O njemu je zapravo sve ovisilo

Nedavno obilježavanje devedeset i treće obljetnice i godišnjega spomen-dana navodno „trećega“ oslobođenja Međimurja – nije jasno po čemu bi, u kojem vremenu i u kojem smislu trebalo biti (baš) „treće“ od njih (samo ili čak) „pet“ (?!) – zahtijeva da se jednom kaže nešto i o osobi o kojoj je uvelike, dobrim dijelom zapravo i sve ovisilo kakav će biti „konačan finale“, rezultat ili uspjeh onoga što se s s tim krajem događalo 24. prosinca 1918. i 9. siječnja 1919. Uzaludan bi, naime, bio uspješan pohod hrvatske dobrovoljačke vojske preko Drave, nepotrebna bi bila navodna „predaja“ (?!) mađarske vojne posade hrvatskim junacima, besmislen bi bio dolazak srpske vojske koja je hrvatsku potiho ali „u stopu“ pratila, a suvišna bi bila i narodna skupština zajedno sa svojom rezolucijom-odlukom o „zauvijek odcjepljenju“ Međimurja od Mađarske i „priključenju“ Državi Srba, Hrvata i Slovenaca, da sve to nije prihvatila i na to svoj pečat udarila Međunarodna mirovna konferencija u Versaillesu. Učinila je to utvrđujući uvjete pod kojim je bio sklopljen tzv. Trianonski ugovor o miru između sila Antante i Mađarske.
Doduše, što se tiče toga ugovora, sve je bilo unaprijed poznato: prema vjekovnoj „praksi“, naime, jasno je da uvjete uvijek određuje i nameće pobjednička strana, ali formalno i pravno priznanje odnosno zakonitost svega ovisila je o zaključku pregovora na mirovnoj konferenciji. U našem pak slučaju zaključak i konačna formulacija ugovora, u kojemu su određene i granice između susjednih država, što znači o tome komu koji kraj ili mjesto pripadaju, uvelike su ovisili i o čovjeku koji za hrvatsku i međimursku povijest kao da nije nikad ni postojao, a i iz ostale literature izgubio se svaki trag takve njegove djelatnosti. Bio je to predsjednik „etnografskog odbora naše delegacije na Konferenciji Mira“, odnosno „teritorijalne sekcije jugoslavenske delegacije na konferenciji mira u Parizu“ – isto nalazim različito zapisano – razumije se, poslije Prvoga svjetskoga rata.
Dr. Jovan Cvijić bio je rođen 29. rujna 1865. u Loznici, u Podrinju. „Učio je gimnaziju“ u Loznici, Šapcu i Beogradu, a „Veliku školu“ (tadašnje srpsko sveučilište) u Beogradu gdje je 1888. godine završio „matematičko-prirodnjački odsjek“. Potom se četiri godine „usavršavao“ na sveučilištu u Beču, pa je 1893. godine bio postavljen za redovitoga profesora beogradske Velike škole na kojoj je 1894. godine osnovao Geografski zavod i time postavio dobre temelje geografskoj znanosti. Već 1902. godine sveučilište u Pragu pozvalo ga je kao redovitoga profesora, ali on to nije prihvatio. U vrijeme Prvoga svjetskoga rata emigrirao je, pa je 1915. godine najprije u Londonu poduzeo akciju za pomoć domovini, a potom bio dodijeljen generalu Sarrailu u Solunu kao znanstveni savjetnik. Sljedeće je godine u Švicarskoj davao „znanstvena obavještenja“ o ciljevima Južnih Slavena, a potom je gotovo do samoga kraja rata predavao na pariškoj Sorbonni. Poslije njegova završetka bio je u „jugoslavenskoj“ delegaciji na Mirovnoj konferenciji. Sredinom 1920. godine trebao je biti jugoslavenski predstavnik kod plebiscita u Koruškoj – zašto baš on, nije teško pogoditi – ali zbog bolesti nije bio tamo. Više je puta bio rektor beogradskog sveučilišta, a 1924./25. opet je predavao na Sorbonni. Umro je 16. siječnja 1927. u Beogradu.
