OGNJOGASITELSKA AKADEMIJA S PUTJAN

Zapadnokršćanski svijet od davnine štuje sv. Florijana, rimskog vojnika u današnjoj Austriji i kršćanskog mučenika u doba cara Dioklecijana, kao zaštitnika od različitih nevolja i opasnosti, posebno od požara. Kad su se u drugoj polovici XIX. stoljeća ljudi počeli smišljeno pripremati i udruživati za obranu od vatre, uistinu „dobroga sluge, ali lošega gospodara“, pa su, kako drugdje, tako i po međimurskim mjestima, nastajale udruge dobrovoljaca – ovdje su se „vatrogasci“ pojavili tek poslije 1918. godine; dotad su tu „ognji goreli“, a gasili su ih „ognjogasiteli“, „fajervergari“ ili, službeno mađarski, „tüzoltók“ – bilo je sasvim razumljivo da njihov „patron“ bude baš taj svetac – u međimurskoj varijanti Forjàn, u hrvatskom prijevodu Cvjetko. U zahvalu za tu službu „ognjogasiteli“, odnosno vatrogasci njegov su spomen-dan, 4. svibnja, svečano slavili i kao svoj blagdan. Prema jednom devedeset godina starom zapisu i opisu, u Čakovcu je na „Forjanovo“ (u četvrtak) bila samo misa u župnoj crkvi, a prava je proslava bila prenijeta na nedjelju i odvijala se ovako:
Dotad loše vrijeme malo se smilovalo vrijednim i požrtvovnim vatrogascima pa je predviđeni program bilo moguće izvesti potpuno. Već u subotu navečer vatrogasna glazba priredila je „mirozov“, a sljedećega jutra „budnicu“. Potom je u jedanaest sati župnik o. Landulf Lach u župnoj crkvi odslužio svečanu službu Božju kojoj je korporativno prisustvovalo čitavo vatrogasno društvo, sve građanske i vojne oblasti na čelu s velikim županom i povjerenikom za Međimurje gosp. Jurjem Gašparcom i pukovnikom Todorovićem. Crkva je bila dupkom puna građanstva svih slojeva. Za vrijeme mise na koru je svirala vatrogasna glazba i pjevao zbor učiteljskih pripravnika i pripravnica („preparandista“), a „nježni solo“ otpjevala je učiteljica u Pribislavcu gđica Marica Suligoj.
Poslije svečane službe Božje, uz pratnju vatrogasne glazbe održan je „paradni mimohod“ vatrogasnih odjela iz Čakovca i Putjana. (Uz Buzovec i Martane, i Putjane su bile samostalno naselje, ali u sastavu samoga Čakovca.) Prvi je predvodio Josip Strahonja, a drugi Aleksa Mavrek. Usprkos neugodnom vjetru koji je baš tada zapuhao, mimohod je potpuno uspio. Vatrogasci su i tu pokazali uzoran red, disciplinu i organizaciju. To je bio izraz one srdačne veze koja spaja članove međusobno i vodstvo s članovima. Uza zvukove glazbe i uz pratnju mase građanstva vatrogasci su potom „odmarširali“ u vatrogasni dom i tu je bila održana glavna godišnja skupština s ovim dnevnim redom: pozdrav predsjednika Josipa Antonovića, zatim izvješća redom zapovjednika Dragana Rotanića o općim djelatnostima DVD-a, tajnika Mije Buzga o radu upravnog odbora, blagajnika Alberta Fischera o stanju blagajne i „revizora“. Svi izvještaji bili su primljeni s odobravanjem na znanje, a upravi društva izraženo je zahvalno priznanje te izrečena zahvala i svim onima koji su društvo materijalno i moralno podupirali. („Svaki onaj koji želi jedan novi predmet staviti na dnevni red imade tri dana prije skupštine svoj predlog tajničtvu predati“, no, toga u ovom slučaju nije bilo.)
