Našim čitatelam

Tim se riječima u naslovu prvoga, uvodnoga članka nepotpisani pisac –očito je to bio „felelös szerkesztő“, što znači „odgovorni urednik“, te ujedno „odgovorni izdavač i vlasnik lista“ Ottó Pecsornik – obratio onima koji nisu razumjeli (a takvih nije bilo malo što, među ostalim, dokazuje i dvojezičnost toga obraćanja) prvi naslov „Olvasóinkhoz“ i tekst na mađarskom jeziku. Bilo je to točno na današnji dan, ali prije okruglih sedamdeset godina, to jest „vu Csáktornyi 27. marca 1942.“ u prvome broju dvodijelnih i dvojezičnih novina s dvostrukim naslovom „MURAKŐZ“ i „MEGYIMURJE“ te podnaslovima iz koji se vidi da je to „politikai hetilap“ ili „politički tjednik“ te da „megjelenik pénteken“ odnosno da „zide saki petek“.
Time je međimursko novinstvo bilo obogaćeno još jednim tjednikom – dnevnika nikad nije imalo – za koji je teško reći je li nov ili nije, je li uistinu jedan više u ne baš kratkom i „mršavom“ popisu poznatih novina i novinica izravno vezanih uz taj kraj, ili je samo nastavak – stari bi Međimurci rekli „štukanje“ ili, „išče malo lepšeše“, čak „naštukavanje“ – nečega što je na bilo koji način, u bilo kojem stanju ili u bilo kojem smislu već bilo završeno, odnosno prestalo postojati. Na pomisao o takvom „naštukavanju“ navodi brojčano obilježavanje tih novina: broj, doduše, jest prvi („1 szám“), pa onda dalje redom po godinama, ali godište izlaženja nije bilo označeno kao prvo, nego čak trideset sedmo – „37. évfolyam“! Kako i zašto, može se protumačiti samo pogledom podaleko unatrag.
Povijest, naime, međimurskog novinstva počela je 18. ožujka 1884., kad je u Čakovcu izašao prvi broj dvojezičnoga desetodnevnika – tek nakon nekoliko brojeva bit će „unaprijeđen“ u tjednik – na hrvatskom i mađarskom jeziku s naslovima „Medjimurje“ i „Muraköz“. Ovdje naveden redoslijed naslova nije pogrešan jer je tek u drugom broju mađarski dio novina, zajedno s naslovom, bio stavljen na prvo mjesto. Potom je tako ostalo do kraja 35. (trideset petoga) godišta, kad posljednji broj 1918. godine nije izašao jer su njegovi izdavači, urednici i ostali zaposleni oko njega na Sveti post ili Badnjak navrat-nanos napustili Čakovec i Međimurje.
Zna se da je potom nekoliko brojeva toga lista izašlo 1919. godine u „emigraciji“, u Mađarskoj, i da se kasnije tamo pojavio još jedan list pod naslovom „Topol“, a iz prvog uvodnika lista o kojemu govorimo vidi se da je nekoliko brojeva „Muraköz – Megyimurja“ – ne više „Medjimurja“! – izašlo i prije 27. ožujka 1942., prema nekim drugim izvorima podataka i saznanja čak i u jesen, možda i ljeti 1941.!! Nije jasno, dakle, kako su i kamo nestale godine od 1919. do 1941. i kako je pritom nestalo (samo) jedno, trideset šesto godište lista koji je, bez obzira na numeraciju, zapravo po svemu – od vlasnika do urednika i od izgleda do cijene te nakon što je „črez 23 let moral pod silom tiho biti“ i sad se našao u sasvim novim općim okolnostima i uvjetima – ipak bio sasvim novi list.
Evo kako je sam sebe predstavio svojim „čitatelam“:
„Da se je naš list, lani v aprilišu mesecu – črez 23 let je moral pod silom tiho biti – nazaj zdigel, smo si stvorili jenoga cila: s srcem i dušom i s celom našom snagom služiti našemu Medjimurju, v krilu naše svete magjarske domovine. Ve da su se v organizaciji našega lista stvorile potrebne promene i ravnanje lista je došlo čisto v medjimurske roke, lepo i z lubavi pozdravlamo naše čitatele.
Spunili bomo sa vufanja, koja su vložena v nas i bomo dali našim čitatelam v roke takše novine v kojimi bo saki priatel našega lista našel po magjarskom ili medjimurskom jeziku se ono, čega se od nas nadja. Bomo se interesirali za se orsačke, varmegjinske i medjimurske posle i bomo donesli pred naše čitatele se ono, kaj je za njih važno. Donesli bomo – zvun orsačkih i službenih oglasov – se one vesti, koje Medjimurje interesiraju, pak zato prosimo gospodu notarjuše i navučitele, općine i društva i sakoga priatela našega lista, naj nam napišeju interesantna pripečenja, mi bomo se donesli v novine, za kaj se ludi interesiraju. Zvun dnevnih pripečenja očemo se baviti i z narodnim gospodarstvom. Očemo za naše selske čitatele saki tjeden napisati hasnovite navuke za polsko gospodarenje, za povanje marhe, za vrtlare, za gorice, za povanje sadovnjakov i za druge hasnovite stvari.
Očemo povrnuti našemu medjimurskomu narodu njegovoga starinskoga jezika, s kojim je on govoril črez jezero let i s kojim je molil svojega Boga. Nečemo, kaj stari ludi nebi razmeli kaj se mladi spominaju. Medjimurje ima lepe stare popevke, te se nesmeju zgubiti v slavenskom morju i mi bomo i mlajšem ludem dali prilike, kaj se bodo navčili lepe starinske medjimurske popevke.
Pokidob nam je rezsvečenje naroda prvoklasna zadača, to bomo i na tom polu včinili se ono, kaj se črez 23 letnog podjarmljenja zamudilo. V sakom broju našega lista bomo napisali nekaj za rezsvečenje, a bomo donesli i svetska pripečenja. I v tehničkom pogledu smo premenili našega nlista. Povrnuli smo se k staroj formi tak, ako što gud zeme v roke naše novine , makar magjarski, makar medjimurski, mam najde se ono kaj žele čitati i nemora iskati sem tam po novinaj. Jedini nam je cil, kaj bo oslobodjeno Međjimurje srečno v blagoslovlenoj magjarskoj domovini.
A k semu tomu prosimo naše čitatele, naj nas podpiraju. Čim več predplatnikov bomo meli, stem bolše novine bomo mogli davati našim čitatelam. Interesi Medjimurja su interesi sih nas, koji nas pomaže, služi i svojoj domovini, kajti niti mi nečemo drugo nego služiti našoj domovini i našemu Medjimurju.
Zdignite se onda Brati Medjimurci, zjedinimo se i potpirajmo se jeden drugoga v onoj domovini, koju smo herbali od Svetoga Štefana i koja bo stala tak dugo, dok bo i svet stal.“