O ponečem u Velikom tjednu

Vuzem, Uskrs najveći je kršćanski blagdan. Zato mu u tradicijskoj kulturi, narodnoj baštini prethodi više običaja, baš poradi toga da se naglasi značaj blagdana. Pritom, uvijek kada je riječ o hrvatskim narodnim običajima, tako – jasno – i onima u Međimurju, valja uvodno napomenuti da se događa preplitanje pretkršćanskih i kršćanskih elemenata, slojeva ili interpretacija. „Crkveno-kultno je“, piše Jasna Čapo-Žmegač, „nemoguće odvojiti od pučko-običajnoga: kršćanski se kult mogao osloniti na različite pretkršćanske kultove Bliskog istoka i Europe te resemantizirati /kristijanizirati/ njihov sadržaj ili je mogao za predložak imati neki biblijski tekst; puk ga je u oba slučaja folklorizirao prenošenjem u svjetovnu sferu“. Stoga je nužno razlikovati dva konteksta, prema mišljenju Snježane Zorić: jedan je katolički religijski crkveni kontekst - koji se materijalizira u obredu, u smislu „sveto“ - drugi pak je katolički religijski običajni kontekst koji se materijalizira u običaju, u smislu „svjetovno“ . Važno je pritom naglasiti da se niti u znanstvenim pristupima a osobito ne u tradicijskoj praksi ta dva konteksta ne razdvajaju nego prožimaju! Tome, jasno, pogoduje i društveni kontekst – doba je ipak drukčije od nedavnog te se održavanje nekog običaja danas shvaća kao nastojanje je očuvanjem tradicije a ne, recimo, kao (prikrivena) težnja za iskazivanjem vjerskih uvjerenja.
Te napomene su nužne želimo li ukratko prozboriti i o nekim običajima Velikog tjedna, tjedna koji najavljuje Vuzem. Konkretnije, o samo tri pojma u Velikom tjednu: zelenilo (grančice, cvijeće ), oganj i jaje.
Nedjelja prije Vuzma je Nedjelja muke Gospodnje, u narodnoj komunikaciji poznatija kao Cvjetna nedjelja, Cvetnica. Taj tjedan (ta „nedjelja“) najavljuje i obilježava Kristovu muku i smrt (jasno, i uskrsnuće) ali zašto Cvjetna nedjelja? Odgovor nam je s jedne strane u evanđeoskim zapisima koji govore o svečanom Isusovom ulasku u Jeruzalem gdje ga je na ulicama dočekao oduševljen svijet: „Silan svijet prostrije svoje haljine po putu, a drugi rezahu grane sa stabala i sterahu ih po putu“ Mt 21,8); „Kad je sutradan silan svijet koji dođe na Blagdan čuo da Isus dolazi u Jeruzalem uze palmove grančice i iziđe mu ususret. Vikahu: ‘Hosana! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Kralj Izraelov!’“ (Iv 12,12) Kako je to naznačeno u međimurskoj običajnoj baštini?
Unda je došev cvetni tjêdên. Za tó posveto, tak se reklo – maslinovi grančici – mi smo nabrali malo dreneka, pak cice-muce i s toga smo naprajli te grančice. Da se posvetilo v cirkvi i da smo došli dimo, só stàra mama mama rekli da treba gori na krov hititi. Da je doli palo, se né hitilo nazàj nego se čuvalo – da je grmelo se delo na ogenj (Mala Subotica).
Drneke, vrbica, pušpanj, se lepo složeno i ovito z škrabotinom. To smo zvali puške (pušlek, op.), a kitice smo natrgali domaj v šumi. Dok so puške donesli domaj z blagoslova, trebalo je hititi na krov hiže. Ako je puška pala doli onda so stàri ljudi rekli: -Kulko pót ti puška pàne doli, tulko pót boš blàgo zaposev, zgubiv. Ili so jó zateknoli za streho pak dok se posušila kaj bi jó skurili za velkoga nevremena i dok je fest grmelo (Žiškovec). U nekim mjestima dolnjega Međimurja bio je običaj da su se te blagoslovljene grančice stavljale na dvorište, na drvocep, uz sjekiru, da se tako očuva od groma. Rekli bismo danas – to su nekvi copri!