Takvi podaci o njemu dopuštaju zaključak da je već i sama njegova riječ na Mirovnoj konferenciji imala ne malu težinu. Kao vješt, iskusan i priznat znanstvenik sigurno nije propustio poduprijeti je dokazima uvijek, pa i onda kad se govorilo o Međimurju. Nesporno je da se pritom poslužio međimurskim narodnim pjesmama u obradi Vinka Žganca, ali je sigurno da je znao onu „jedan kao nijedan“ pa je i drugima znao pobiti sve argumente protivnika koji se pozivao na svoje „povijesno pravo“ na taj kraj. Koliko je god zaključak Mirovne konferencije ovisio o njemu, to ne bi smjelo biti razlogom da njegova „umiješanost“ u Trianonski ugovor o miru s Mađarskom bude prešućivana.

P.S. Potiho i meni iza leđa zamjera mi se što sam nedavno javno zapitao zašto ne upotrebljavamo hrvatski naziv Subotište mjesto mađarskoga Szombathelya, a u prethodnoj „Sitnici“ napisao da je Milan Kučenjak bio rođen „u Nedelišču (ne Nedelišću)“. Odgovaram kratko jer će pametnomu i to biti dosta, a onoga drugoga ni dugačak i opširan odgovor neće zadovoljiti. Dakle:
Ad 1) Ako je Roma za Hrvate Rim, Trieste Trst, Wien Beč, Klagenfurt Celovec, Budapest Budimpešta, Pécs Pečuh, Bucareşt Bukurešt, Constantinopolis ili Istanbul Carigrad, Athenai (množina!) Atena, Paris (u izgovoru bez „s“ i s naglaskom na drugom slogu!) Pariz itd. itd., ima li razloga da Szombathely ne bude Subotište, Székesfehérvár Stolni Biograd (Szekesfehervar, koliko sam mogao saznati, ne postoji ni na Mjesecu, a kamoli na Zemlji!), a Nagykanizsa (Velika) Kaniža?? Ako već postoje domaći nazivi, treba li se mučiti sa stranima? Utoliko više što ih, te strane, malo tko zna (ili se trudi) ispravno napisati, a još manje izvorno pročitati! A uostalom: još nisam ni vidio ni čuo Mađara koji je došao u Čakovec ili Međimurje, Zagreb, Rijeku itd. odnosno da je u Mađarskoj pozdravio svoga gosta iz Čakovca ili Međimurja, Zagreba, Rijeke itd. – za njih su Čakovec i ostalo još uvijek samo Csáktornya, Muraköz, Zágráb, Fiuma, baš tako kao što i Pula, Rijeka, Zadar, Zagreb i dr. za Talijane (treba li upozoriti da u Hrvatskoj nisu „Italiani“!?) samo su Pola, Fiume, Zara, Zagabria i, koliko znam, nitko to još nije zamjerio ni jednima ni drugima, a ni devetima i desetima na koje se isto to može primijeniti!
Ad 2) Nitko od Međimuraca, za koje čujem da im „smeta“ Nedelišče, ne zna izgovoriti „Nedelišće“, što nije samo odgovor njima nego opće poznata činjenica o svim kajkavcima. No, već sam i u ovoj rubrici upozorio da su nam nekad, ne tako davno da se ne bi pamtilo, državne – koje bi druge?! – vlasti uz ceste postavljale ploče s napisima Nedelišče, Puščine, Hraščan, Središče, Hlapičina i dr. Zašto to ne čine danas kad su im puna usta poštivanja pokrajinskih (regionalnih) osobitosti, različitosti, vrijednosti itd.? A zašto i bi kad ni mi sami za to ne marimo?!