PISMO IZ BUDUĆNOSTI (godina 2036.)

Veliku halabuku, ili kako bi rekli Dalmoši – šušur, podigao je Hrvatski politički glosarij, knjiga znanstvenice-naivke Nives Celszius, starlete koja je u povojima clebrity društva činila sve samo da je novinari spomenu i objave fotografiju, najčešće bez natruha odjeće. Nakon što je shvatila da je eskortiranje zamoran, neperspektivan i, što je najvažnije, ne baš tako unosan posao, bacila se na nogometaše. Njih nekoliko. U vrijeme u kojem je postala Drpićka, s kakvim-takvim kontom, počela je sricati knjige. Jednu za drugom. Ono malo pismenih kritičara divilo se da žena koja jedva, natanane, riječ po riječ složi rečenicu, umije napisati knjigu. I prodati je, u ona vremena – početkom dvijetisućitih - u nevjerojatnim nakladama. Dok su tobože poznati književnici prodavali petsto ili tisuću knjiga, Nives je rasturila tržište s preko 100 tisuća komada, zasluživši, po idiotskim kriterijima, nagradu Kiklop zbog koje se, vjerujem, uz Miroslava Krležu, najbolji hrvatski književnik Ranko Marinković okretao u svom viškom grobu. Kada su Nives Celzius pitali je li možda pročitala Kiklopa, nonšalantno je, mačkasto nazalnim, mediokritetski usporenim glasom odgovorila: „Što bih ga čitala?! Ja sam ga dobila. Neka ga čitaju oni koji ga ne mogu dobiti!“ Jedna je ekipa istraživača, nakon višegodišnjega rada, uspjela otkriti da je Nives ipak pročitala jednu knjigu, ozbiljniju, koju nije napisala. Istina, pročitala je napreskokce.

Da je Nives pukovnica...

Zato je bivša Drpićka izgubila sraz u borbi za najnenačitaniju svjetsku spisateljicu s također ženom nogometaša, istina, mnogo poznatijega od Drpića - ženu Davida Beckhama. Victoria Beckham napisala je svjetski bestseler, ali nikad prije toga nije, hvastala se, pročitala niti jednu knjigu. Najdulji tekst koji je pročitala je tekst pjesme. Nije željela da na njezin originalan stil utječu književnici poput Marqueza, Hemingwaya, Carvera ili Solženjicina za kojeg je – jednom je prilikom istaknula Victoria – čula. „Koliko god volim eksperimentirati, naročito s Davidom, u... znadete već gdje, ne bih se mogla prisiliti da dobijem zloćudnu bolest samo da napišem ‘Odjel za rak’, ili da odem na nekoliko godina u Sibir kako bih napisala ‘Arhipelag Gulag’. Ne bih mogla, poput Remarquea, koji, da spomenem usput, uz muško – Erich – ima i žensko ime – Maria, emigrirati iz svoje zemlje samo da napišem knjigu ‘Na zapadu ništa novo’. Kao da to ne znam?! Ne bih se, poput Carvera, mogla opijati. To su pisci osiromašenoga duha.
Morali na vlastitoj koži iskusiti bol da bi je mogli opisati riječima. Uostalom, Marquez je – nije teško zaključiti – prvo trebao biti 100 godina sam, pa tek onda napisati knjigu o samoći.“ I naša nesuđena najnenačitanija književnica Nives na zub je uzela upravo Marqueza: „Da je moj kolega Garcia imao mene, ne bi mu palo tako dugo pisati o samoći. I, naravno, imao bi mu tko pisati. Kada bih ja svaku večer bila njegova pukovnica, napisao bi puno vedrije knjige. Što će ti Nobelova nagrada nakon toliko samoće?!“

