PISMO IZ ZAGREBA

Gostujući u „Nedjeljom u 2“ bivši teniski as, a danas uvažen trener Nikola Pilić, koji je s Nijemcima osvojio Davis kup tri puta a s Hrvatskom, 2005. godine, jednom, govoreći o današnjem Splitu izrekao je zastrašujuću istinu o Hrvatskoj: „Moj Split danas? Mislim da je Željko Kerum odličan trgovac i na tome mu svaka čast, no on bi prije u Splitu mogao biti samo šef tržnice. Čovjek koji ne zna ništa o Ivi Tijardoviću i Maloj Floramy ne može biti splitski gradonačelnik.“ Tisuće je dokaza da je Hrvatska oboljela od kulta neznanja, kulta primitivizma, a onda, naravno, i kulta (ne)ličnosti. Tko je kriv za tu epidemiju? Takozvane elite, a većinu građana nemoguće je amnestirati od odgovornosti za ozračje u kojemu je unosnije biti razbojnik nego sveučilišni profesor, za stvaranje klime u kojoj se poštenje ismijava, a nemoral uzdiže do neslućenih granica. Politička je elita pogubnim dvadesetogodišnjim djelovanjem nametnula neznanje, nemoral, primitivizam, nekompetentnost, poltronstvo te podobnost kao najprihvatljivije, a onda i najisplativije društveno ponašanje. Iako je pokazao zapanjujuće neznanje, netaktičnost i primitivizam zbog kojega bi se u civiliziranijim sredinama crvenjele još tri generacije njegove obitelji, Milan Bandić i dandanas ne samo što drži prodike o politici, moralu redu i radu, nego još uvijek uživa nezanemarivu podršku glasača.

Svijet drumom, Hrvatska šumom

Kada su ga novinari pitali hoće li – možda – Vlada uvesti, ako zatreba, neki novi krizni porez, potpredsjednik Vlade i ministar financija izlanuo se poput babe na placu: „Ne, jednom smo nasjeli na priču o kriznom porezu. Nikakvi više krizni porezi i prirezi ne dolaze u obzir... Naša koncepcija u budućnosti je smanjenje poreznog opterećenja, nikakvo povećanje!“ Ne potvrđuju li te Šukerove riječi da Vlada ne samo da ne zna kako izvesti državu iz krize u koju ju je najdublje i gurnula, već ne zna čak ni prepoznati dobro od lošeg, pametno od glupog, korisno od štetnog. Je li Vlada nasjela priči o kriznome porezu zato što je i ostatak svijeta zahvaćen krizom povećavao namete? Je li Vlada nasjela zato što su ekonomisti zagovarali smanjenje osobne potrošnje? Ne. Vlada je nasjela jer ministri nemaju ni toliko znanja koliko je potrebno za prepoznavanje dobrih ekonomskih mjera. Dok je čitav svijet smanjivao poreze, parafiskalne namete i maloprodajne cijene kako bi natjerao građane da troše te na taj način pumpaju tržište svježim, iz čarape izvađenim eurima i dolarima, što omogućuje proizvodnju, a proizvodnja radna mjesta, hrvatska je Vlada povećavala poreze. Zbog Vladinih prorecesijskih mjera, pala je osobna, a porasla javna potrošnja. Dok je svijet koračao drumom, hrvatska je Vlada gacala - šumom.

Potpisala je premijerka...

