PISAC MASE I APOSTOL KRVI I REVOLTA

Dugo sam razmišljao, zapravo se opirao namjeri da prigodom 120. obljetnice rođenja (u Zagrebu 7. srpnja 1893.) u ove „Sitnice“ unesem i takvu veličinu kakva je jedan i jedinstveni Miroslav Krleža. Ne koji god, koji možda živi negdje u nekom od naših mjesta, jer ni ime „Miroslav“, odnosno, što je ovdje važnije, ni prezime „Krleža“ nisu kod nas rijetki. (Na primjer: „Leksikon prezimena“ iz 1976. godine registrirao ih je 189 u 30 naselja, a „Hrvatski prezimenik“ 2008. godine zabilježio ih je 222 u 33 mjesta, što znači da se množe i šire!) Naime, kad se spomenu to ime i prezime, svaki imalo ozbiljan srednjoškolac mora znati da je to naš književnik bez kojega nema nijedne čitanke jer je napisao jednu čitavu knjižnicu vlastitih djela svih književnih vrsta, a u proteklom stoljeću upleo se, i to vrlo aktivno, i u buran politički život našega naroda.
I o njemu je napisana čitava knjižnica, tolika da je danas ne bi mogao nitko čitavu pročitati. Progoni me sjećanje da sam vrlo, vrlo davno negdje, u nečemu od toga pročitao da su „Fricovi“ predci u Zagreb doselili iz Međimurja. Kad bi to bila istina, koju si u nekoliko proteklih tjedana nisam mogao potvrditi, značilo bi da je u njemu tekla i naša, međimurska krv, a mi bismo se – kakvi već jesmo! – mogli „štimati“ da je baš zato, po toj našoj krvi, „bil tak spameten“!!
Dok sam tragao za onom „iglom u stogu sijena“ koju, razumije se, nisam našao premda sam siguran da postoji, naišao sam na zanimljivo tumačenje prezimena „Krleža“ o kojemu sam oduvijek mislio – i još uvijek mislim, ali o tom jednom po tom! – da je mađarskoga podrijetla, pa sam se o tome i prepirao s onima koji su to smatrali „uvredom“ za sve hrvatske Krleže, što nikako ne mogu priznati. Međutim, onomatolog dr. Petar Šimunović dovodi ga u vezu s kršćanskim molitvenim zazivom „Kyrie eleison! – Gospodine, smiluj se!“ koji se i u latinskom misnom obrascu zadržao u izvornom obliku na grčkom jeziku. Poput više drugih „svetih“ riječi koje su ušle u svakodnevni jezik i izgubile „sveti“ smisao – npr., nečiji „kredo“, znati kao „očenaš“, tako i „amen!“ itd. – tako se i „kirieleis(on)“ može čuti i na našim ulicama, a u njemačkom je jeziku dobio oblik „kirleis“, u češkom „krleš“, u slovenskom „kerlejš“, pa se u slijedu toga može doći do našega „krleže“ i Krleže. Možda, a možda i ne, ali ne treba ovdje dalje o tome.
Današnji, kako god mali i neznatni leksikoni i enciklopedije, prvi i najjednostavniji izvori podataka o nekomu ili nečemu, razumljivo, ne mogu bez „Frica“ – svakako ne samo u dva-tri retka. A kako je bilo nekad, kad je sve počelo?
U jednoj knjižurini – više od leksikona, a još ne enciklopedija – izdane nedugo poslije Prvoga svjetskoga rata, Slava Franić piše o njemu da je „pjesnik i pripovjedač. Rodio se u Zagrebu god. 1883., gdje svrši početne i visoke škole, a onda vojne nauke u Pećuhu i Ludoviceji u Budimpešti.U svjetskom ratu sproveo je teške dane, a to ga učinilo piscem mase i apostolom krvi i revolte. On je najsnažniji i najizrazitiji hrvatski pisac poslijeratnoga doba. Napisao je drame: „Golgota“, „Galicija“, i dramske dijaloge: „Zaratustra i mladić“, „Vita nova“. Balade, pripovijesti: „Hrvatski bog Mars“, „Kraljivo“, „Kolon“, „Veliki meštar sviju hulja“. Romani: „Tri kavalira“, u kojem ocrtava društveni život u svim linijama. Od pjesama spominjemo: „Tri simfonije“ i „Pan“.
Ni pola desetljeća kasnije, ali još u „troimenoj“ državi „troplemenskoga“ naroda, u jednako takvoj enciklopediji ugledan povjesničar i teoretičar književnosti Branko Vodnik ispravlja i dopunjava svoju prethodnicu pa o istome „Fricu“ zapisuje:
„Osnovnu školu i nižu gimnaziju [ne i „visoke škole“! – V.K.] svršio je u Zagrebu, kadetsku školu u Pečuhu , a Ludoviceum u Budimpešti. Odrekao se svake službe te živi kao književnik u Zagrebu. – Krleža je dramatičar, pripovjedač, pjesnik i kritičar. Prvi put se javio 1914 u Savremeniku, novelom Zaratustra i mladić. Iste godine sarađivao je u Književnim Novostima. 1919 pokrenuo je i uređivao, sa A. Cesarcem, časopis Plamen (izašlo 15 brojeva). Od 1924 izdaje časopis Književna Republika. Posebno izašle su ove Krležine knjige : Pan (1917), Tri Simfonije (1917), Hrvatska Rapsodija (1918), Pjesme (I-III, 1919), Lirika (1919). , Tri kavalira gospođice Melanije( (1920), Magyar királyi honvéd, novela, (1921), Hrvatski Bog Mars (1922) Vražji otok (1924),,,. Narodnom kazalištu u Zagrebu predao je do 1917 6 drama: Saloma, Sodoma, Leševi, Kraljevo, Gospođica Lili i Utopija, ali sve su odbijene. Drama u 4. čina Galicija , skinuta je na dan premijere (30/12 1920) sa repertoara. S velikim uspjehom prikazivane su drame Golgota (1922), Vučjak (1923), Michelangelo Buonaroti (1925) i Adam i Eva (1925).“
S vremenom su se takvi prikazi mijenjali, ali o tome, ponavljam, svaki srednjoškolac može znati više od mene, pa ne želim dalje o tome.

P.S. Nisam bez razloga u drugom citatu istaknuo jednu kratku rečenicu. Čini mi se, naime, da u mnogim takvim „biografijama“ često nedostaju podaci te i takve vrste. Lako je bilo Krleži poslije 1945. kad su „njegovi“ došli na vlast, a on bio, npr., direktor JLZ-a, član CK KPH-a, odnosno SKH-a, član Savjeta Federacije itd. i kad su mu Titova vrata bila „non-stop“otvorena. Ali što je i kako bilo za Aleksandra I., Petra II., Pavelića Jedinoga? A on – „odrekao se svake službe“, što znači i stalne plaće – a ne živi se bez kruha i na oblacima, i ne piše se na koljenima po kolodvorskim čekaonicama. A pisao je i-te-kako i i-te koliko!!!