Piše Marijan Belčić: Samo još moramo znati – odakle novac?

Malo bismo koga mogli naći da baš ne voli životinje, je l' da? Zato većinskom voljom, kao moderno, osviješteno društvo, odnedavno imamo novi Zakon o zaštiti životinja (NN 102/17) oslonjen na čak devet europskih direktiva i osnažen s četrnaest različitih pravilnika. S 20.224 riječi teksta zakona i pravilnika o uvjetima kojima moraju udovoljavati skloništa za životinje i higijenski servisi regulira se ta tematika (da ne brojimo preostalih trinaest pravilnika).

Brojne udruge koje spašavaju napuštene, zlostavljane ili  samo izgubljene životinje (pse i mačke uglavnom) s radošću su dočekale novi Zakon, uz ocjenu da je riječ o povijesnom postignuću, a "Hrvatska slavi jer postaje država bez ubijanja životinja u skloništima". A imamo li što slaviti mi, u Međimurju? Mislim da bi bolje bilo umjesto "slavlja" razumno promisliti o pometenom pod tepih problemu i nekim otvorenim pitanjima.

Čitam vapaj s društvene mreže: nedavno je u romskim naseljima po Međimurju popisano 2.700 zanemarenih pasa koje bi trebalo na odgovarajući način zbrinuti. Dolazi i vapaj iz azila: "zbog velikog broja štenaca ostajemo bez hrane, starih deka, plahti, ručnika, poplona, jastuka...", a ima i slika štenaca u kutiji s potpisom: "...ostavljeni na separaciji u Ivanovcu...", pa još jedna informacija: "Danas smo sami sebe prijavili inspekciji da smo debelo probili kapacitet skloništa ... u protekla dva tjedna primali smo i desetak štenaca dnevno. Ostavljaju ih posvuda, malene i nejake, pune parazita, bolesne... Stanje u azilu je alarmantno, popunili smo i zadnje slobodno mjesto...".

Na ovakve informacije netko će slegnuti ramenima, a netko dodati: "Pa, kaj se to mene tiče?!"

Ohooo... Tiče nas se svih - i te kako! Problem se ne može pomesti više pod tepih, primjerice eutanaziranjem neželjenih bića, to više nije dopušteno rješenje, a troškovi skrbi, sterilizacije, označavanja i veterinarske zaštite napuštenih ili izgubljenih životinja u skloništu Zakonom su nametnuti jedinicama lokalne samouprave! Poslove sakupljanja napuštenih ili izgubljenih životinja također moraju organizirati i financirati jedinice lokalne samouprave, a obvezne su i financirati osnivanje i rad skloništa. Zbrinjavanje po Zakonu prosječno košta po napuštenom psu tisuću kuna. U prvoj fazi. Liječenje, cijepljenje, čipiranje, kastracija, azil...

U romskim naseljima je 2.700 zanemarenih pasa (pa puta tisuću kuna...). A ima ih svugdje, nisu svi prebrojeni i u tim je naseljima problem samo najvidljiviji. I moraju naći novac općine i gradovi za zbrinjavanje.

Tražio sam po Narodnim novinama ima li nešto friško o zbrinjavanju onih koji noću po kontejnerima traže plastiku. Nema ništa, kamo li 20.000 riječi. Nema ništa ni o obvezatnom financiranju održanja (primjer dajem, ne sugeriram) kritično ugrožene izvorne pasmine životinja, naše zavičajne i nacionalne kulturno-povijesne baštine. Nema ništa. Baš ništa. Jer - nema novaca?! Otvorena  pitanja dalje smišljajte sami...