„OPAT ANTUN GOTHARD GORIČANEC“ – TKO JE TO?

Jedna, u prethodnom broju ovih novina gotovo nezamjetljiva bilješka najavila je, među ostalim, i jedan uistinu nesvakidašnji događaj: otkrivanje „biste opatu dr. Antunu Gothardu Goričancu“ u Donjem Kraljevcu – bez ijedne riječi o tome tko je taj „opat“, tko mu i zašto to čini, zašto baš tada i tamo. Nimalo više ne može se saznati ni iz drugih „izvora informacija“ koji najavljuju taj događaj. Razlog je to i povod da napokon i on bude uvršten u ove „Sitnice“ od kojih, kažu, mnoge nisu samo to – sitnice, a mnoge, jednako tako, nisu niti to – sitnice.
Riječ je zapravo o Antunu Goričancu, rođenom prije sto dvadeset godina odnosno 11. siječnja 1893. u Donjem Kraljevcu. Tu je završio osnovnu školu i u njoj bio takav da bi, prema općemu mišljenju, „škoda bila za maloga če se nej dale školal“. To se pokazalo točnim: „mali“ se uistinu „zeškolal“ i to “za popa“ kojemu će nakon smrti i u redovničkom „nekrologiju“ biti upisano da je bio „propovjednik na hrvatskom i mađarskom jeziku“.
S navršenih šesnaest godina, već gotovo odrastao momak ušao je u franjevački red, ili, za svoje sumještane, „odišel je med fratre“. Prema tadašnjem redovničkom propisu, krsno ime Antun zamijenjeno mu je bilo redovničkim Gothard i oni malobrojni koji ga se – poslije pedeset pet godina od njegove smrti! – još sjećaju, znaju ga samo pod tim imenom. Pomalo neobično i u našem kraju potpuno nepoznato ime navodi neupućene, pogotovo ako su saznali za krsno ime Antun, da pitaju gdje su tu (bili) Gothardi, ljudi s prezimenom “štero nikak nemre biti naše“, misleći pritom da je Goričanec samo „cona“ ili nadimak uz prezime koji znači da on potječe ili da su njegovi predci došli iz gornjega Međimurja!! Kolikogod ovo posljednje može, toliko i ne mora biti točno.
Očito su mu „škole išle“ pa je, završivši propisane studije, već 30. lipnja 1915., u svojoj dvadeset trećoj godini, dakle, vrlo mlad, bio zaređen za svećenika. Nije mi poznato je li potom bio u vojsci, pa kao vojni kapelan možda i „na fronti“, što u tijeku Prvoga svjetskoga rata ne bi bilo nimalo čudno, a u svakom slučaju zaredale su se godine u pastoralnom i katehetskom djelovanju po samostanima i župama Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda do 1925. godine. Tada je, poslije subrata franjevca o. Feliksa Gretschla, bio imenovan „katehetom“ili vjeroučiteljem na čakovečkoj „Preparandiji“.
Tu se iskazao vrlo uspješnim djelovanjem među mladima ne samo u školi, nego i izvan nje. Usprkos nesklonosti režima i uprave Škole katoličkom vjerskom odgoju mladih, uredio je kapelicu Majke Božje na drugom katu školske zgrade – poslije 1945. godine vlasti će njezin inventar otpremiti u samostan i danas se nalazi u kapeli desno od glavnog oltara – a pod njegovim vodstvom zaživjele su i lijepo radile neke udruge i organizacije mladih u župi. Usporedno s takvim radom, uspio je – tada već kao doktor kanonskoga (crkvenoga) prava! – pripremiti se i 1928. godine položiti tzv. „rigoroz“ te tako postati i „doktorom svetoga bogoslovlja“.
U takvim okolnostima ne samo za njega, nego i za sve oko njega potkraj 1931. godine veliko iznenađenje bio je „dekret“ Ministarstva „prosvete“ kojim se o. Gothard premješta na Ženski licej u Sušaku, a prof. Petar Turina odonud u Čakovec. Budući da je to bilo učinjeno bez znanja crkvenih vlasti, one su protestirale i obojici uskratile kanonsku misiju za vjeroučiteljsku službu. Sve je završilo tako da se o. Gothard 31. svibnja 1932. vratio na svoje mjesto u Preparandiji, ali već sljedećega mjeseca bio je – „penzionisan“!! Nakon svega toga još je istoga ljeta bio imenovan gvardijanom u Varaždinu, tri godine potom u Karlovcu , a 1939. vratio se u Varaždin kao gvardijan i kateheta u Privatnoj franjevačkoj klasičnoj gimnaziji koja je upravo dobila puno „pravo javnosti“.
Više nego rijetki, još živi njegovi učenici sjećaju ga se kao „markantne figure“, visoka i jaka čovjeka, čvrsta pogleda i sigurna nastupa. Za razliku od drugih fratara, habit je pojasom stezao tako da mu je sprijeda bio bez nabora i gladak kao da želi istaknuti trbuh kojega – nije imao, barem ne više ili veći nego je normalno za čovjeka njegova stasa. Uočljiva je bila i njegova „tonzura“, kosa šišana prema redovničkom pravilu: pokrivala mu je polovicu čela. Na prvi pogled bio je čovjek strog, opor i težak za razgovor, ali već nakon prvih riječi, vidjelo se da je sasvim drugačiji. Kad se u pripovijedanju zanio, uzrečica mu je bila „Gospodine moj i gospodski sine!“, ali takvim tonom i uz takav osmijeh da ga je teško bilo oponašati. U školi, na satovima vjeronauka, znao je biti i zabavan, a kod ispitivanja ocjene su mu bile samo pet i jedan; posebno su mu jedinice bile takve da su se vidjele i iz zadnje klupe, ali, koliko se znalo, nijedna od njih nije ušla u godišnju svjedodžbu! Sve u svemu, bio je profesor za pamćenje.
A tek gvardijan?! Da nije bio dobar, ne samo poglavar samostanskoj braći, nego i „gospodar“ u ekonomskom smislu te riječi, ne bi toliko puta i na toliko mjesta bio na takvoj dužnosti – poslije Varaždina u Virovitici, Karlovcu i Subotici u kojoj je 12. prosinca 1958. i umro.
Zbog svega toga treba pohvaliti onoga tko je došao na ideju da mu se postavi spomen-poprsje, a potom i zahvaliti svima koji su na bilo koji način pridonijeli tomu da se ona i ostvari.