PISMO IZ ZAGREBA

Tragikomične su analize inauguracije, ili jednostavnije, pa ako baš i hoćete - hrvatskije ustoličenja, svečanog uvođenja u položaj (predsjednika države) Ive Josipovića, a potom i Predsjednikova izbora savjetnika. Čak su se i tzv. ozbiljni mediji bavili položajem Josipovićeva ovratnika te markom odijela koje je nosio na svečanoj prisezi. Gospođu Tatjanu Josipović i kćerku Lanu prekorili su kvazianalitičari zato što nisu bile odjevene onako kako su to oni zamislili. A kako bi trebala biti odjevena predsjednička obitelj? Josipović je trebao imati, pročitao sam negdje, kravatu nebesko plave boje (poput Sanadera kojem je - hvala Bogu na mrvici građanske hrabrosti i dostojanstva – nekolicina okupljenih građana vikala: „Lopove, kukavico...“), a gopođa Josipović maštovitiju obleku i broš s porukom. Poput, valjda, premijerke Kosor koja narod zabavlja broševima umjesto da se uredotoči na sprečavanje privredne katastrofe. Josipovićevoj su kćerki spočitnuli čarape s uzorcima (?!?!) te odveć sterilan kaput. Gluposti. Josipovići su bili odjeveni primjereno (trenutku). Nenametljivo. Poslali su poruku skromnosti. I dostojanstva. Točno - Josipović nije tip koji bi pratio modne trendove, on neće, poput talijanskog amoralnog pajaca, presađivati kosu i svakoga dana vlastitim kompleksima maltretirati naciju. Josipović je gospodin kojemu ne treba dodavati, kinđuriti ga te siliti da lupa šakom o stol.

Glazbenici kao osvježenje

A kakva je bila svečanost Josipovićeva uvođenja u položaj predsjednika države? Skromna i civilizirana. Šaka u oko je bio jedino natpis na pozornici koji je podsjećao na kakav drugorazredan festival zabavne glazbe. Taj scenografski detalj je bio, istina iskorak, ali loš, neprimjeren. Kako sam bio na Markovu trgu među 1.100 Josipovićevih gostiju (slušajući duhovite upadice Rajka Dujmića i Zrinka Tutića), dojmila me činjenica da je na Josipovićevo ustoličenje pozvan velik broj ljudi koji su razbili političko-privredničko sivilo. Marijan Ban s velikom šeširom na glavi i Damir Urban s pirsingom u nosu bili su pravo osvježenje među svim tim isluženim i kompromitiranim političarima, kapitalistima i menadžerima koji su već godinama slamčicama prištekani na žile kucavice i građanima bestidno sišu krv. Sve je, manje-više, bilo predvidljivo, osim, naravno, Josipovićeva govora. Sve za što se zalagao u izbornoj kampanji, novi je hrvatski predsjednik ponovio na inauguraciji. „Nikad se neću umoriti u borbi za pravednost... Došlo je vrijeme da se Hrvatska preispita i odlučno promijeni ono što je pogrešno, ono što ljude čini nejednakima, što ih dijeli i ponižava... Temelj pravde uvijek smo mi sami jer je svatko od nas taj koji svojim ponašanjem stvara ili negira pravednost.

Trebao je govoriti napamet

Zato, ne smijemo se bojati, ne smijemo šutjeti, ne smijemo okretati glavu! Hrabrost je ta koja pobjeđuje nepravdu, koja ostvaruje bolje, pravednije društvo... Nije nam svejedno i nećemo više nijemo i nemoćno stajati dok prljavi novac kupuje hrvatsku imovinu i osvaja gospodarske resurse, omogućava lažne diplome, privilegije i nezasluženo bogatstvo... Neću posustati u beskompromisnom obračunu s korupcijom, gdje god se pojavi... Znam da ne mogu sam. Trebam Vladu, Sabor, političke stranke, ali prije svega vas – dragi građani ove lijepe zemlje...“ – neki su od naglasaka u govoru predsjednika Josipovića. Nije – predbacuju Josipoviću – izrekao niti jednu zvučnu rečenicu poput one Johna F. Kennedyja: „I tako, moji američki sugrađani, ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za vašu zemlju.“ Ili pak Winstona Churchilla: „Nemam vam ništa što bih mogao ponuditi osim krvi, rada, suza i znoja!“ Točno, u Josipovićevu se govoru ne može naći rečenica koju će novinari širom svijeta citirati ili analitičari i za pedeset godina analizirati, ali je bilo dojmljivih i ohrabrujućih poruka koje će, provedu li se uistinu u djelo, možda i promijeniti Hrvatsku. Govor je bio predugačak, ali mi to manje smeta od činjenice da Josipović niti jednu (vlastitu) rečenicu nije izrekao bez da gleda u papir. Morao je dio govora naučiti napamet, kako bi najsnažnije poruke na one kojima su upućene ostavile dublji dojam.

