„O TEMPORA, O MORES!“

Nekoliko tzv. intervjua s nekim uglednim i „visoko pozicioniranim“ osobama u našem javnom životu, u posljednje vrijeme više slučajno nego namjerno slušanih posredstvom radija, potaknulo je, priznajem, nesvakidašnju znatiželju sažetu u pitanje: što bi rekla neka osoba bilo ženskoga – davno su me naučili da damama uvijek i svagdje treba priznavati čast i davati prednost, pa ih i spominjati prve – zanima me, dakle, što bi rekla i kako bi odgovorila neka osoba bilo ženskoga bilo muškoga spola, novinarskog obrazovanja i djelatnosti, kad bi joj se netko od običnih i demokratski nastrojenih ljudi obratio sa „Recite, novinarko Iksović!“ ili „Hej, novinaru Ipsilonoviću!“? (Izmišljena prezimena samo zamjenjuju stvarno postojeća!)
(Da ne zaboravim pa propustim uz gore spomenuto davanje prednosti dodati, neki bi rekli, „bitno“: još mi ni danas nije sasvim jasno zašto su mi govorili da – obično malo tiši! – dodatak toj prednosti koji glasi „pa i tamo gdje se batine dijele!“ treba kavalirski shvaćati samo kao mušku nevinu šalu. Zašto, kad iz dana u dan saznajemo na različite načine da je sav svijet, čini se, na čelu sa ženama krenuo u žestoku borbu za njihovu jednakobrojnost i jednakopravnost – da se druge njihove jednakosti i „jednakosti“ dalje ne nabrajaju! No, neka ostane to po strani jer ovo su ozbiljne „sitnice“.)
Ono što pitam, ne pitam bez razloga i povoda. Nije, naime, baš sasvim otkad povijest pamti, ali nije ni mnogo kraće, a svakako davno, vrlo davno postalo je običajem – pa i više od toga: pravim pravilom i znakom dobra odgoja – da se odrasli, zreli i punoljetni ljudi u međusobnom obraćanju, pa i u neizravnom spominjanju, oslovljavaju sa „gospođo!“, „gospođice!“ ili „gospodično“ odnosno „gospodine!“, razumije se, u oblicima tih riječi koji su odgovarali stupnju razvoja našega jezika i opće kulture u određenom vremenu. U skladu s tim, razumije se, nema potrebe ovdje podsjećati na druga, davno već prošla vremena te druge, ponekad i ekstremne običaje kad je, na primjer, s jedne strane običan narod bio bezimena masa za koju je, s druge strane, onaj jedan – da je samo jedan ! – car požalio što nema i poželio da ima samo jednu glavu pa da mu je može jednim jedinim udarcem mača odsjeći, ili kad je taj isti narod bio „kmet i smet, rob za grob“, drugim riječina „nitko i ništa“, a onaj tko mu je „sjeo na grbaču“ bio je „nayizvissenei, nayzverssenei“ i „nayszvetlei, nayiasznei“ te „goszpon,goszpon, kako u suvremenu prijevodu glase riječi oslovljavanja (današnjim načinom izražavanja to je „preuzvišeni i presvijetli gospodin, gospodin“ – baš tako: dvostruki „gospodin“!).
No vratimo se u naše vrijeme kad je donedavno uza spomenute „gospođo!“, „gospođice!“ ili „gospodično“ odnosno „gospodine!“ moguće, katkad i potrebno dodati i naziv službenog položaja ili zanimanja dotične osobe; umjesto toga ponekad, ovisno o različitim okolnostima, dodaje se ime (samo ako to ta, pogotovo starija ili ženska osoba izričito barem dopusti ako ne i zatraži!) ili, češće i uobičajenije, njezino prezime. Stoga se čulo „gospođo doktorice!“, „gospođice učiteljice!“, „gospodično blagajnice!“, „gospodine NN-oviću, ravnatelju, suče, majstore, kondukteru, vozaču, brijaču, …“ i tako dalje.
Čak i u vrijeme kad više nije bilo „klasno“ omraženoga i službeno ukinutoga „gospodstva“ obaju spolova, svih stupnjeva obrazovanja, u svim zanimanjima, sa svim (tankim i debelim, praznim i punim) „buksama“, na svim razinama sudjelovanja u privatnom i javnom životu, nego su svi građani teoretski bili izjednačeni pod zamjenom „gospođe“ i „gospodina“ sa „drugaricom“ i „drugom“. Tko je htio i tko nije htio, tko se slagao i tko se nije slagao, tko je razumio i tko nije razumio – nije mu bilo druge. Onda je i to minulo pa su među nama opet „gospođe ministrice“ – ne valjda Nušićeve „Ministarke“?! – „gospođice tajnice“ te „gospoda“ jednom riječju „sakofelejačka“.
A onda se, ne potajno čovjeku iza leđa nego javno i bez ikakva okolišanja, kao šakom posred čela, začuje novinarski poziv: „Ministre NN-oviću recite…“ – i to ne jedan jednog novinara (ni novinarke nisu izuzete) i ne jednomu visokomu dužnosniku. I –valjda prema onoj „Zucker …“ – biskupu!!! Što tek druge čeka?!
„O tempora, o mores!“, čudili su se stari Rimljani, „kakva li su to vremena i kakvi običaji nastali!“ Nažalost, ni nama ne preostaje drugo.
A vi, novinarke i novinari kojih se to tiče, imate mjesto za riječ ako ju imate!

P.S. Još nešto upravo ovih dana potvrđuje davno poznatu činjenicu da često ni oni kojima je jezik struka i od kojih ga uči ne dvadesetak-tridesetak učenika u nekom razredu nego izravno ili neizravno sav hrvatski narod – ne smijem reći da ne znaju jer vjerujem da imaju velike diplome nego, što je još gore, ne mare za nj. Evo na što mislim, a što je više proteklih dana bilo „vijest dana“ u svim medijima: četrdeset dvije stjuardese bile su istoga dana na bolovanju što za nekoga jest, za nekoga nije dobro, ali jezično, gramatički sasvim je u redu. Problem je nastao kad su stjuardese u tolikom broju morale prijeći ne u bolnicu nego – u neki drugi padež, pa se čulo i čitalo sve samo ne četrdeset dviju (genitiv) ili dvjema (dativ, lokativ i instrumental).
Jednako prolaze drugi brojevi koji se po gramatici mogu, smiju i moraju sklanjati, a uz to još se nisu pobunila dva, tri ili četiri muškarca zato što je barem jedan od njih u svakoj od tih grupa morao žrtvovati svoju „muškost“ da bi mogli postati „dvoje“, „troje“, „četvero“ itd. što pretpostavlja barem jednu osobu drugoga spola u dotičnom društvancu. A sve što ide u eter ili u rotaciju, navodno, mora prije toga proći kroz ruke – lektora! Ili je to već anticipacija onoga što nas, također navodno, čeka u skoroj budućnosti?!?