No radi se o primjeru prožimanja dva sloja! Sve spomenuto zelenilo, koje zamjenjuje palmine grančice, blagoslovilo se u crkvi i tad bi bilo za očekivati da se takvo stavi na istaknuto mjesto u kući . Međutim, bacanje grančica na krov, ili – u nekim mjestima – zaticanje za koržnjàk, nadvojbeno upućuje na pretkršćanske rudimente. Kako je Vuzem proljetni (pomični blagdan) a čovjek je uvijek slavio dolazak proljeća, novoga života (a novi život je i Isus Krist!), posve je logično ispreplitanje crkvenih obreda s običajem. „Etnolozi su postupke s blagoslovljenim granama najčešće tumačili kao simbolično prenošenje regeneracijske i zdravonosne moći prvoga proljetnoga bilja na čovjeka, dakle kao postupke potekle iz određenoga pretkršćanskoga vegetacijskoga kulta“ (Gavazzi). A to obnoviteljsko sadržano je i u Isusovim riječima: „Činim sve novo“.
Dalje, značenje ognja. Voda i vatra temeljna su sredstva očišćenja u kršćanstvu kojima se ljudi uvode u novi život. U Međimurju, i šire, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u noći Velike subote ustalio se običaj uskrsnih krijesova a zovemo ih vuzmenke. Štoviše, među pojedinim mjestima već su tradicionalna i natjecanja čije će vuzmenka biti ljepša i viša pa je kazivačica iz Male Subotice izjavila i ovo: Unda smo se prepràvljali kaj smo išli k vuzmenki. Na gmàjni smo ju znali naprajti i to smo delali kaj bo vekša kak Jurovčani imaju. Isprva su vuzmenke pravili pastiri (kad ih je bilo, to jest kad je bilo blaga na paši), a običaj je zapravo srednjoeuropski tradicijski čin, dakle zaživio je tamo gdje je bilo pašnjaka (zato su u južnoj Hrvatskoj vuzmenke nepoznat pojam). Kako se prave? Najprije se u zemlju pobodu visoke motke, količi, a zatim se oko njih slažu grane, cjepanice, manje daske ali i drugi, lakogorivi otpadni materijal , pa ti krijesovi imaju ujedno i ekološku ulogu za mjesto! Kad se napravi, treba budno paziti da „konkurenti“ iz susjedne fare ne zapale vuzmenku prije reda; danas se taj oblik „stražarenja“ pretvorio u druženje, okupljanje. Uz zgarište vuzmenke nestale su radnje koje potvrđuju obrednu ulogu tih krijesova: preskakanje preko takve vatre (da se skakač očisti od zlih sila, a zbog toga se preko njega tjerala i stoka) te raznošenje toga gara na njive s istom, apotropejskom funkcijom – odvraćanja zlih sila i bića. Nestala je i njihova kršćanska funkcija: oganj se znao i blagosloviti a palio se upravo pred jutro, kad je bilo goristajanje (uskrsnuće).
Na koncu jaje, jejce. Jaje je , poznato nam je, simbol novoga života u svim kulturama. U prilog tome dopustite, izvan običajnog konteksta, malu digresiju. Suvremeni hrvatski književnik Zlatko Krilić napisao je roman Krik (2001.), nedvojbeno najbolji dječji roman o Domovinskom ratu. U njemu je glavni lik dječak Anton kome su „bradonje“ pobili roditelje i spalili njegovu rodnu kuću i selo, iz njega jedino ponese - jaje, simbol stvaranja života, plodnosti, uskrsnuća te će, ako se spasi, pustiti da se iz jajeta izleže novi život.
Jaja se u narodu boje a po toj boji se crta, piše, pa odatle u kajkavskom naziv pisanice. Njima se međimurska žena pokazala pravom umjetnicom. U likovnom smislu, jer na njima pretežu cvjetni motivi i u jezičnom. Ti tekstovi nisu se odlikovali nekom osobitom umjetničkom vrijednošću, najčešće bijahu informativni: „Dar od tece“, „Dar od srca“, „Ovo srce od ljubavi se daje…“ No, drugo je pritom važno: potreba i sklonost da se jezično izrazi, da se uputi poruka pismom, što je – pripomenemo li da pravljenje pisanica možemo pratiti stotinjak godina unatrag – osobito vrijedna kulturološka činjenica, jer ona potvrđuje visoki umjetnički ali i obrazovni standard naroda ovoga kraja još tamo na početku 20. stoljeća!

P.S. Švicarski evangelički pjesnik Kurt Marti: „Pitate me kako je s uskrsnućem mrtvih? Ne znam. Pitate me kada je uskrsnuće mrtvih? Ne znam. Pitate me ima li uskrsnuća mrtvih? Ne znam. Ja znadem samo za ono što me ne pitate: za uskrsnuće onih koji ljube. Ja znadem samo na ono što nas On poziva: na uskrsnuće danas i sutra.“ U tom smislu – sretan Uskrs!