O pristojnosti iliti uljudbi

Ovim prilogom riskiram da me stanoviti(a) lebudikaj iznova proglasi kako živim u ne znam kojem stoljeću a ne u «naprednom» 21. Pokušao bih odgovoriti vicom. Dakle, dođe postarija gospođa u zagrebački tramvaj, a ono se mlađarija baš vraćala iz škole, razbaškarila se po sjedištima i jadna ženica nije nigdje uspjela pronaći praznu sjedalicu. Uzdahnula je: - Eh, u moje vrijeme bilo je kavalira! A mladac do nje, iz 21. stoljeća, odvratio joj je: -Gospođo, ima i danas kavalira, samo nema slobodnih mjesta!
Kada se , dakle, u ovom početku novoga milenija započne razgovor o lijepom ponašanju, bontonu - koji doslovce znači «dobar ton, glas», to jest pristojno ponašanje,«šlif», takt – tad najčešće reagiramo slično kako i mladi, gore spomenuti gospodin: ironijom, sprdnjom, u smislu pa kaj nam to treba, pa ko na to još denes misli, naprosto to je danas passe, aut i slično. Međutim, čovjek nije – kako je zapisao John Down – otok, ne živi sâm nego s drugima i uz druge. Bez obzira na vrijeme, točnije civilizacijski trenutak, uvijek je zato u svim društvenim formacijama bilo pisanih i nepisanih naputaka koji su uređivali odnose među ljudima. Uostalom s tom je semantičkom nakanom i tvorena riječ «uljudba», s izvedenicama «uljuditi se», biti «ljud», dakle čovjek. I ne mislim pritom (to čak ponajmanje) na, recimo, skidanje šešira pri pozdravu ili na kojoj strani na stolu uz tanjur treba biti nož, žlica i vilica, nego je suodnos jednoga čovjeka spram drugog u njihovoj međusobnoj komunikaciji znatno složeniji.
Između niza tiskanih naputaka izdvojiti nam je knjigu američke autorice Emily Post iz 1922. godine koja se zove Etiquette, s podnaslovom «Plava knjiga društvenih običaja»; knjiga je do ovih naših dana doživjela 90 izdanja, s preko 90 milijuna primjeraka te se na listi svjetskih bestsellera nalazi na četvrtom mjestu. I ne samo knjige: znalo je otprije biti objavljivanih i kratkih savjeta, forme letka koji su – nerijetko formulirani šaljivo, što je uvijek provjeren recept za zapamtiti! Tako su se u ovoj našoj sredini u više inačica mogle naći «Regule za lepo ponašati se»; iz izdanja 1888. godine prenosim neka:
Hodeč, z rukami se ne dopušča lamatati, niti sedeč z nogami zvoniti.
Pri stolu ni lepo s persti bubnjati, zubmi škripati ili zevajuč kakti vuk zavijati, a niti kak prostak s celim se telom rastezati.
Ak se hoče kašljati ili kehnuti, pošteno je gobec na stran obernuti i z ropcem ga pokriti.
Če se z nekim spominaš, ni lepo pajdašu z persti pred nosom mahati, natreskavat ga z laktom v rebra drukati i za ancug ga natezati.
Gusto krat i hudo na glas smejati se ni lepo, a ni spametno, a još menje smejuč se drugom svoje ščerbe pokazati.
Pri stolu takaj ni lepo povedati odurni vic, a još menše je spametno delati komedije na domaču političku temu, kaj ti se lehke radi toga more dojti vu rešt.
Pri stolu se hlačjek ne popravlja a niti se kapči šlic. Takaj se niti gače za dretu (svitnjak) ne natežeju, a isto tak se ne čoha po jajci i drugi meštriji bez hude sile.
Če je juha kipuča, ni lepo vleči vu se i srkati kak da se čuje struganje kravskega vagira ili kotača na zdencu.
Pri stolu je gerdo videti i čuti ak negdo pri jelu kak prasica ze čubami cmokče.
Tuđu žensku ni lepo ni pristojno vu društvu štipati, pri tancu stiskati, a tvrdim stvarima žuglati i na zlo snubiti.