Hrvatska je od 2004. pa do 2009. bezočno pustošena, a glavni meštar sveg tog zla i dalje je nedodirljiv. O kome je riječ? Čovjeku - nastave li politika i mediji sustavno prati mozak čitavoj naciji - čijeg se imena za nekoliko mjeseci neće nitko više ni sjećati. Zbog čega je kriv samo Polančec?! Zato što je on sve znao. Zato što je on sve nadgledao. Zato što je on o svemu odlučivao. Zato što je on sve ugovore sam potpisivao... Svi su u redovima HDZ-a, Vlade i vladajuće koalicije gajili kult Polančecove ličnosti?! Vraga. Polančec je bio, kao i J. Kosor, mali od kužine. Potrčko koji je mogao sam odlučivati samo o stvarima za koje je Sanader smatrao da ne zaslužuju pozornost njegove bahate preuzvišenosti. No, to ne znači da Polančec, Kosor, Šuker, Kalmeta, Vukelić, Rončević, Jandroković i ostali Sanaderovi nishodljivci nisu krivi. Krivi su jer su udovoljavali – kako to reče gastropod Rošin - pametnijemu od Isusa. Krivi su jer se štetnim Sanaderovim odlukama nisu suprotstavljali. Ako nisu znali da su štetne? Neznanje ih ne oslobađa krivice. Pretpostavlja se da su postali ministri zato što znaju razabrati što je dobro, a što loše. Znaju li? Raspolagati informacijom ne znači i – znati. Dokazano je ne samo da je J. Kosor znala – kao što je iz pritvora poručio Polančec – detalje o prodaji TLM-a hrvatskome konzorciju (privilegiranih tajkuna) te prodaji HEP-ove struje TLM-u, već je i odluku o prodaji potpisala.

... a Sanader je odlučio

Ali, kaže J. Kosor, ona je samo potpisala, a odlučio je - Sanader!? Bi li, da joj je Sanader naredio, J. Kosor za njega gurnula ruku u vatru? Bi. Sanader je bio autokrat čijoj su se antidemokraciji svi ti današnji tobože antisanaderovci povinovali. I odvjetnik Anto Nobilo znao je da su uz Polančeca i ostali članovi Vlade bili informirani o odnosima HEP-a i TLM-a, ali se nisu usudili sumnjati u vođine odluke. Sanaderova je bila konačna. Sanaderu se nije suprotstavljalo, već mu se – povlađivalo. Zbog Sanaderove bolesne taštine, nastradao je čak i Vladimir Šeks, jedan od najlucidnijih hrvatskih političara, kojemu je, zbog sumnje da mu nije sto posto vjeran, uskratio šefovanje parlamentom. Te za predsjednika Sabora postavio tome poslu nedoraslog Luku Bebića. A sada, vidi vraga, nitko Sanadera niti ne spominje. Zašto? Zato što bi razotkrivanjem Sanadera razotkrili sebe. Lukavi Nobilo u prvom se dijelu (Polančecova) nadmetanja s Vladom poslužio omiljenim oružjem svih moćnika. U Polančecova je kola upregao medijske trabante koji političkim gazdama vraćaju dugove za nezasluženo dobivenu koncesiju, smanjen PDV na tiskane medije, od države oprošten porez ili – kao što je slučaj s čitavom vodećom garniturom HRT-a i HTV-a – za ničim zaslužene upravljačke i uredničke fotelje.

Nobilo zna igru

Nobilo je u nekoliko medijskih istupa poručio: „Ako je kriv Polančec, onda su krivi i Sanaderovi najbliži suradnici. Kriva je Vlada.“ Točno. Odluke o TLM-u, Ini i svim ostalim sumnjivim transakcijama i ugovorima donosila je Vlada, a ne Polančec. Ministri su dizali ruke onda kada je to šef naredio. Ministri su i danas lutke na koncu. Danas ruke dižu na zapovijed, čak i lakše. S toliko putra na glavi vladarici Markova trga treba služiti vjernije nego Sanaderu. Čim je Nobilo servirao poruku „Polančec može sa sobom povući cijelu Vladu i HDZ“, oglasio se vrh HDZ-a (Šeks, Hebrang) protuporukom: „HDZ ne smješta Polančecu!“ Potom su zaredale ciljane rasprave o tome može li Vladina političko-poslovna odluka biti predmet kriminalističke obrade? Ne može, pjevaju svi uglas. E, pa, može. Evo i kada. Tada kada se posumnja da su od odluke o preskupo kupljenoj, a potom jeftino prodanoj struji imali opipljivu korist i političari? Zar i odluka o kupovini Daimlerovih vatrogasnih vozila nije donijeta na sjednici Vlade? I zar nisu u Daimleru otvoreno rekli: „Za takvu smo odluku dali mito!“ Da, i Vladine su odluke, pa i onda kada su zaogrnute političkim legitimitetom, podložne kriminalističkim obradama. Ali samo tada kada se posumnja da su namjerno donesene zato da bi moćnicima donijele protupravnu korist.

