Neumrlim hrvatskim mučenicima

U ovoj blagdanskoj prigodi, na sam 30.travnja, naumio sam priložiti ponešto od doživljaja zrinsko-frankopanske sudbine u hrvatskoj književnosti. Ponešto velim, jer je sva sila primjera, što samo svjedoči o «snazi» teme, o njenoj dramatičnoj privlačnosti, osobito u onim vremenima, u trenutcima koji su bili «domoljubno potrebiti»; a to je, zapravo, do ovih naših vremena bilo gotovo uvijek…
Općenito, u književnoj interpretaciji zrinsko-frankopanske pobune autorima nije do pridržavanja povijestnih činjenica (time se bavi povijest), premda se - dakako – u osnovnim obrisima njih drže, nego do naglašavanja herojskoga čina dvojice velmoža, što pak je najčešće posljedak svjetonazorskih autorovih stavova ali i poradi snaženja čitateljeva domoljublja.
Tako već u 17.stoljeću Vladislav Menčetić, dubrovački vlastelin i pjesnik, u ovećoj epskoj pjesmi Trublja slovinska Petra uzdiže u najglasovitijega stvaraoca, kijem se dići sadanji narod svega puka slovinskoga, zapjevavši i ovako:
Tva svijes znana tebe uzvisi
vrh svijeh časti svijeta ovoga.
O tvom svjetu diha i visi
Narod puka hrvatskoga.
Od 19.stoljeća naovamo bilježimo niz stihova, više desetaka pjesnika, a njihova je čestotnost bila kompatibilna s jačanjem nacionalne svijesti u Hrvata. Tako s jedne strane književnici nastoje djelovati na snaženju domoljublja pozivanjem na slavnu prošlost, kao što Ivan Trnski u pjesmi Mač Petra Zrinovića:
Hrvatskome velikašu,
Mač taj slab je, svietla kruno,
Desnica nam svakom treba
Još od moje jača puno,
No s druge pak strane, kao što to pjeva Ivan Kukuljević Sakcinski u pjesmi Petar Zrinski i Franjo Krsto Frankopan (30.travnja 1671.), u tragičnom skončanju nalazi nadahnuće za iskrenje nacionalnoga zanosa. Tako slično i Šenoa (Na Ozlju gradu, 1872.) a tako i Miholjčanin August Harambašić, buntovni pravaš starčevičanac, u više pjesama tematizira herojsku gestu zrinsko-frankopansku. Amblematična mu je u tom smislu pjesma Mučenici, s podnaslovom «U spomen 30.travnja 1671.», s Propertusovim motom «In magnis et voluisse sat est»(U velikim je stvarima dovoljno i htjeti), u kojoj nalazimo i stihove koji su zapravo borbeni poklič mladoga pravaša i poziv na akciju:
Ustaj bane! Ustaj Zrinski!
Spasi narod sirotinski!
Ustaj bane, pa nas vodi
Ili k smrti, il’ slobodi!
Među proznim djelima hrvatske pisane književnosti nedvojbeno prvo mjesto pripada Kumičićevom romanu Urota zrinsko-frankopanska (1892/3.). Da ga je pisao još jedan pravaš vidi se iz posvete «otcu otadžbine dru Anti Starčeviću» ali, jasno, još je više razvidno iz teksta djela. Glavni likovi su Petar i njegova Katarina te Fran a ostali likovi sporedni su, iako ustanici, upravo zato što su ne-Hrvati. Petra je autor htio, kako misli Barac, predstaviti kao čovjeka koji legalno želi ostvariti svoj cilj a ne bunom ili paktiranjem s Turcima. Tezu pojačava i troslojna struktura djela: prvi je sloj priča o raspetoj Hrvatskoj, drugi o dinastiji bribirskih i krčkih knezova a treći o spomenutim protagonistima kao utjelovljenja poštenja, dostojanstva i domoljublja. Napokon, Kumičić u djelu afirmira i pojam «narod» te neki ulomci djeluju kao svevremenski hrvatski poklič:
Hrvatski narode, spomeni se stare slobode! Pomisli, što su jednom bili tvoji banovi! Već dugo čuju se, hrvatski narode, u tvojim saborima tužne prežalosne jadikovke poput plača Jeremije proroka, a do danas nema niotkud pomoći! Što, narode, ti čekaš na tuđu pomoć? Nemoj se uzdati u druge! Nemoj! Budi složan: bit ćeš jak i slobodan! Tko da pomogne narodu dok ga izdavaju njegovi vlastiti sinovi? U ovoj groznoj nevolji smiluj se, Bože, svojemu narodu koji prolijeva za svetu tvoju vjeru svoju krv!
