PISMO IZ BUDUĆNOSTI (GODINA 2036.)

Kulturna revolucija i moralna obnova (najviše zbog nedostatka domaćih muških resursa) multietničke Hrvatske najmanje je dotakla javnu televiziju. Ali to i nije čudo, analizira – po nekima – posljednju utvrdu sluganskog novinarstva, Višeslav Raos, podsjećajući da Prisavljem i dalje vlada duh Hloverke Novak Srzić i Marije Nemčić, dviju trudbenica koje su glogovim kolcima jurišale na talent i autorstvo. Samo metuzalemi poput moje malenkosti, koja je u proljeće zakoračila u deveto desetljeće i uskoro će obilježiti 45-godišnjicu pisanja ove kolumne, sjećaju se da je Nemčićka eutanazirala sve što je domaće, pogotovu glazbu i dramu, a Srzićka pak je dokrajčila i pomisao da politički novinari smiju misliti. Pogotovo svojom glavom. Jedino je šteta što samozvana kraljica televizijskog novinarstva (a zna se tko - ali i gdje – sebe naziva kraljicom Elizabetom I. ili carem Napoleonom I.!) nije dočekala preseljenje Vlade na Prisavlje jer bi dala, jamačno, iskopati tunel od HTV-a do ureda premijerke Natalije Price koja nije imuna na svjetla pozornice. Zbog posljedica dva desetljeća duge negativne, poslijeratne selekcije, prije dvije godine s Nemčić-Srzićkina stabla u fotelju glavnog urednika HTV-a ipak je pao Jabuka, Ivan Jabuka.
Kao i prije četvrt stoljeća, Jabuka, lišen hrabrosti, neovisnosti i nepuzanja, s uzdignutim nosom i smiješkom od kojega se i ćelavome čovjeku diže kosa na glavi, izbjegava i najmanji rizik. Tako je zanimljiv, po analitičaru DeGener(ik)u čak i povijesni razgovor dvaju bivših premijera, Jabuka skinuo s programa pod izlikom da bi se zbog onog što su Sanader i Kosorica izrekli mnogi njihovi suvremenici, čudom preživjeli političari mogli uzbuditi. Protiv tog neuvjerljivog Jabukinog obrazloženja digao je glas i nekad ugledan psihijatar dr. Veljko Đorđević: „Pa, zaboga, nas koji smo preživjeli Tita, Tuđmana, Sanadera, J. Kosor i Milanovića ništa ne može dotući, a kamoli uzbuditi. Osim na obnažene dvadesetogodišnjakinje, imuni smo čak i na križanac ptičje i svinjske gripe, a kamoli ne bismo mogli podnijeti dva u svakom pogledu impotentna političara.“ Jabuka je ostao neumoljiv. „Nagrizao ga je cenzorski crv“ – zaključila je predsjednica Nadzornog odbora HRT-a Maja Sever. Pa, ipak, zahvaljujući nekim (pra)starim vezama, dokopao sam se snimke razgovora Sanadera i J. Kosor te neke dijelove ekskluzivno objavljujem. Mlađu publiku upozoravam da bi čitajući transkript razgovora mogli – zbog njima beznačajnih imena – vrlo lako zaspati.

Proklinje samog sebe

Zato sa stola ili kreveta uklonite oštre, a ako kojim čudom još uvijek pušite, i zapaljive predmete. Statistike govore da danas najviše ljudi umire od samoozljeđivanja i dosade.
Dijalog između J. Kosor i Sanadera snimila je – u predvorju luksuznog umirovljeničkog doma na splitskome Žnjanu - urednica emisije „Treća dob, zlatna kob“ Nevena Rendelli.
SANADER: Što ćeš ti ovdje?!
KOSOR: Pa, jesam li još prije tridesetak godina rekla - kud ti, dragi Ivo, tud i ja.
SANADER: Rekla si, ali se toga nisi pridržavala. Što nisi došla za mnom u Remetinec?!
KOSOR: Imala sam posla, puno sam ti, Ivo, radila.
SANADER: Ma, što si ti radila?!
KOSOR: Pa, bila sam, zar si zaboravio, premijerka...
SANADER: Kako se ne bih sjećao?! Sjećam se i proklinjem samog sebe!
KOSOR: Zašto, pobogu, dragi moj Ivo?!
SANADER: Prvo, nemoj mi govoriti dragi, a još manje – moj. Nisam ja nikada bio tvoj ni bilo čiji. Uvijek si ti bila moja, ili nečija.
KOSOR: Ali, Ivo moj... dobro, dobro... svoj, uvijek svoj, ne možeš poreći da nisam bila premijerka. Pa, to je povijesna činjenica!

