ON JE JOŠ UVIJEK TEMA!

Premda narodna mudrost kaže da je „svakog čuda za tri dana dosta“, događaj, a po njemu i tema ne samo dana, nego i tjedna, a vjerojatno i mjeseca – godina je ipak preduga da bi nešto takvo moglo ostati aktualno – tema, dakle, koja nas u ovome času itekako zaokuplja svakako je odreknuće jednoga i izbor drugoga „prvoga čovjeka“ Katoličke crkve. Treba li reći da je riječ o rimskome papi, a spominjem ga kao „prvoga čovjeka“ Crkve zato da zaobiđem ovih dana bezbroj puta ponovljen naziv „poglavar“ za osobu koju svi oslovljavaju „Sanctissime Pater – (Pre)sveti oče!“ ili „Sanctitas Vestra – Vaša Svetost“, što je, bez svake sumnje, mnogo-mnogo više nego gore spomenuti „poglavar“. S druge pak strane, i on će si sam uz novo, papinsko ime ispisivati naslov „Servus servorum Dei –sluga slugu Božjih“ – što je ponovo, očito, mnogo-mnogo niže od onoga što „poglavar“ jest ili bi barem morao biti.
Povod za to dala je neuobičajena „ostavka“ ili „zahvala“ Benedikta XVI. koja traži izbor novoga pape još za života „staroga“. To se, istina, odavno nije dogodilo, ali – događalo se! Već uz površan pogled u povijest papinstva, oko zapinje, npr., za papu Celestina II. koji je u prosincu 1124. bio „valjano izabran, ali se pod pritiskom obitelji Frangipani sljedeći dan odrekao papinstva“. Nepuna dva stoljeća potom, njegov 80-godišnji imenjak sv. Celestin V., izabran protiv svoje volje, „pod pritiskom nakon pet mjeseci odrekao se papinske časti“. Druga je stvar što ga je zbog te „goleme odreke“ Dante u svojoj Božanskoj komediji smjestio „na samo dno pakla“.
Kad nema jednoga, razumije se, pape, bira se drugi po poznatim pravilima koja propisuju mir, sabranost, savjesnost i tajnost te, za vjernike, molitvu i pouzdanje u vodstvo Duha Svetoga. Koliko je toga drugoga bilo, znaju vjernici, a koliko onoga prvoga, znaju oni koji su se prepustili vodstvu „medija“ i njihovom „poznavanju“ svega, pa i onoga što se događalo iza čvrsto zatvorenih ne samo vrata, nego i prozora Sikstinske kapele. Većina njihovih nagađanja bila je „potvrđena“ na kraju kad su se pod „Habemus papam – Imamo papu!“ pojavili čovjek s neobičnim, barem za jednoga papu neobičnim manirama i ime koje, usprkos poznatosti, obljubljenosti i učestalosti tek sada našlo mjesto u popisima papa.
Iznenađenje je ipak bilo kratko. Usprkos njemu, ili upravo zbog njega, pamćenje je brzo proradilo i ubrzo se pred njim pojavila slika nepunih osam godina mlađega kardinala – pa dââ: kako ne?! Već je tada taj simpatični Argentinac… itd. I zamalo… itd.) Ma, samo da je mene netko…itd. itd... Ali, znao sam ja…itd. itd.
Posebno su zanimljive brojčane oznake ovoga, upravo izabranoga pape. Govorim u množini jer se pape broje na dva načina: jedan je po redu od uspostave papinstva, to jest od Kristovih vremena ili od sv. Petra kao prvoga. (Prema narodnom vjerovanju, i posljednji, poslije kojega će biti propast svijeta i Sudnji dan, bit će Petar, dakako, Drugi. Predaja ipak ne veli kako će taj znati da si mora uzeti upravo to ime!) U času objave da je izabran ovaj, sadašnji, „mediji“ su bili složni: to je „266.“ (dvjesto šezdeset šesti) papa. No, tko to nije dobro vidio ili čuo, morat će si pomoći pogledom u literaturu, pa naći, npr. u „Hrvatskoj enciklopediji“ da je prethodni papa Benedikt XVI. bio tek 263., a u knjižici „Pape i hrvatski narod“ našega uvaženoga zemljaka dra. Jurja Kolarića da je isti Benedikt XVI. bio već – 267.! Koji je, dakle, god, neka bude – pravi!
Drugo brojenje papa odnosi se na njihova imena. Prethodnik današnjega imao je petnaest svojih imenjaka ispred sebe i zato je on Benedikt XVI. Ispred njegova prethodnika bio je jedan njegov imenjak i zato je on Ivan Pavao baš II. Poslije sv. Pija (142 – 154?) bilo je još jedanaest papa s tim imenom i zato je on uistnu Prvi. Poslije sv. Marcela (307. – 308?) bio je još samo jedan papa toga imena tek 1555. godine, pa ni on ne može ne biti Prvi. A Petar, Lino, Evarist, Telesfor, Higin i mnogi drugi koji su dosad jedini sa svojim imenima u popisu papa – jesu li oni prvi kad uz njih nema drugoga? Sveti će Petar biti Prvi kad se pojavi onaj iz navedene predaje. Dotad je jednostavno „jedini“, a to se zasad bez posebna razloga ne označava ni njemu ni drugima. A ovaj – Franciscus, Francesco, Franjo, Francek, da dalje ne tražimo ostale inačice imena Asiškog Siromaška – vrijedi li i za njega isto? Ne vidim razloga za negativan odgovor premda dio „medijske“ prakse ne misli, nego čini drukčije – nije jasno zašto.

P.S. Poznato je da je za papu izabran onaj tko dobije najmanje dvije trećine (prema nekima „plus jedan“) glasova. Poznato je i to da je glasanje kardinala u konklavi – u Sikstinskoj kapeli ipak se ne održavaju „enklave“, kako vidim u jednom ozbiljnom izvoru! – potpuno tajno. Doduše, pojedinac predaje svoj glas zajedno sa svojim imenom i prezimenom posebno zatvorenim u omotnici koja se, u pravilu, ne otvara, nego se, nakon utvrđivanja ishoda glasanja, spali; tako više nitko ne može nikomu niti zahvaljivati niti zamjerati što je glasao tako kako jest. Postoji ipak jedan izuzetak, a to je kad netko dobije točno najmanji broj glasova potrebnih da bude izabran ili one famozne „dvije trećine (plus jedan)“. U tome se slučaju otvara njegova omotnica da se vidi ne komu je dao svoj glas, nego nije li ga dao sam sebi! Ako nije, on je izabran, ali ako jest, smatra se da nije dobio potrebnu većinu drugih glasača, nego da si ju je sam „namjestio“ i izbor se poništava. Slijede li i kakve druge sankcije, nije važno jer se već i na tome mogu ne samo vidjeti, nego i učiti izborna demokracija i poštenje.