima odgovara podjela unutar hrvatske nacionalne manjine, a Bunjevci ih u tome potpomažu. Lakše je nositi se odvojeno s 9,18 posto Hrvata i 8,74 posto Bunjevaca među stanovništvom Subotice, nego sa 17,92 posto hrvatskog korpusa zajedno. Podijeli, pa vladaj!