Ne soli mi otvorenu ranu!

SANADER: Ne, to je povijesna besmislica.
KOSOR: Ti si je smislio.
SANADER: Koji te vrag tjera da mi soliš otvorenu ranu?!
KOSOR: Nisi tako govorio kada su me izabrali za predsjednicu HDZ-a...
SANADER: Nisu te izabrali, već sam te ja postavio.
KOSOR: Ali su me jednoglasno prihvatili...
SANADER: Prihvatili su te bezglasno. Nitko nije brojao glasove jer se uopće i nije glasovalo.
KOSOR: Kako nije?!
SANADER: Nije, ti si totalno posenilila. Odavno. Ničeg se ne sjećaš. Pljeskali su, a ne glasali.
KOSOR: Pa, to je još uvjerljivije. I spontano.
SANADER: Ako se šef stranke bira po jačini pljeska, mogli su onda za premijera izabrati Mišu Kovača, njemu je uvijek pljeskao čitav stadion.
KOSOR: Banaliziraš, Ivo. Pa što onda nisi rekao da moraju prvo glasovati, potom prebrojavati i na kraju – pljeskati.
SANADER: Te banalnosti su bile u domeni Šeksa i Jarnjaka, ali su oni šutjeli. Samo zato da bi te, nakon što Milanović pobijedi, mogli lakše smijeniti.

Šamarala sam ih kao balavce

KOSOR: Ili da bi ti mogao lakše iza kulisa vući konce.
SANADER: Da si se držala one: „Kud Ivo, tud i ja“, gdje bi nam danas bio kraj!?
KOSOR: Zna se, u Remetincu.
SANADER: Od vizij, tebi je uvijek bila najdraža televizija. Da mi nisi zarila nož u leđa, ti bi legalno, na izborima, postala premijerka, a ja nikada ne bih završio u bajbukani. Sve bismo i dalje kontrolirali.
KOSOR: I Bajića?!
SANADER: I Bajića.
KOSOR: Ali, Ivo, morala sam te maknuti jer si mi rušio autoritet!
SANADER: Nisam ti mogao rušiti ono što nikad nisi imala.
KOSOR: Evo, i tako star, šepav i podbuo, prštiš od bahatosti. Brže sam u stranci stekla autoritet od tebe. Čak sam i tvoga barba Luku znala na sastancima išamarati kao balavca. I Šeks me respektirao.
SANADER: Šeks nije respektirao ni Tuđmana, a kamoli će tebe respektirati. On se samo s vremena na vrijeme znao pritajiti. On te nahuškao na mene, ali ti nisi bila sposobna to shvatiti.
KOSOR: Ako si me smatrao glupom, zašto si me – kako ti kažeš – postavio za premijerku?!
SANADER: Mislio sam da si čovjek... pardon, žena od riječi, da ćeš me slušati, da ćeš mi biti zahvalna što sam ti omogućio ono što ti nikad nitko ne bi omogućio. Da sam tada konja predložio, oni bi konja prihvatili za predsjednika stranke i šefa Vlade.