Da se duhovitošću, vicom i vedrinom uvijek može bilo što reći efektnije, dojmljivije, pa eto, i ovakvi savjeti pri stolu, svjedoči među ostalim i Zvonimir Balog, suvremeni klasik hrvatske dječje književnosti, koji je pokraj svojih poznatih zbirki objavio i dvije knjige bontona, Bonton (1,2), s podnaslovom «Kako da ne postanem klipan-ica u 100 lekcija», knjige koje bi svakako trebale naći mjesta među lektirnim školskim naslovima. Autor ne savjetuje samo «klipane-ice», nego potvrđuje da je uljudba - sve, da se ona isto tako odnosi i na starije. Evo dva primjera:
«Kad ti se, dakle, dogodi da zbog nečega zatajiš, tada je jedino rješenje da se ispričaš. Jedino uljudna isprika može ti sačuvati čist obraz. Isprika je as u rukavu, kojim se na kraju dobiva igra. Ona je džoker. Pristojna isprika je kvisko koji dvostruko vrijedi. Ona će ti poput ispovijedi vratiti mir i ugled, ali samo u slučaju ako se njome ne služiš često. Poslovica kaže: Tko se zna lijepo ispričati, taj i u razredu smije pustiti vjetar».
«Na svijetu postoje dvije vrste ljudi. Jedni koji rade, koji stvaraju dobra i drugi koji ih kradu, razbijaju i troše. Svijet je sazdan, prema tome, od poštenih i od lopova. Od čestitih i od nečasnih, lupeža – tatova i kradljivaca. I trećih koji se još kolebaju. Lupeži stanuju u vilama i palačama, a radiše u potleušicama, barakama ili su podstanari. Radiša jedva kraj s krajem veže. Ipak, ne savjetujem ti da pođeš stopama lupeža, jer lupež ima svega i svačega samo nema mira i nema zadovoljstva. Lupeže zbog njihova nečasnog života tako peče savjest da od nje nemaju mira ni u snu. Osim toga, kad-tad se dozna prava istina, pa lupeži neslavno završavaju onkraj brave».
U ovome našem konzumerističkom svijetu posve je razumljivo da se i tiskovine natječu za što bolju prođu pa uz uobičajene sadržaje često prilažu dodatke koji prodavaju novine – o hrani, o uljepšavanju, o tome kako smršavjeti (za nekoliko dana) i slično. Nemalo sam se stoga (ugodno) iznenadio kad je nedavno jedan dnevnik (jasno, ne bih ga imenovao, zbog reklame!) objavio prilog «Bonton», s podnaslovima: «Dobri maniri i pravila lijepog ponašanja», «U svako vrijeme i u svakoj prigodi, u društvu, na poslu, kod kuće…».Urednik je započeo izvrstno: «Lijepo ponašanje se u današnje vrijeme čini nebitnim, čak i suvišnim, no ono odražava našu civilizacijsku razinu. Znati se lijepo ponašati nije stvar nekih davno prošlih vremena i rukoljuba. Štoviše, u vrijeme modernih tehnologija valja naučiti i nova pravila. Ona će nam život – privatni i poslovni – učiniti ugodnijim, ali i uspješnijim.» Jasno, nije moguće niti spomenuti sve savjete, zato tek nekih: 1.Zlatno pravilo: odnosite se s poštovanjem prema drugima, ne samo «ja i samo ja». 2. Družimo se i razgovarajmo, rukujemo i grlimo…Što i kako činiti da čovjek čovjeku bude čovjek? Ponekad neke stvari treba «progutati» a ne biti mimoza; ako se s nekim pozdravljate a zaboravili ste ime, ispričajte se jer je to mnogo jednostavnije od ignoriranja; ne ogovarajte i ne žalite se, cijenite svoju obitelj i prijatelje i odnosite se prema njima s poštovanjem i ljubavlju, hvalite ljude, razgovarajte s njima i ne osuđujte druge. 3. Zlatno pravilo: bolje je držati usta zatvorenima i izgledati glup, nego ih otvoriti i to potvrditi. To jest (glede konverzacije): slušajte što drugi govore, ne prekidajte, ne dijelite drugima savjete, gledajte u oči osobu s kojom razgovarate, budite iskreni i jasni, ne držite govore jer i drugi trebaju doći do riječi, ne prepirite se. 4. I na otvorenom pazite na ponašanje, na ulici i u javnim prostorima. I tome slično. Ukratko, kapa dolje potezu lista!