Penzionerska zanovijetanja

PROSLAVIMO LJETOS 354. PORCIJUNKULOVSKO PROŠTENJE

Moguće je da se prilikom donošenja određenih odluka pogriješi, ali kada se to jednom uoči, trebalo bi imati odlučnosti da se to ispravi. Kod nas se tako vrlo rijetko postupa, i to na svim razinama – od najnižih do najviših. O jednom takvom propustu je ovdje riječ. Srećom, nema on kao posljedicu nikakve posebne štete, ali ukazuje kako nešto može ispasti nespretno kad se donose ishitrene odluke.
Prilikom preimenovanja velikog broja čakovečkih ulica, a tome je već dvadesetak godina, jednoj od njih dato je ime Matice hrvatske. U tome nema ničeg spornog jer je Grad to zaslužio s obzirom na zaista dugu tradiciju djelovanja te kulturne institucije u Čakovcu. No, za Matičinu ulicu „otkinut“ je dio prijašnje Novakove ulice na potezu od Trga Republike do križanja s Ulicom V. Nazora. Tako sada Ulica dr. Ivana Novaka počinje na tom raskrižju i nastavlja se dalje trasom, kakvu je i ranije imala.
U čemu je „kvaka“, zapitat će netko neupućen? Pa, u tome što se sada u Ulici Matice hrvatske, a ne Novakovoj, nalazi povijesna zgrada u kojoj je živio i radio dr. Ivan Novak, narodni preporoditelj i jedna od najzaslužnijih osoba za ponovno sjedinjenje Međimurja s maticom zemljom Hrvatskom 1918. godine! U toj kući, u kojoj su danas uredi javnog bilježnika Ivana Marodija, on je i umro. Prije četiri godine na pročelju te zgrade otkrivena je i spomen-ploča u povodu 75. obljetnice smrti dr. Novaka, a postavila ju je upravo Matica hrvatska Čakovec.
Kuća dr. Novaka spada u
Novakovu ulicu
Naravno, reći će zagovornici sadašnjeg rješenja o nazivima ulica, nema tu nikakve velike štete. I nema, no, da je nelogično, složit će se i oni sami. Kako bi to bilo da se, primjerice, Franjevačkim trgom, koji je tako nazvan jer se prostire upravo ispred franjevačkog samostana, nazove, recimo, nedaleki Trg Rudolfa Kropeka? Novakova kuća spada u Novakovu ulicu! Uz djelovanje Matice hrvatske vezana je jedna zgrada u Ulici Ruđera Boškovića, pa je bilo primjerenije da se tamo išlo na preimenovanje.
Pa, kad sam već skrenuo u to područje, evo i mog promišljanja o nadnevku Dana Grada Čakovca. To je, nedvojbeno, također bila ishitrena odluka, donijeta za prve gradonačelnice Marije Ružić. Odabran je 29. svibnja.
Zašto baš taj datum? Zato što je toga dana 1579. godine grof Juraj IV. Zrinski posebnom ispravom dao privilegije stanovnicima podgrađa čakovečke utvrde. To je, kaže se u obrazloženju, bio začetak razvitka budućeg trgovišta Čakovec. Vjerojatno je to u ono doba bio značajan iskorak, ali…
Nije prihvatljivo da se u Gradu Zrinskih, kako se Čakovec s punim pravom naziva, za slavlje dana Grada uzima jedan ipak efemeran događaj za stoljeće i pol dug vijek vladavine ove povijesne obitelji u njemu. Da bih to mogao potkrijepiti argumentima, ponovo sam uzeo u ruke Međimursku povijest Vladimira Kalšana. Dan Grada mogao bi tako biti 15. ožujka jer je toga dana 1546. godine Nikola Šubić Zrinski, hrvatski ban i sigetski junak, postao gospodar Čakovca i Međimurja, kojima je njegova loza vladala sve do 1691. godine.