Mnogo seksa, malo silikona

I Hrvatski politički glosarij znastvenica-naivka Nives napisala je u dahu. „Istina, istraživala sam dugo, rezala naslove iz novina, gledala razne red carpete, vucarala se – ali samo zbog znanosti – po raznim krevetima, ali sam ovaj moj znanstveni prvijenac napisala u nekoliko tjedana. Iz mene su riječi bujale!“ – rekla je Nives u emisiji (Crvena) jabukovača Ivana Jabuke na HTV-u. Te je njezine riječi kritičar Ivan Zvjezdić popratio sarkastičnim komentarom: „Jedino što njoj buja su – još uvijek dobre - sise!“ A kada ju je urednik Red carpeta Daniel Delale pitao – najavljujući promociju Glosarija u HANZU (Hrvatska akademija naivne znanosti i umjetnosti) – čemu ima zahvaliti još uvijek dobar izgled, Nives mu je kao iz topa odgovorila: „Za ovo što vidite zaslužno je mnogo seksa i malo silikona!“ Kada je počela pojašnjavati: „Seks mi diže adrenalin, a silikon grudi...“ – Delale ju je prekinuo pitanjem: „Nives, daj, molim te, reci mi, osjećaš li se uistinu znanstvenicom?!“ Bivša Drpićka lijeno se nasmijala te počela, prethodno popravivši naramenicu koja joj se spuznula i nehajno otkrila dio poprsja, pojašnjavati: „Kada je nakon mog književnog prvijenca moja imenjakinja Opačić, profesorica, jezičarka – jer je, kao i ja, proučavala jezik, ili riječi u jeziku, baš ni ne znam točno što – rekla da bih morala više pozornosti posvetiti jeziku, gramatici te stilu, kupila sam neke knjižurine.

Primit će čak i Škegru

Rječnike, gramatičke priručnike i zbornike radova o hrvatskome jeziku. Ajme, što je to dosadno. Ne’š ti velike nauke piše li se ne/ću razdvojeno ili skupa?! Shvatila sam da moram stvar uzeti u svoje ruke. U njima je ona uvijek najsigurnija i najpotentnija. I, eto, tako je nastao Hrvatski politički glosarij. A to je znanost, i ja znanstvenica.“ Delalea je zanimala i višegodišnja polemika o tome može li uopće postojati znanstvena naiva ili naivna znanost. Evo što mu je bivša Drpićka (ne mogu ne citirati jedan grafit na zidu HANZU-a: ‘Nives ti si dr. za sve pi...’) odgovorila: „Ako postoji naivno slikarstvo, zašto ne bi mogla postojati naivna znanost?! Gdje je tu problem?! Zato se ja zalažem da dio HANZU-a bude u Hlebinama. Neka i nas naivne znanstvenike zovu, kao i slikare, hlebinci. Tada bi se, vjerujem, mnogi ekonomisti sa završenim fakultetima i doktoratima rado upisali u HANZU. Naša akademija prima sve zainteresirane. Eto, mi bismo primili čak i Borislava Škegru koji bi, nakon što je dva desetljeća upropaštavao hrvatsku privredu, napokon mogao postati akademik.“ Znači li to – zanimalo je Delalea – da bi akademikom mogli postati i Đuro Popijač ili, primjerice, Jadranka Kosor? „Bi – odgovorila je Nives bivša Dr.pićka – Ali ne bi ih, vjerujem, kada su u pitanju Popijač i kolegica Kosor, primili baš jednoglasno, aklamacijom.

Ne znaju da ne znaju

Najveća prepreka za jednoglasno primanje leži u činjenici da Popijač i J. Kosor ne znaju da ne znaju. A ja znam da ne znam. Što znači da znam više od njih. Čak i ja znam da oni ne znaju. Oni ni prije, kada su bili mlađi, i kada je zabludjeli narod pristao da u njegovo ime vode državu, nisu znali da ne znaju.“ Knjiga Hrvatski politički glosarij, za koju su predgovor napisali Don Kaćunko, dr. Višeslav Raos, dr. Dražen Lalić i dr. Anđelko Milardović je – isticali su promotori - poput autorice, neobuzdana, nepouzdana, razbacana, nedosljedna, naivna, ali – zanimljiva. Naime, Celzius se bavila proučavanjem metajezika mladih političara te mladih nepolitičara koji na specifičan način prate politička zbivanja u zemlji i svijetu. Nives, bivša Drpićka, proučava nove, većini puka nerazumljive pojmove i rečeničke sklopove. Znate li što znači: „Ti si sanader jer uvijek odgovaraš s račan kada su u pitanju lesaristi. Sve je to meni jabuka. Čisti čačizam?!“ Rečenice jesu zbrda-zdola. Odudaraju od duha hrvatskoga (ili onog što je od njega još ostalo) jezika. Ali, evo i pojašnjenja. Sanader znači poguba ljudske naravi, misliš jedno, govoriš drugo, a deseto radiš. Umjesto tri riječi, odlučno možda, Glosarij preporuča jednostavnu – račan. Jabuka znači uguz ili jedinica mjere za ljigavost i gastropodstvo, prostiranje pred moćnicima.