Bit će nam jasnije podsjetim li da je djelo nastajalo za Khuenova režima te da se djelo javlja 1893. godine, vrlo dramatične u povijesti hrvatskoj. Kumičić je djelom htio - nizom podataka, nadnevaka – stvoriti «fikcijsku povijest» a sve zato da bude što uvjerljiviji u isticanju osnovne ideje o ulozi Zrinskih i Frankopana u hrvatskoj (domoljubnoj) povijesti.
U dramskoj književnosti izdvojiti nam je Urotu Ante Tresića Pavičića, antiaustrijski nastrojenog (pa je njegov govor protiv Austrije bacan s aviona kao letak nad KundK rovove!), posebice naglašavajući odlučnost Katarine Zrinski.
A isto nam je tako ubrojiti među ove primjere Krležin Planetarijum, baladu koja u prenesenom smislu znači kolo što će svojim okretanjem prikazati cijelu hrvatsku povijest. Tako među ostalim pjesnik pjeva, u prepoznatljivom njegovom gorko-ironijskom poetičkom stavu:
I videl sem v megli,
v megli sem videl:
Zerinski grof črez meglu
Kak slepec gre v Beč.
A nazaj ga neb, a nazaj ga nebu, a nazaj ga nebu nigdar več.
(Ovo «slepec» Krležina je aluzija na naivnost hrvatskih velmoža.)
Osim u pisanoj, tema je našla svoju obradu i u usmenoj. Interpretacije su raznolike, a jedna je posebice zanimljiva jer je narodni pjevač, poznavajući oproštajno Petrovo pismo svojoj ženi, parafrazirao to pismo u usmenoj interpretaciji:
Ti, ki svitom ladaš, Bog moj milostivni,
vsa moja zla dela oprosti jê meni!
Vidim, da je ov svet tinja i nestalnost,
Vse veselje vu njem vu koncu neg žalost.
Tebe, anda, ostavljam, zemlja, tebe, morje,
a dušu otpravljam vu nebeske dvore.
Primi moju dušu, Otkupitel, anda,
da me toga sveta jakost ne nadlada.
Kao što je ova tema postala svehrvatska u pisanoj književnosti tako se i njena interpretacija u usmenoj nikako ne svodi samo na sjevernohrvatski prostor, ona je - još više i «masovnije» - bila obrađivana u čitavom nacionalnom korpusu. Između niza primjera spomenimo tek usmenu epsku pjesmu Zrinjski i Frankopan iz Hrvatskoga primorja i navedimo njen završetak, sročen u prepoznatljivoj usmenoknjiževnoj poetičkoj maniri:
Mili Bože, čuda velikoga,
car se čudi, a zemlja se trese,
ča poginu dva siva sokola,
bane Zrinjski i kneže trsački,
kî su mnoge Turke pogubili,
mnoge bele grade pridobili.

P.S. Iznova pitam, usprkos Kumičićevom naslovu – jesu li Zrinski i Frankopan bili urotnici? Etikeciju je nametnuo Bečki dvor i mi je i danas, ne razmišljajući, preuzimamo. Naime, na nadgrobnoj ploči u Wiener Neusdtadtu stoji (i danas) da su to bila «dva slijepca koji su jedan drugoga vodili pa su pali u jamu»; natpis je za opomenu svima da se uče vjernosti kralju, za razliku od «veleizdajnika». Ali, spram koga? Beča? Tad oni, u onim vremenima, bijahu ustanici, točnije, borci za dostojanstvnu Hrvatsku pod Habzburzima a tad njihova tragedija nije puki čin egzekucije nego žrtva za domovinu!