Od divote života do političarskih sramota

U čakovečkoj je Bolnici 16. svibnja bio dan kad se iz nesagledive, razarajuće boli izdigla divota života. Bio je to još jedan dan pobjede dobrote i znanosti nad neznanjem i uskorgrudnošću. U operacijskim dvoranama naše bolnice 16. svibnja izvršene su dvije eksplantacije organa, kaže ravnatelj Bolnice Dragutin Kopasić.
Dva eksplantacijska tima - iz Njemačke i iz Zagreba - ponijeli su iz Čakovca nove živote na dar, a da bi se to uopće dogodilo, koordinatori iz naše bolnice morali su raditi munjevito i besprijekorno. Stručnjaku to ne bi smio ni biti problem, ali eksplantacijama nerijetko prethodi i otvaranje puta prema ljudskoj duši, smrvljenoj gubitkom. Kročenje tim najstrmijim dijelom komunikacijskog puta ne može se naučiti iz knjiga. Tim anesteziologinje Dubravke Kapun još jednom je posao koordinacije obavio na razini kakvu i zaslužuje svijest ljudi u našem kraju. Ljudi koji su upravo ovaj, najdelikatniji ispit civiliziranosti odavno položili. Koja Europa? Međimurcima se Eurotransplant Europa odavno poklonila!

PUNA VREĆA SMEĆA

Krenem li drugim ljudskim tragom, dolazim do kaljuže. I to je trag darivanja čovjeka čovjeku, ali umjesto srca na dlanu, u blatu pulsiraju bahatost i strah. Knjižnice ne treba otvarati pred izbore. To je najgora kombinacija jer se političarima na tanjuru nudi mogućnost da se slikaju i pohvale stotinama naslova koje daruju nekom novom il preuređenom hramu bezglasne, lijepe riječi. I trude se da naslova bude što više, što su izbori bliže. Preložane su opekli dva puta u novoj povijesti: svojevremeno su HDZ-ovci, izborima izazvani, uletjeli u staru prelošku knjižnicu s ogromnim kutijama punim knjiga. Nebitni nosači iz redova hadezeovčića - prvašića su teturali pod težinom donacije iza bitnih hadezovčina - veterana koji se brzo (u)slikaše i - pobjegoše, prije nego što je ravnateljica knjižnice - obasjana osmijehom nade, jer nada umire zadnja - raspakirala kutijetine. A u njima - smeće. Naslovi koje Velike Knjižnice u Velikom Zagrebu - rashoduju. Ne žele njima opterećivati ni skladišta. I tako su, umjesto na Jakuševcu, knjige završile u Prelogu. U toj davnoj kutiji našlo se i - zavičajnog smeća.
Preloška je knjižnica odnedavno na novoj lokaciji, preuređena je i povećana, al u zlo doba: pred izbore! Ovog puta pohodila ju je ministrica kulture, žena iz HNS-a koja je razdraganom puku objavila da Ministarstvo daruje toliko knjiga da nisu stale u “obični” Bayerische Motoren Werke (il nešto slično - veliko, crno i njemačko), pa će stići uskoro - posebnim prijevozom. I održa ministrica obećanje: tek što je napustila mali gradić, u njega stiže posebni prijevoz. Oko pet stotina naslova! Najvećim dijelom neupotrebljivih, nečitljivih, bezvrijednih. I drugi put, u hramu bezglasne, lijepe riječi - crče nada. Ne bole me knjige iz ovog primjera. Bole me ljudi i njihova nemoć pružanja otpora. Baš je onako kako reče Meša Selimović: “... A meni se čini da je strah najveća sramota ovoga svijeta i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim kao bič, uperen u grlo kao nož. Čovjek je opkoljen strahom kao plamenom, potopljen njime kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora biti. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i pristajanja...” (iz romana Tvrđava).