Jednom potrčko, uvijek potrčko

Čačizam, po, naravno, negdašnjem političaru Ratku Čačiću, znači predstavljati se onim što nisi. Zato što je Čačić bio, stariji to znaju, tipičan predstavnik krupnoga kapitala, bezosjećajan tajkun (stoji u Glosariju), a predstavljao se, zajedno sa Zoranom Milanovićem, prijateljem ili, čak, spasiteljem radnika. Koje je, desetljećima, bezočno proleterizirao. Lesaristi pak su, po prvome predsjedniku Hrvatskih laburista, proleteri, radnici, bezemljaši, u bankarskim pljačkama pali hrvatski građani. Znate li kad vam netko kaže: „Daj, molim te, ne budi jandroković!“ – što vam, zapravo, predbacuje? Jandroković je sinonim za balavca, limača koji na ulici presreće ljude, u odnosu na njega – grmalje, i prodaje im ciglu ili ih, s čista mira, čvoka. A kada mu grmalj kojemu pokušava prodati ciglu opali pljusku ili mu pljuskom uzvrati na čvoku, iza ugla se pojavi banda od dvadesetak probisvijeta. Prvo prolaznika optuže za napastovanje malca, potom mu izvrnu džepove i na kraju ga izmlate kao vola u kupusu. Zašto se taj široki pojam naziva baš Jandroković? Zato što je stanoviti Gordan Jandroković, najprije potrčko Ive Sanadera, a potom i potrčko Jadranke Kosor, pokušavao ondašnjem predsjedniku države Ivi Josipoviću u ime čopora prodati ciglu. Naime, Jandroković je neprestano Josipovića pokušavao kompromitirati optužbama da je (Milanovićev) poslušnik. Zar je, zaboga, moguće misliti svojom glavom i raditi bez diktata?! Za Jandrokovića nije.

Sve je na vaš račun

Zanimljiva su tumačenja i nekih drugih pojmova iz Glosarija. Kada nekome kažete da je mudrinić, rekli ste mu, zapravo, da u ime stranoga gospodara pljačka narod za debelu proviziju. Kada vaše ponašanje odrede s: „To je kunst!“ – pomislili biste da vas hvale. Ali autorica ne misli na umijeće već na kunsteraj Borisa Kunsta. Dakle, to je kunst - znači, to je beščašće. U politici jedan kunst, piše u Glosariju, znači jedinica mjere za političku neprincipijelnost. Linić znači proleter eliminator, škegro drsku pozu bez ikakvoga sadržaja, radić (po Juri) je promašen graditelj i uspješan uzurpator već izgrađenog, naročito tuđih, srpskih kuća. Kalemtizam je sinonim za neodgovornost i prodavanje magle u kojoj se, onako usput, od preplaćenog posla uzme veći dio. Zapravo, kaže Drpićka u Glosariju, kalmetizam znači s tako malo (umijeća, mozga, znanja, vještina) postići tako mnogo. Kada vam netko poželi za društvo karamarka, ne želi vam dobro. Zato što je karamarko sinonim za zločesti karijerizam, a na vaš (za njegov) račun. Karamarkizam je krčenje puta prema cilju bez obzira na posljedice. Naročito na posljedice onih preko kojih se krči put. Vrijedi zabilježiti još jednu reakciju na knjigu; - onu Gorana Juričića, poznatog kantautora, a po struci, zapravo, dr. veterine koji liječi i ljude, točnije njihove duše. Ali ih liječi, kaže, sve manje jer je sve manje ljudi.