Slavljem ranije spomenute isprave Jurja IV. Zrinskog, inače Nikolinog sina, koji je jedan od malobrojnih Zrinskih bez hrvatske banske časti, neizravno se negira postojanje dvora i palače Zrinskih kao jezgre Grada Čakovca! Slavimo „podgrađe“, a ne vrednujemo dvor i utvrdu koji su tada svrstavani u red europskih metropola.
Slavi se ‘podgrađe’, a ne europski dvor i utvrda
Uz povijesno nezamjetnijeg Jurja, koji se najčešće spominje samo uz tiskaru u Nedelišću, iskaču velikani braća Nikola i Petar Zrinski, obojica hrvatski banovi. O njihovoj povijesnoj ulozi neću jer je ona manje-više poznata i uči se i u školi. A da ne zapadnem u pogrješku, i počnem redati neke datume iz njihovog života, ističem prihvatljiv prijedlog za slavlje Dana Grada koji je istovremeno poveznica s ovom slavnom obitelji i stoljetnom tradicijom. To je Porcijunkulovo.
Upravo je Nikola Zrinski, zvan i Čakovečki, za čijeg je života Čakovec proživljavao svoje najsjajnije razdoblje, godine 1659. u Grad doveo franjevce koji su tu ostali do današnjih dana. Njihov red oduvijek štuje Gospu od Anđela, pa otud i slavlje Porcijunkule. Da je to već stoljećima najveće čakovečko pučko proščeje, nije potrebno posebno naglašavati. Posljednjih desetljeća i Grad se svjetovnim sadržajima ionako već uključio u njegovo slavljenje. Stoga nikome ne treba objašnjavati što je Porcijunkulovo. Za njegovo proglašenje Danom Grada nezgoda bi mogla biti jedino to što pada upravo usred ljeta, 2. kolovoza, pa je većina dužnosnika i gradskih vijećnika na odmoru, a teško da bi ga prekidali samo zbog toga.
S dolaskom
franjevaca počela slavlja
Porcijunkule
No, šalu na stranu. Bilo Porcijunkulovo jednom proglašeno za Dan Grada ili ne, savjetujem turističkim djelatnicima da ga počnu brojati. Ovog ljeta neka bude 354. Utemeljena je to brojka. Naime, jednom prilikom, u sugestivnom pitanju gvardijanu Stanku Belobrajdiću, dobio sam odgovor da su se ova proštenja mogla održavati već od dolaska franjevaca u Čakovec, a to je bilo prije 354 godine. Stoga je vrijeme da započnemo i na taj način cijeniti svoje vrijednosti i povijesnu tradiciju, da se i na taj način istakne da nismo tu od jučer. Je li se baš svih godina ono stvarno i održavalo, tu biti ništa ne mijenja. Zar će me netko uvjeriti da se baš svake godine, pa i za ratova, trčala Sinjska alka? Naravno da nije, pa ipak se broji od dana pobjede nad Turcima. Slično je s festom sv. Vlaha u Dubrovniku koja je ove godine bila 1341. po redu, kao i brojnim drugim svetkovinama i manifestacijama.
Dakle, da ne bude samo 49. međimurski fašnik, kojeg Turistička zajednica uredno broji, neka svi zajedno ljetos proslavimo i 354. Porcijunkulovo!

Umjesto P.S.-a

Umjesto
Dva simbola Grada Čakovca, značajna u njegovoj povijesti. Toranj nad ulaznom kulom u Stari grad i tvornički dimnjak u krugu tvornice MTČ. Dimnjak simbolizira snažan industrijski razvoj u ne tako davnoj prošlosti, a toranj duh, kulturu, snagu i značaj Grada tijekom stoljeća. Stari grad održao se do dana današnjeg, doduše uz velike napore koji se čine na njegovoj rekonstrukciji i revitalizaciji jer vrijeme ipak čini svoje. Dimnjak kotlovnice srušen je, kao što je nestala i industrija po kojoj je Čakovec bio nadaleko poznat. Nažalost, nije “zbrisan” samo MTČ, već i brojna druga poduzeća u kojima su Čakovčanci i Međimurci zarađivali za život.