NIJE SVAKI PETAK (NE)SRETAN

Ako se ne uzme u obzir reforma kalendara koju je 1582. godine proveo papa Grgur XIII. i prema kojoj je iz naše povijesti, kako bi rekao Pavel Štoos, „vu morje vre vekivečno“ nepovratno nestalo čitavih deset dana, trećega kolovoza prije petsto dvadeset godina, ljeta Gospodnjega 1492., baš kao i ljetos, bio je petak. Još iz srednjega vijeka uvriježeno praznovjerno mišljenje da je petak sam po sebi nesretan dan i da tada nije dobro započeti nešto, naročito ne nešto u bilo kojem smislu veliko i važno - izgledi su, naime, za uspjeh takvoga posla navodno nikakvi, pa će od toga biti više štete, nego koristi.
Ako je ikoji petak bio izuzetak od toga i takvoga mišljenja, onda je to bio baš taj petak, 3. kolovoza 1492. I ako itko u ono doba nije vjerovao u tu, navodno, „sigurnu“ praznovjericu, onda je to bio jedan četrdesetogodišnji pomorac i trgovac rodom iz Genove, velikoga lučkoga grada na talijanskoj obali Sredozemnoga mora. Premda je odmalena bio pripreman za preuzimanje očeva tkalačkoga posla, rado je gledao brodove te slušao istinite i izmišljene mornarske priče o dalekim krajevima, nepoznatim ljudima i nevjerojatnim događajima. Kad je dorastao i postao sposoban za to, ostavio je očeve tkalačke stanove, pa se i sam priključivao plovidbama trgovaca Sredozemnim morem i Atlantskim oceanom. Tako je upoznao velik dio europske i afričke obale te kao relativno mlad pomorac stekao veliko vlastito iskustvo, a načuo je od starijih da se i zapadnije od najzapadnijih poznatih otoka u Atlantiku, npr. Azorskih, Kanarskih i Zelenortskih otočja, nalaze još neke zemlje. Naslušao se i priča o Indiji na Dalekom istoku kao neiscrpnom izvoru mirodija i drugih rijetkosti koje su, dovezene u Europu, bile pravo bogatstvo, ali i o dugom, teškom i opasnom putu oko čitave Afrike do njih s kojega se mnogi ni mornari ni brodovi nikad nisu vratili.
Povezujući sve to s (tada još nedokazanim) naslućivanjem da Zemlja nije ravna ploča koja pluta na vodi, nego tijelo okruglo kao kugla ili barem zaobljeno kao valjak koje lebdi ili visi u zraku, čovjek - sad već pomalo u najboljoj životnoj snazi, počeo je maštati o tome kako bi do Indije došao ne putujući mučno i dugo oko Afrike, pa dalje prema istoku, nego mnogo brže, kraće i lakše ploveći prema zapadu. Možda je nerazumijevanje njegovih sugrađana za neku takvu „ludost“ pripomoglo tomu da je s dvadeset osam godina napustio rodni grad i preselio u Portugal. U vezi s tim, promijenio je i svoje pravo, talijansko ime i prezime Cristoforo Colombo u španjolsko Cristóbal Colón, pod kojim će ući u povijest ne samo pomorstva, nego i čitavoga svijeta. (I kod nas je ono pohrvaćeno, pa se i u dijelu naše leksikografske građe nalazi pod imenom Kristof Kolumbo, kao da je naš čovjek iz Rijeke ili Splita!) No, ni u Lisabonu nije bio bolje sreće: na sva njegova moljakanja za potporu i dokazivanja koristi od takve ekspedicije, kraljevski je dvor ostao uporan u odbijanju pothvata.
Ne odustajući od svoga nauma, Kolumbo je nakon šest godina uzaludnoga čekanja onoga što nije dočekao, tj. 1485. godine prešao u Španjolsku i stavio se u službu tamošnjega kralja – ne treba nagađati zašto. No, ni tu ga nisu „čekali“: i tu kraljevski dvor dugo nije shvaćao značenje i ostvarivost takvoga pothvata, no, čini se da je malo-pomalo prevladala možda ne toliko Kolumbova upornost koliko političko-trgovačka „špekulacija“: ako stvar uspije, teško je unaprijed sagledati materijalnu korist od toga, pogotovo ako se sve zadrži u strogoj tajnosti, pa „konkurencija“ ostavi neka se i dalje muči oko Afrike, „a mi ćemo…“ i tako dalje. A postoji i drugo: koliko će i država i njen vladar „profitirati“ pred svijetom na dobrome glasu, ugledu, utjecaju, moći i sličnome – ni to nije nešto što se može olako ne uzeti u obzir. Ako pak „tvrdoglavac“ ne uspije, pa se možda niti ne vrati – što nitko ne želi, ali more je more! – neće biti ni prvi ni posljednji koji je otišao bez povratka, pa za godinu-dvije „ni vlastita njegova mati više ne plače za njim“!
I novih sedam godina moralo je proći dok je Kolumbo napokon dobio odobrenje da si opremi tri karavele i prikupi posade za njih – ako se nađu ljudi spremni za takvu pustolovinu. Karavele su bili srednjovjekovni drveni brodovi s tri ili četiri jarbola te s trokutnim ili križnim jedrima, nosivosti od sedamdeset do dvjesto tona. Razumije se, te tri karavele nisu bile među najvećima – šteta bi bila ako… itd. – ali niti među najmanjima jer ih je trebalo opremiti za tko-zna kako dugačak put na kojemu opet tko-zna ima li hrane i naročito vode. Rizik je svakako bio velik, no, bez obzira na nj, brodovi „Santa Maria“, „Pinta“ i „Niña“s posadama od svega devedeset ljudi bili su spremni i trećega kolovoza 1492. – zašto baš u petak?! – pod zapovjedništvom četrdesetjednogodišnjega „admirala“ Kristofa Kolumba krenuli iz luke Palos de la Frontera u Andaluziji prema zapadu da preko nepoznatih prostranstava Atlantika dođu – na istok!!
Jesu li sami znali kako i kamo treba okretati jedra i usmjeravati kormila ili su ih vodili vjetrovi, morske struje i – sreća? Ne zna se, a ne treba mnogo ni pitati. Važno je, naime, samo to da su nakon deset tjedana plovidbe – opet jednoga petka!!! – pristali uz jedan otok koji su, iz zahvalnosti, prozvali „San Salvador“, tj. „Sv. Spasitelj“.

P.S. Spominjanje ove „Sitnice“, koja je bila sve prije nego uistinu sitnica jer joj se kod razdiobe opće povijesti priznaje da označava svršetak srednjega i početak novoga vijeka, podsjetilo me na jednoga dragoga profesora – Međimurca iz Donjega Kraljevca i doktora znanosti. Usred sata nastave znao je učenike prodrmati nečim zanimljivim kao što je, na primjer, tvrdnja da nije Kolumbo došao do „kraja svijeta“, nije ni mogao jer kugla (pa ni ova zemaljska) nema „kraja“, nego su to napravili – Međimurci. Bila je to aluzija na njihovo odlaženje u svijet „trbuhom za kruhom“ otkad znaju za sebe. „I znate kaj ve tam delaju?“ pitao je i sam odgovarao: „Nikaj! Dale nemreju, pak ve tam na rubu sediju, z nogami cambrlenkaju i – v nikaj fljučkaju!“
Se razme: a kaj bi drugo i mogli?!