„NEDELSKI PLATAN“– ZAŠTIĆENI SPOMENIK

U davnini, dok je čovjek živio u prirodi, s prirodom i od prirode, na ono što se danas naziva „zaštitom prirode“ niti je mislio, niti je morao misliti. Sve je „štimalo“ samo po sebi i funkcioniralo u najboljem redu pod najstarijom „firmom“ na svijetu zvanom „ravnoteža u prirodi“. Čovjek je, naime, od prirode, dobivao i uzimao samo ono i onoliko što mu je i koliko trebalo za redovit svakidašnji život. Ako joj i nije uvijek vraćao jednakom mjerom, razliku je priroda dugo sama pokrivala svojim obnoviteljskim sposobnostima i mogućnostima.
S vremenom se čovjek ipak nametnuo prirodi kao njen gospodar – nažalost, ne uvijek (dovoljno) mudar, pravedan i oprezan. Njegove su želje, potrebe i zahtjevi nadišli „prirodne“ mogućnosti prirode – a drugih ona niti nema! – pa se ravnoteža počela remetiti: najprije polako i dugo gotovo neprimjetno, zatim sve brže, u našim danima čak „galopirajući“ i prijeteći poput one nekad „glasovite“ tuberkuloze.
Nije bilo druge – čovjek je morao posegnuti za „zaštitom prirode“, posebnom djelatnošću o kojoj leksikoni kažu da je „sveukupnost mjera za očuvanje biološke i krajobrazne raznolikosti u stanju prirodne ravnoteže i usklađenih odnosa s ljudskim djelovanjem. Utvrđuje i prati stanje prirode i osigurava održivo korištenje prirodnih dobara. Naglasak je na omogućivanju da priroda funkcionira po načelu samoregulacije.“
I tako definirana zaštita prirode ima svoj začetak u Švicarskoj: tamo je još prije Prvoga svjetskoga rata postojao „Naturschützbund – Savez za zaštitu prirode“ – teško je reći s kakvim ovlastima, djelatnošću i rezultatima. Barem u ovo posljednje ne bi trebalo sumnjati jer je 1928. godine bila je osnovana „Međunarodna služba“, a 1948. i „Međunarodna unija za zaštitu prirode“. Kod nas je, čini se, sve počelo tek poslije pristupanja toj Uniji, a prvi konkretan čin u tome smislu bio je Zakon o zaštiti prirode, koji je tadašnji Sabor NRH donio na početku 1960. godine, i na temelju njega osnovan Zavod za zaštitu prirode Zagreb. Taj je na terenu imao svoje „povjerenike“ i preko njih obavljao svoju djelatnost. U Međimurju su, koliko se pamti, to bili Lucija Pavlović, Aleksandar Schulteisz, Katarina Bičak, možda i još netko. Republika Hrvatska donijela je 2005. godine svoj Zakon o zaštiti prirode i prema njemu je Međimurska županija još iste godine osnovala „Javnu ustanovu za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima na području Međimurske županije“ koja djeluje od 2007. godine.
Zašto to spominjem i uopće i baš sada? Odgovor je jednostavan i na prvo: zato što je i to „sitnica koja čini našu povijest“, i na drugo: jer je prije ravnih pedeset godina, 4. veljače 1963., spomenuti zavod izdao prvi službeni akt, izvršio prvi službeni čin po zakonu u okviru zaštite prirode na području Međimurja. Bilo je to rješenje koje glasi:
„Utvrđuje se da PLATANA u NEDELIŠČU na kat.čest. br. 629/1, broj posjedovnog lista 1991 k. o. Nedelišče, vlasništvo društveno, koje koristi N[arodni] O[dbor] O[pćine] Čakovec, ima svojstvo zaštićenog objekta prirode kao spomenik prirode – stablo, te se određuje upis tog objekta u registar zaštićenih objekata prirode. Ovo stablo zabranjeno je posjeći, lomiti i sječi gane, trgati lišće ili na bilo koji način oštećivati ovo stablo i njegove dijelove.
Nakon pravomoćnosti rješenje će se dostaviti kotarskom sudu u Čakovcu radi njegova upisa u zemljišne knjige.
Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.“
Tom rješenju dodano je i obrazloženje iz kojega vrijedi navesti:
„Komisija Zavoda za zaštitu prirode ustanovila je:
Na Trgu Republike u Nedelišču nalazi se platana prsnog promjera 150 cm (opsega u prsno visini 520 cm) i visine 35 m. Starost stabla se cijeni na 250 godina, te je u potpuno zdravom stanju.
S obzirom na svoju starost i dimenzije, te njene botaničke i estetske vrijednosti ova platana predstavlja jedinstveni primjerak u Međumurju.“
Molim lijepo, zar takva sitnica ne čini (spomena vrijednu) povijest??

P.S. Štogod netko mislio o trećem, posljednjem stavku u izreci navedenog rješenja, („Žalba protiv …“), s proceduralnoga gledišta zanimljiv je i posljednji odlomak „obrazloženja“: „Protiv ovog rješenja dozvoljena je žalba Savjetu za kulturu NRH u roku od 15 dana od dana prijema. Žalba se predaje Zavodu za zaštitu prirode u Zagrebu.“
Na prvi pogled, ne vidi se komu je „dozvoljena žalba“ i komu bi uopće palo na pamet žaliti se na rješenje na koje bi svi Nedeliščanci mogli biti ponosni i reći: „Platan [muški rod!] je tu, nikomu je né na putu i – naj tu bu!“ No, birokracija, posebno „samoupravna“ i „demokratska“ – a koja se ne smatra takvom? – ima svoju pamet, svoju logiku i svoja pravila zbog kojih se nikad ne zna „otkud i kakši vihér more puhnuti“, kako su tada još govorili stari Međimurci, pa i Nedeliščanci. Zato popis onih kojima se šalje „o tome obavijest“ predstavlja i zanimljiv niz onih kojima je „dozvoljena žalba“ na (zapravo) spomenik prirode. Popis je, ponavljam, zanimljiv jer su u njemu „1. Šumarija, Čakovec, 2. Šumsko gospodarstvo–Varaždin, 3. Muzej Međimurje-Čakovec, 4. Narodni odbor općine, Odjel za društvene službe-Čakovec, 5. Narodni odbor kotara, Odjel za društvenu službu, Varaždin, 6. Kotarska komisija za zaštitu prirode, Varaždin, 7. Aleksandar Šultajs, povjerenik za zaštitu prirode, Čakovec, 8. Zavod za zaštitu prirode, Zagreb Registar zaštićenih objekata prirode, 9. Kotarski sud Čakovec“ i – nitko, baš nitko iz Nedelišča , pa ni „Mjesna zajednica Nedelišče“ koja je u tadašnjem sustavu organizacije vlasti približno bila na razini današnje općine.
Bez obzira na to, „nedelska“ platana doživjela je svoju – vjerujem stručnoj procjeni – tristotu, a prvo takvo rješenje za Međimurje – vidi se iz priložena preslika – svoju pedesetu godišnjicu.