P.S.
Čime se bave (i gdje se to skrivaju) Zoran Milanović i SDP? Ničim za građane i državu korisnim. Bave se sobom, odnosno, izborima za šefa zagrebačkog SDP-a. Kao što je nakon Račanove smrti izbor šefa SDP-a protekao u uzornom, demokratskom ozračju, četiri godine kasnije, kampanja za predsjednika zagrebačkog SDP-a odvija se navijački. Milanović i njegove priležne pristaše čine sve da SDP-ovci ne izaberu Željku Antunović. Zašto? Zato što je i Milanoviću važnije da je šef zagrebačkog SDP-a podoban, a ne sposoban. Uz dosadnu i iz središnice dirigiranu kampanju za predsjednika zagrebačke organizacije, SDP-ovci su aktivni u prešućivanju afere Daimler. Nisu, kao u slučaju Ine, zatražili da se osnuje saborsko povjerenstvo te da se pravdi privedu i SDP-ovci koji su, navodno, primili mito. Tko kaže da se SDP i HDZ ne mogu ni o čemu važnom dogovoriti?! Aferu Daimler složno su gurnuli pod tepih.
Hrvatski liječnici u posljednje vrijeme šalju alarmatne poruke pacijentima. One glase: „Perite se!“ I istraživanja su pokazala da hrvatski građani nisu pretjerano čisti. Naime, po potrošnji za osobnu higijenu na europskom smo začelju. Hrvati u prosjeku na sredstva za tuširanje, pranje kose i zuba troše mjesečno – koje li sramote – devet (9) kuna!? Manje od Hrvata za higijenu troše jedino Latvijci, Rumunji i Bugari. Je li to posljedica siromaštva? Ne. Primitivizma. Zato što svaki hrvatski građanin ima mobitel (po nekim statističkim podacima, čak – dva) i na telefoniranje mjesečno troši nekoliko puta više nego za higijenu.
U prošlome Međimurju Dragutin Jugec iz Krapine piše kako sumnja u časne namjere Dragutina Lesara i Hrvatskih laburista – Stranke rada. U pismu se Jugec obračunava ne s Lesarom političarom, već s Lesarom sindikalistom. Vraća se, dakle, u devedesete. Čitateljevo je demokratsko pravo – istina, neetično – pamtiti selektivno. Da stanoviti Jugec, zapravo, trbuhozbori protiv onoga za što se, tobože, zalaže, dokazuju njegove riječi: „Ovaj njegov (Lesarov, op. B.Vu.) pristup zapravo je doprinos destabilizaciji društva osnivanjem novih stranaka u već do sada prisutnoj hiperprodukciji političkih stranaka.“ U nepismenoj kritici Jugec ipak razotrkiva svoje nedemokratsko lice tvrdnjom koju su tako često, u ona stara, željezna vremena rabili boljševici - pluralizmom, mnoštvom ili različitošću destabilizira se društvo. Točno, između Abecede demokracije i Zelene Istre smjestilo se oko 110 stranaka. I niti jedna od njih ne destabilizira društvo. Destabiliziraju ga jedino oni kojima smetaju demokratski pokušaji da se loše pokuša zamijeniti boljim ili, barem, drukčijim. A Lesar – i s eventualnim grijesima koje mu Jugec neuvjerljivo stavlja na leđa - jest učinio politiku boljom, časnijom, poštenijom i principijelnijom.