Stipi je do zajebancije

KOSOR: Prihvatili bi možda naši pljeskači, ali ne bi hrvatski parlament!
SANADER: Daj ne bulazni, naši pljeskači su i u Saboru. Digli bi ruke...
KOSOR: Ali ne bi konja za premijera prihvatio Mesić!
SANADER: Bi, njemu je ionako bilo samo do zajebancije. Stipe bi ga čak i krstio u...
KOSOR: Čovjeka?!
SANADER: Daj se, Jadro, skockaj. Zaboga, dao bi mu ime...
KOSOR: Kakvo?
SANADER: Povijesno.
KOSOR: Znam - Franjo...
SANADER: Opet lupetaš.
KOSOR: Znam - Franjo Josip... ne Franjo Josip?!... onda... Ivan Zvonimir...
SANADER: Još, Jadro, još...
KOSOR: Znam - Ivan Zvonimir Čičak!
SANADER: Daj se stišaj, čut će te netko. Što nisi tako otvoreno sa mnom razgovarala kad smo 2003. pobijedili Račana?! Da jesi, vratila bi se ti na Hrvatski radio. Radila bi tamo emisiju s povratnicima...
KOSOR: ... iz Remetinca?!
Povijest ti ne ide...
SANADER: Tko te ne zna, pomislio bi da si duhovita.
KOSOR: Daj, molim te Ivo, reci kako bi Stipe nazvao konja premijera?
SANADER: Kaligula. Vojnička čizmica...
KOSOR: Zašto baš Kaligula?!
SANADER: Zato... Ajmo, Jadro, o nečem drugom. Povijest ti baš ne ide najbolje. A ni zajebancija. Zato su ti Šeks i Škegro jeftino prodavali fore.
KOSOR: Ništa ja od njih nisam kupovala. Možda ti jesi...
SANADER: Nisam ja kupovao...
KOSOR: ... ti si uzimao...
SANADER: Samo ono što mi je kao premijeru pripadalo. Ono što ste mi vi prešutno odobravali.
KOSOR: Nismo znali što sve ti radiš.
SANADER: Mogli ste me pitati: „Ivo, što to radiš?!“
KOSOR: Pa da nas smijeniš.
SANADER: Znači, vama je bilo više do fotelje nego do istine?!
KOSOR: Istinu smo znali.

Mesićev Kaligula

SANADER: Pa malo prije si rekla da niste znali?!
KOSOR: Znali smo da muljaš i da si svakoga dana sve bogatiji.
SANADER: Ja sam se obogatio prije ‘90., u Austriji.
KOSOR: Čime - pornografskim fotografijama?! Ma, daj, Ivo, bio si gola sirotinja. Bez stana...
SANADER: Samo mi ti nemoj pričati o stanovima! U tvome iz ormara ispadaju mrtvaci.
KOSOR: Zar je netko u mom umirovljeničkom apartmanu umro?
SANADER: Ne u apartmanu, već u stanu, onom koji ti je dao Šušak.
KOSOR: Koji Šušak?!
SANADER: Pa, Šušak... u onom stanu u kojem si stanovala kada si bila premijerka!
KOSOR: Što, bila sam premijerka?!
SANADER: Jesi.
KOSOR: A ti?
SANADER: Činjenica da si ti bila premijerka govori da sam ja bio onaj Mesićev Kaligula.

P.S. VRIJEME DANAŠNJE, 2011.: Bivši premijer Sanader tvrdi da nije uzeo niti jednu kunu od torbara Barišića, da za Fimi-Mediju nikad nije čuo, da HDZ nije imao crne fondove, da ne poznaje direktore javnih poduzeća te da je sve ono što mu se stavlja na teret – bajka. Koju proživljava na (koje li ironije) zatvorskom čučavcu. Sadašnja pak premijerka tvrdi da je Vlada ostvarila sve ciljeve te da nam se smiješi ružičasta budućnost. Iako je vanjski dug preskočio 102 posto BDP-a, iako je nelikvidnost veća od 40 milijardi kuna, iako investicije padaju, a standard se strmoglavljuje. Jesmo li somnambulisti mi koji im ne vjerujemo niti riječ ili su oni Alise u nekoj nama neznanoj zemlji čudesa?!