NI GRANICE VIŠE NISU...

… što su, kakve su, pa i gdje su nekad bile. Sve, naročito one državne i političko-upravne. I one su, naime, podložne zakonu koji su još stari Grci izražavali uzrečicom „Panta rhei“ (Sve teče.), dijalektički filozofi upozorenjem da „nitko ne može dva puta stati nogom u istu rijeku“, a naš pjesnik stihom „Stalna na tom svijetu samo mijena jest.“
Da je uistinu tako, dovoljno je sjetiti se onoga što je „naše malo Međimurje“ prošlo u posljednjih stotinjak godina. U XX. stoljeće ušlo je „za sva vremena“ uklopljeno u tzv. „užu Mađarsku“ i s njom u veliku AU-Monarhiju. Po njezinu raspadu najprije je bila mađarska granica na Dravi, zatim hrvatska na Muri, ali Međimurje niti je bilo u nekoj županiji, niti je samo bilo županija! Potom je bilo pripojeno Mariborskoj oblasti, pa Savskoj banovini, ali su mu uskoro bili oduzeti Legrad, pa Prhovec i Badličan – ovi će biti vraćeni poslije nekoliko mjeseci!! – te čitava općina Štrigova (nešto kasnije bit će od nje odvojena „občina Razkrižje“).
Kad je nestala prva Jugoslavija, taj je kraj desetak dana bio u Hrvatskoj, zatim u Mađarskoj, s tim da je na svim kartama NDH-a njezina granica bila na – Muri! I „na zapadu nešto novo“: Štrigovu i Raskrižje, okupirala je njemačka vojska, ali ih je poslušno prepustila kad su joj Mađari dokazali gdjhe je „prava stara meja“, a to im nije bilo nimalo teško! Ni vrijeme poslije Drugoga svjetskoga rata – sve do danas – nije imuno od takvih postupaka, a toliko su poznati da ih ne treba ovdje nabrajati.
Razumije se, oni koji su „iz ovoga ili onoga razloga“ mijenjali državnu ili bilo koju drugu granicu redovito su se žurili brisati materijalne i nematerijalne oznake onoga čega nema više. Svjesno ili nesvjesno, izazivali su zaboravljanje i potom nijekanje prethodnoga stanja. Tako je, malo-pomalo, među ostalim, nestajalo kamenje kojim se od davnine običavalo označavati ne samo međe, na primjer, između dviju njiva, nego i granice između dviju država. U slučaju na koji posebno mislim, između mađarskog i austrijskog dijela nekadašnje AU Monarhije, konkretnije između Međimurja i Štajerske.
Zato sam se ne malo začudio kad sam nedavno našao granični kamen, jedan od posljednjih za koji se odavno pribojavam da će također nestati, a desetljećima je bio skrivan šikarom i neredom. Sad je očišćen sam i sav prostor oko njega, pa je jasno vidljiv i lako pristupačan. Da se ne radi o slučajnom postupku, svjedoči ploča s objašnjenjem na slovenskom jeziku o čemu se radi:
„Granica između mađarske kraljevine i njemačkoga carstva u XIII. stoljeću dosegla je Dravu kod Središča ob Dravi i prolazila zapadno od Raskrižja do rijeke Mure i zatim Murom i rijekom Kučnicom prema sjeveru. Područje današnje općine Raskrižje upravno je pripadalo mađarskoj županiji Zali, a kao vlasnici zemlje pojavljivala su se različita zemaljska gospoda od donjolendavskih Haholda do čakovečkih Csanyi-Csakija i Lackovića ili grofova Celjskih dok nije, poslije izumrća ovih, vlasništvo 1477. godine ponovno preuzeo mađarski kralj Matija Korvin i predao ga županiji. Iz 1478. godine postoji najstarija isprava u kojoj se spominju mjesto Raskrižje (Ráczkanizsa) i cesta koja vodi prema granici. U kasnom srednjem vijeku tu je bila uspostavljena važna prometna povezanost Zalalövö – Csesztreg – Dobrovnik – Murska Sobota – Dolnja Bistrica – Raskrižje – Varaždin, koja je bila izrazit trgovački put, te između Graca i Legrada kao važne obrambene točke na Muri. Zbog strateškog položaja na cesti i granici, svakako već od XV. stoljeća bila je tu carinska postaja na kojoj se ubirala obvezatna carina ili tridesetina. Carinska točka pripadala je centrali u Nedelišču i u nekom obliku djelovala je sve do raspada Monarhije.
Poslije izgubljene bitke ugarsko-hrvatskoga plemstva s Turcima od Mohača 1526. godine, čitav prostor između Blatnoga jezera i Drave postao je vojnim obrambenim područjem, Habsburgovci pak, koji su od XV. stoljeća bili rimsko-njemački carevi, postali su i mađarskim kraljevima.
Na poticaj štajerskih zemaljskih staleža počela se u zapadnom dijelu raspadnute mađarske države organizirati i financirati poseban protuturski obrambeni sustav koji su održavale carske čete. Za obranu područja između Mure i Drave brinuli su se gospoda Zrinski. Premda je formalno pripadalo Mađarskoj, tu je djelovala Štajerska zemaljska uprava.
Leopold I. Habsburgovac, kojega je ime zapisano na graničnom kamenu, bio je 1655. godine okrunjen kao mađarski kralj i 1658. godine izabran za rimsko njemačkoga cara. Njegovu vladavinu označili su mnogi ratovi i propast turske vojničke moći, što vladar ipak nije iskoristio za konačno oslobođenje Mađarske. To je, uz druge političke interese, dovelo do urote protiv cara u koju su bili upleteni hrvatsko-ugarski plemići Krsto Frankopan, Petar Zrinski i Ferenc Nádasdy te mnogi drugi. Poslije otkrivanja i usmrćenja urotnika, car je naredio zauzimanje svih posjeda Petra Zrinskoga, čime je cjelokupno područje tadašnjega Međimurja s Raskrižjem postalo vlasništvom mađarske kraljevske komore koja je zemljište podrobno popisala.
Potrebu za detaljnim utvrđivanjem granice između carevine i kraljevstva u drugoj polovici XVII. stoljeća zahtijevali su mnogi razlozi: od vlasništva i upravljanja posjedom do carine i sprječavanja vrlo raširenoga krijumčarenja na Muri. Ostatak tada utvrđene granice je postojeći granični kamen s (uklesanom) 1674. godinom. Konačno pak je granica bila utvrđena tek 1755. godine u vrijeme Marije Terezije i prvi put potanko zacrtana u vojničkoj izmjeri za Josipa II. Tada se pristupilo ka kompleksnom uređivanju zemaljsko-katastarskih izmjera koje su postale stalnom i priznatom veličinom tek u XIX. stoljeću zajedno s uvođenjem stabilnoga katastra.“
Pametnomu dosta ako mu se doda da se kamen i objašnjenje nalazi dobrih šest-sedam kilometara zapadno od sadašnje granice Međimurja!

P.S. Ploča je postavljena, a valjda i čitava akcija provedena na račun slovenskih i hrvatskih „pretpristupnih fondova“ Europske zajednice!!! No, o tome više kad i sam saznam tko o tome nešto zna!!!