Kao da ih je donijela poplava

Već su u vrijeme kampanje, naročito u drugome krugu, Josipovića novinari i politički analitičari upozoravali da javnosti mora što prije obznaniti sastav savjetničkog tima. Zašto? Zato, govorili su, što nije svejedno tko će Predsjednika savjetovati o vanjskoj ili unutarnjoj politici, o gospodarstvu, medijima ili kulturi. Ako su savjetnici toliko važni, zbog čega bi predsjednik morao većinu svojih savjetnika postaviti odmah čim preuzme dužnost?! Koji to naivac misli da se u državi veličine jednog većeg europskog grada ima uopće što i birati? Da ima, ne bi trenutačna Vlada izgledala kao da ju je donijela poplava. Da ima, ne bi Hrvatska bila pred bankrotom. Josipović je napravio pogrešku kada je popustio pritiscima medija i navrat-nanos skrpao tim te ga predstavio javnosti. Među onima s kojima je nakanio graditi hrvatsku državnu politiku nalaze se, s moralnog aspekta, neprihvatljivi suradnici. Marko Rakar iz Josipovićeve je ekipe ispao zbog velikog duga prema državi i radnicima koji su radili u njegovoj propaloj tvrtki. Na prijedlog Udruge nezavisnih hrvatskih seljaka, volonterski povjerenik za selo i poljoprivredu postao je Mato Mlinarić iz Kajgane. Ali samo nekoliko sati. U podne ga je Josipović imenovao, a popodne je imenovanje povukao. Zašto? Zato što je saznao da se protiv Mlinarića vodi nekoliko kaznenih postupaka.

Nekompetentni analitičari

Je li to velika Josipovićeva pogreška? Nije. Mlinarić je zatajio kaznene prijave, a Rakar je u međuvremenu izgubio sud i sam odstupio. Zatajile su, ponovo, tajne službe koje nisu obavile sigurnosnu provjeru. Neki analitičari te Josipovićeve pogreške u koracima tretiraju kao prvoklasne skandale koji su naštetili vjerodostojnosti novoga predsjednika. U diletantskoj analizi piše da se Baracku Obami ne bi mogli dogoditi takvi promašaji. Svašta. Riječima: „Mislim da sam zabrljao i za to preuzimam odgovornost“ – upravo je Obama priznao da je za suradnike odabrao moralno dvojbene osobe. Ministarstvo zdravstva Obama je ponudio Tomu Daschleu, a nadziranje državnog proračuna Nanncy Killefer. Odustao je i od Killefer i od Daschlea. Nesuđena nadzirateljica američke blagajne državi nije plaćala dio doprinosa za dadilju, a Daschle nije na vrijeme državi platio 128.000 dolara. Obama je za ministra trgovine predložio Billa Richardsona protiv kojega je pokrenuta istraga za davanje i primanje mita. Obama je, naravno, odustao i od Richardsona. Tvrdnje: „Odluke koje donosi predsjednik moraju biti promišljene i ne smiju se mijenjati. Predsjednik mora biti stup stabilnosti, a on to nije ako mijenja odluke. Riječ je o pomanjkanju političke čvrstine i dosljednosti... “Kada se jednom donese odluka, treba je provesti...“ Davora Gjenera dovoljno govori o nekompetentnosti analitičara koji je slavodobitno ustvrdio kako Josipović nema ama baš nikakve šanse protiv Bandića! Samo će budala inzistirati na lošoj odluci. Josipović nije poput Sanadera te J. Kosor inzistirao da kompromitirane osobe postanu državni službenici. Sjetite se samo na koji su način Sanader i HDZ branili odluku da jednu od važnih dužnosti obavlja tjelohranitelj koji je u vrijeme izborne kampanje prekršio niz zakona. Sanader je odustao tek kada je javnost doznala da njegov pulen nije punih 18 godina plaćao alimentaciju. Nekoliko je najbližih suradnika u Ministarstvu J. Kosor palo na ispitu poštenja, pa nije baš uputno da premijerka proziva Josipovića zbog pogrešnog izbora suradnika. Josipovićevu savjetničku ekipu najviše kompromitira isključiva Zrinka Vrabec Mojzeš. Ali o njoj nekom drugom prigodom.

P.S.
Na kraju 2010. bit će više od 400 tisuća nezaposlenih. Zar onda nije logično to što je Josipović oformio svoj ekonomski savjet?! Taština je ipak nadjačala logiku. Naime, J. Kosor je, čuvši za Josipovićev ekonomski savjet, poručila Predsjedniku: „Vlada vodi gospodarsku politiku, paralelno ministarstvo gospodarstva ne dolazi u obzir!“ Čak ni ne razumijem premijerkine riječi. Zar Josipović svoj ekonomski savjet tretira kao paraleno ministarstvo gospodarstva?! Josipović je povukao logičan i ustavan potez i zato premijerka nema razloga za rogušenje. Rogušiti se imaju pravo jedino radnici jer je Josipović oformio kapitalistički, a ne ekonomski savjet, primjeren socijalnoj državi. Najveći je Josipovićev propust što u timu nema stručnog savjetnika za rad i radništvo te što u ekonomskom savjetu nema sindikalnih predstavnika. Time Josipović pokazuje da su mu riječi iz inauguracijskoga govora i praksa u velikom raskoraku. Zasada. I, na kraju, nevjerojatan podatak - od 229 naslovnih stranica odavno urednički posrnuloga „Vjesnika“, Jadranka Kosor nalazila se na čak 208! I tko uz takav tretman ne bi pomislio da je Svevišnji, a Svevišnji tek prvi do njega?!