Veterina i glazba

Po Juričiću, Glosarij je potvrda da je ovih posljednjih četvrt stoljeća prohujalo s vihorom jer da nije, nosovi bi nam stradali od ljudskoga smrada. „Nije ta knjiga bez vraga – brani Juričić naivnu znanost Drpićke – jer, konačno, i ja sam amater (naivac) u glazbi, i što joj fali?!“ Glazbeni kritičar Srećko Glavan pronašao je u njoj viška. To je, kaže Glavan, miks reciklaže i retra. Na mnogo toga ta Juričećeva glazba sliči. Ali tu priskače u pomoć doajen cinizma Zrinko Tutić: „J... glazbu koja ni na što ne sliči!“ Bilo je zanimljivo kada je Juričić donosio skladbe Tutiću na oglede. Tutić je otpuhnuo dva tri dima, teatralno se zagledao u visoko podignutu čašu s mješavinom vode i zelenog silvanca, međimurskog, te upitao Juričića: „Vama je glazba hobi ili vam veterina ne ide najbolje, pa nadobudno mislite kako s ovim nespretno posloženim zvukovljem možete prehraniti obitelj?!“ Gledao je Tutić Juričića ispod duplih očala (jedne za daleko, a druge za blizu) s mješavinom blage ljutnje i prezira. Juričić je bacio molećiv pogled prema mojoj, tada ne tako staroj (ali ipak) malenkosti (čije je knjige Strahimnir Jurišić nazvao prduckanjem, a inozemna kritika, uglavnom bosanska i srpska, ih je džentlmenski prešutjela): „Daj me, tako ti Boga, spasi!“ Ipak, Tutić je postao Juričićev mentor i producent iz dva razloga. Prvi - moraš, kaže banjalučki kantautor, od nečega i živjeti, a drugi razlog je taj što danas raji možeš sve prodati. Najvažnije je proizvod dobro zapakirati i, naravno, zaštititi se kod Havkića (op.a., odvjetnički ured Emila Havkića i partnera). Kod njega se, zbog mogućih tužbi, zaštitila (bolje od bilo koje kontracepcije) i Nives Celzius čija znanost će – tvrdi Don Kaćunko – pomaknuti granice. Makar i troglodizma.

P.S. VRIJEME DANAŠNJE, 2011.: Jadranka Kosor i HDZ doista vode uobičajenu predizbornu kampanju. Ni danas, kao ni u prethodnih 6.205 dana, nemaju program. Ni strateški, ni kratkoročni, ni dugoročni, ni program za poljoprivredu, ni program za turizam, ni za što. Kosor reže vrpce, postavlja razno kamenje i priča... treba biti pristojan... svašta. Na meti joj je, naravno, opozicija. Žalila se, jadna, što je Milanović ni u čemu nije podržavao. Pa ni u načinu kako se dodvoriti Europi. Sada J. Kosor kamenje koje ne može ugraditi u temeljce baca na buduću kukuriku vlast. Sve će rasprodati, kaže Kosor, šefica sve samih prvaka u rasprodaji sveg hrvatskog. Opoziciju zanimaju, nastavlja premijerka, jedino fotelje i jelovnici u restoranima. Spočitava to osoba koja je bespogovorno služila Sanaderu čak i u nošenju pršuta i vina na jahte. Spočitava opoziciji političarka u vrijeme čije je vladavine Hrvatska potonula na dno dna, moralno i materijalno, gospodarica stranke čiji je vrh nemilice pljačkao narod. A mogao ga je pljačkati, varati i lagati jer je alternativa HDZ-u bio salonski SDP s partnerima. Svi su se oni rada, radništva i umirovljenika sjetili tek – vidi vraga – pred izbore.
Pune su novine hrvatskoga Brevicka – poduzetnika Horvatinčića koji je plod upravo prije opisane politike - bahat, arogantan, bezosjećajan, gramzljiv. Iako je prometalima ubio već troje ljudi, i pri tome bježao s mjesta nesreće, lagao i muljao, još ga se tretira kao jednog od stupova društva. Zato se Hrvatska i ruši.