Slijedilo je imenovanje „začasnoga“ člana (predsjednik Vatrogasne zajednice u Varaždinu Mirko Kolarić) i „zahvala [ostavka] upravljajućega odbora“, pa izbor novih članova uprave i revizora za sljedeću godinu. Njihova imena, danas već davno zaboravljena, nepotrebno bi opterećivala ovaj tekst, ali su zanimljive funkcije, službe, dužnosti ili časti – nazovimo to kako god – za koje su izabirani pojedinci, pa navodim samo njih. Jednoglasno su, dakle, izabrani predsjednik (ponovo Josip Antonović), potpredsjednik, tajnik, blagajnik, odvjetnik (dr. Ljudevit Švarc), liječnik (dr. Franjo Kovačić), svećenik (o. Landulf Lach), zapovjednik (Dragan Rotanić), podzapovjednik, vježbatelj (kasniji gradonačelnik Rudolf Kropek), zatim „operativci“: I. i II. vodnik, III. vodnik penjačkog odjela, IV. vodnik u Putjanama, V. vodnik, skladištar, barjaktar i trubljači – svi sa svojim zamjenicima te svi s tada uglednim i poznatim čakovečkim imenima.
Poslije podne priređen je „izlet“ u Gornji Pustakovec, najbliže susjedno mjesto s posebnim vatrogasnim društvom i domom, te vježba Odjela iz Putjana. Za taj se izlet može mirne duše reći da je bio „zbor“ Čakovca i okolice, toliko se svijeta na njemu skupilo, a za vježbu Putjanskog odjela da je to bila „vatrogasna akademija“. Vježba sa štrcaljkom bila je izvedena tako brzo i precizno da je zadivila sve koji nsu je pratili, pa služi na čast zapovjedniku Aleksi Mavreku i njegovom uzornom odjelu. Sama zabava bila je „animirana i familijarna – jedino je šteta što se gostioničar nije bolje pobrinuo za stolove i stolce“, no zato su sami vatrogasci bili na svome mjestu: novi potpredsjednik Rotanić, inače ugledan „šef“ jedne čakovečle banke, te cijeli odbor i zapovjednici do posljednjeg člana požrtvovno su nastojali oko toga da njihovi gosti budu zadovoljni, pa su i tu samo radili i brinuli se za sve kao pravi domaćini.
„Građanstvo je svojim posjetom dokazalo, da cijeni rad naših požrtvovnih vatrogasaca,“ zabilježeno je u tom zapisu, „i da je pripravno izvršiti svoju dužnost prema sjajno organiziranom i uređenom našem Vatrogasnom društvu. Vatrogasna glazba je marljivo svirala, a starina gosp. Schmidt uložio je mnogo truda da uspjehu proslave i glazba doprinese svoj dio. Zabava je u lijepom skladu i ugodnom raspoloženju potrajala do kasno u noći. Uprava društva s g. Rotanićem na čelu je dokazala što može učiniti požrtvovni i nesebični rad. U ovo dosta kratko vrijeme i teške prilike razvilo se naše vatrogasno društvo do zamjerne visine, odlične spreme i uzorne organizacije. Sada stoji na građanstvu, da ono vrši svoju dužnost, pa će Čakovec biti ponosan sa svojim Vatrogasnim društvom,“ zadovoljno zaključuje prikaz.

P.S. U starim međimurskim obiteljima na Forjanovo ujutro prvi je ustajao „hižni japa“, naložio vatru i ukućanima „za zajtrek“ ispekao „cvrtjè“; ponegdje je i „friško mleko skuhal“. „Cvrtjè“ su kokošja jaja razmućena bez brašna i pečena na masti - to je u većini kuća bio posebno „dober i obilen zajtrek“. Tom se zgodom „ni na jajci ni na mašči ni šparalo“, ali se nije ni rasipalo, pa se uvijek unaprijed pitalo, posebno mlađe, koliko će jaja pojesti. Otuda je nastala i šaljiva pitalica „Kulko jajci moreš na tešče pojesti?“ jer „Kulko moreš, tulko buš dobil!“ Bez obzira na želje, dotičnomu je bilo servirano samo „za jemput vu vusta deti“ jer natašte se može pojesti samo prvi zalogaj: poslije njega čovjek više nije natašte! Razumije se, sve je bilo izglađeno, ali „štos“ je bio dobar ne samo za pamćenje, nego i za –zaboravljanje do „druge prilike“!