‘NISAM IZROD, NEGO HRVAT!’

Obilježavanje obljetnica nesretne smrti hrvatskoga bana grofa Nikole (VII.) Zrinskoga – zapravo ne bi trebalo posebno podsjećati da je taj izuzetno hrabar i vješt junak iznenada smrtno stradao 18. studenoga 1664. u Kuršanečkom lugu kojega više nema – odavno je tako redovito u Gornjem Kuršancu da više nije niti običaj, postalo je pravilo. Mislim da s pravom pretpostavljam da to znaju nadležne općinske vlasti, one u Nedelišču, na čelu s načelnikom – kakve bi to vlasti bile kad ne bi znale što se na njihovu području zbiva?! – i da u skladu sa svojim ovlastima i mogućnostima u tome i sudjeluju, za što ih treba pohvaliti. (Izvještaj o tome nalazi se na drugome mjestu.)
No, isto tako pretpostavljam da ni bivši ni sadašnji ni budući načelnici i poglavarstva drugih dviju međimurskih općina – oprostite, čakoskoga, čakovečkoga ili Grada Čakovca i općine šenkoske, šenkovečke ili u Šenkovcu, kako god tko hoće – niti ne slute da nije uvijek bilo tako i tamo, u Gornjem Kuršancu. (Da slute, valjda bi se već pohvalili time!) Ne spominjem to kao prigovor, nego kao činjenicu jer znam da je vrlo malo onih, a i od tih samo su rijetki koji bi se mogli prisjetiti „parade na spomen grofa Zrinyi Miklósa“ održane prije ravnih sedamdeset godina, točnije „1942 oktobra 31-ga i novembra 1-ga“, kako se tada pisalo, „v Csáktornya i v opčini Szentilona“, kako se tada na nekakvom „megyimurskom jeziku“ moralo govoriti.
Jedini nama poznati izvor podataka o tome – „Muraköz, politikai hetilap“ odnosno „Megyimurje, politički tjednik“ (v Csáktornya zide saki petek) najavio ga je sedam dana ranije povećim tekstom pod naslovom „Na vreden način bodo postavili spomenika velkom voditelu soldačije i pesniku grofu Zrinyi Miklósu“. U njemu je podsjetio: „Predsednik m[ađarske] kr[aljevske] vlade je još lani dal odredbu za Zrinyi Grupu Vitezkoga Reda, naj vredi v povrnjenomu varašu Csáktornya groba Zrinyi Miklosá, naj pobere skup se spomene, šteri se tičeju familije Zrinyi i naj postavi takšega spomenika, šteri bo vreden tomu velikomu vitezu, voditelu soldačije, i pesniku. Po toj odredbi več su se lani prepravlali posli. … Prvi korak za to je več napravlen. Opčina Szentilona je več daruvala … 120 klaftrov mesta, se skup s kapelom de su se Zrinyiovi zakapali i obečala je da bo i pre popravlenju i postavlenju spomenika pomagala. …“ Riječ je, dakle, bila, prije svega, o temeljitoj obnovi ostatka negdašnje pavlinske crkve sv. Jelene u današnjem Šenkovcu, a potom vjerojatno i još nekog spomenika na mjestu gdje je, kao posljednji, pokopan taj Nikola. Sve bi to, dakle, i ovogodišnja (1942.) velika „parada“ trebala ubrzati ili, zapravo, pokrenuti.
A „parada za grofa Zrinyi Miklósa“ počela je već 30. listopada 1942. dočekom gostiju među kojima je „od voditelstva Zrinyi Grupe“ bio „generalmajor v penziji i orsački oblegat jaraša Perlak“ vitez Ferenc Horvath, rodom iz Preloga, i uz njega „megyimurski domorodci“ na različitim službama diljem Mađarske. Zaladsku županiju zastupao je njezin „veliki išpan“ vitez grof Béla Teleki, a u ime „varaša Csáktornya“ bili su „orsački oblegat“ Ottó Pecsornik, „varaški birov“ te poglavari i zastupnici, društva, „frontski soldati“, škole, „leventaši“ (politička organizacija mladeži) te „dečki i puce“, a „ludstva pak je bilo više jezer“.
Sljedećega dana Csáktornya je već od jutra bila puna zastava i naroda. U devet sati došla je vojska s „mužikom“, a u pol deset gosti su se skupili „v starom Zrinyi gradu, gde njih je pozdravil predsednik mešterskoga društva, [Društvo je bilo vlasnik Staroga grada] pregledali su staroga grada i odnod su odišli pešice v opčinu Szentilona na grobje Zrinyi familie, gde njih je pozdravil školski direkior Szentilona.“ Odgovorio mu je „kapitan“ dr. Károly Mathya, „po tem su budapeštanski mužikaši igrali, onda pak je birov opčine Szentilona prek dal Zrinyi grupi grobje i kapelu,“ a u ime „visoko dostojnoga Gospona Guvernera“, inače admirala Miklósa Horthyja, preuzeo ih je potpukovnik vitez József Rózsás. Slijedio je govor velikoga župana Telekija – treba li isticati što je i kako rekao? – pa polaganje vijenaca na „grobje Zrinyiovih“ i, usprkos ratnom stanju, „velika parada: mužika, popevke i verši i govori“ – samo „na suhomu“ ili ne, povijest ne spominje.
Sutradan je nevrijeme spriječilo vanjske manifestacije, pa je sve bilo svedeno na „paradnu mešu v cirkvi“ i govore viteza Ferenca Horvátha i Ottó-a Pecsornika u „Levente domu“ danas Macanovu domu. Je li takva „parada“ bila ikad ponovljena i je li bilo od nje kakve koristi, danas se više ne zna.

P.S. U biografskim podacima redovito, a na ostalim mjestima i u drugim prigodama često, spominje se da je taj Nikola Zrinski bio i velik pjesnik, ali – na mađarskom jeziku. To ide tako daleko da u XIX. stoljeću „najbolji pisac povjestnice književnosti magjarske“ veli za njegovo pjesničko djelo „da je najbolje i najsavršenije, što ga Magjari od starijega vremena imadu, i da je prvo klasičko djelo magjarske poezije“. Iz toga, razumljivo i lako, slijedi zaključak da i sam takav književnik-pjesnik nije mogao biti drugo nego – Mađar.
Nasuprot tomu, samo ponekad spominju se dokazi protiv takvoga zaključka. Posebno to vrijedi za pisanu izjavu toga „mađarskoga“ pjesnika koja takav zaključak i tvrdnju izričito i nedvosmisleno pobija. Može se razumjeti što mađarski povjesničari „ne znaju“ za nju; manje je razumljivo i prihvatljivo što Hrvati ne smatraju opravdanim priznati i potrebnim isticati da se Nikola čitavim svojim životom dovoljno „oprao“, a posebno time što je, usprkos svom mađarskom odgoju i makar u „privatnom“ pismu svom dobrom znancu i prijatelju Ivanu pl. Ručiću – moram ponoviti: znancu i prijatelju Ručiću, a ne Lučiću za kojega je mogao čuti, ali nisu poznate bilo kakve veze s njim! – dakle, kad je tomu Ručiću napisao o sebi: „Ego mihi conscius aliter sum, etenim non degenerem me Croatam et quidem Zrinium esse scio.“ Ako izvor, iz kojega se crpi, ponavlja tu rečenicu tako formuliranu prije nego je „degenerem“ u njoj (pretpostavljam zašto) bilo zamijenjeno s „denegarem“, onda ona u prijevodu glasi: „Ja sam si inače svjestan, dapače, znam da sam ne izrod, nego Hrvat, i to Zrinski.“