PISMO IZ ZAGREBA

Za intelektualce su polemike gimnastika mozga. Polemika je suprotstavljanje mišljenja. Jedan od žešćih, dobrih, ali i strastvenih usmenih polemičara je Nenad Stazić. Reagira brzo, oštro i argumentirano. Usmenoj je polemici sklon, ali i vješt, tribun Dragutin Lesar. Intelektualno se u političkoj areni odlično nadmeće Vladimir Šeks koji – kao i svaki političar na vlasti – u finišu, naročito kada gubi ili mu ponestaje argumenata, priziva u pomoć moć i status. U 20-ak godina hrvatskog višestranačja (u kojemu je bilo premalo demokracije) nadmoćan polemičar, koji je iz dvaju ili više sudova u tren oka izveo upečatljiv, literariziran zaključak, bio je Vlado Gotovac. Zahvaljujući znanju i elekventnosti, i Slaven Letica je u Saboru lako dobivao većinu verbalnih sukoba. Naravno, najpoznatijih polemičara nema među političarima. Niti jedan nije dorastao, primjerice, Miroslavu Krleži koji je vodio prave polemičke ratove. I iz njih uglavnom izlazio kao pobjednik. Iako polemičarenje nije poput skoka u vis u kojemu se može precizno izmjeriti rezultat, iako javnost ne prosuđuje kvalitetu polemike samo na temelju argumenata, znanja ili oratorske, odnosno spisateljske vještine, već i na temelju simpatija i antipatija, ideološke, zavičajne, nacionalne, vjerske ili neke druge pripadnosti, polemičarska nadmoć itekako se osjeti i prepoznaje.

Jadan sam ti ja...

Polemizirati ne znači vrijeđati i podmetati, već u prosuđivanju o (ne)djelima, bilo u umjetnosti, politici ili znanosti, suprotstavljati relevantna, argumentirana, dakle - dokaziva ili logički shvatljiva mišljenja. Razvojem medija polemike sve više poprimaju osobine prepirke, a sve su manje književna vrsta. Na političkoj sceni veći se dio javnosti često priklanja onim polemičarima koji ne biraju načine obezvrjeđivanja stajališta protivnika. Ti su polemičari, a i te polemike, kratkoga daha. Reagiranja ili osvrti na nečije (ne)djelo nisu nužno polemike, ali mogu biti. Utvaram da je osvrt stanovitog Ivana Kovača na moje Vježbanje demokracije (TV razgovor) s Antunom Vrdoljakom (nemušto) zapodjenuta polemika. Na koju bih odmahnuo rukom da u osvrtu nema čak i po zakonu zabranjenog govora mržnje. A na nj se kostriješim. Gledatelj i čitatelj Kovač kaže: „Jadno mi vas je bilo gledati te večeri kako ste nepripremljeni u razgovoru s meni (nedostaje, valjda, riječca ‘jednom’, op.B.Vu.) od najomraženijih osoba, Antunom Vrdoljakom, vodili razgovor. Od vas nisam očekivao toliko udvorništva sugovorniku, bez da pokušate spriječiti od, za mene ipak previše, laži i neistina. Smatram da ste kao voditelj ipak trebali reagirati na toliko izrečenih povijesnih laži i neistina te njegove samohvale te ignoriranje NOB-a i veličanje ustaštva...“

Nije to biflanje
Krenimo redom. O
tkud to Kovač zna da se za razgovor nisam pripremio? Sa znanjem o Vrdoljaku, filmu, hrvatskoj kinematografiji, politici te trun i o povijesti, s nešto formalnoga obrazovanja i cijeloživotnoga učenja, sa svakodnevnim praćenjem (ali i sudjelovanjem u njima) aktualnih zbivanja na hrvatskoj političkoj i kulturnoj sceni mogu i pred Antuna Vrdoljaka „nepripremljen“. Prije nego što idete s hondom na registraciju – pod pretpostavkom da ste je uredno servisirali - ne treba vam mehaničar. Dakle, pripremiti se za i te kako zahtjevan jednosatni televizijski razgovor čak i s manje respektabilnim sugovornikom od Vrdoljaka nije stvar dnevnog ili tjednog biflanja. Jesam li prema Vrdoljaku bio udvoran? Svatko tko me pozna, svatko tko zna što sam do sada napisao i izrekao o najvećim moćnicima – zbog čega sam nekoliko puta većim dijelom medijski eutanaziran – tu će gledateljevu konstataciju uzeti, barem, s rezervom. Kada su u krivu, moćnike, točnije - njihova (ne)djela s guštom napadam. Bez obzira radilo se to o, primjerice Franji Tuđmanu, Ivici Račanu, Ivi Sanaderu, Jadranki Kosor ili – jednom od najopakijih i najosvetoljubivijih (nadam se, bivših) političara – Iviću Pašaliću. Uvažavam – ali im se nikada ne klanjam jer, naime, nisu božanske, već ljudske osobine – znanje, poštenje, talent, umijeće, rad ili opus te originalnost. Vrdoljak spada u talentirane s moćnim filmskim opusom. No, neukima poput Kovača treba pripomenuti da popis talentiranih nije ujedno i popis dobrih ili najboljih ljudi. O tome kakav je Vrdoljak čovjek ne bih javno sudio jer je moje saznanje o tome doista ograničeno. Ali Kovačevo, vidite, nije!?

Učio sam i od Vrdoljaka

Vrdoljak je, smatram, talentiraniji od većine, ako ne i svih hrvatskih filmskih redatelja. I nadasve talentiran glumac, pa je tako za uloge u filmovima „H-8“ te „Ratu“ dobio Zlatnu arenu. U „Kad čuješ zvona“ i „U gori raste zelen bor“ daje dezideologiziranu, dakle, realističnu atmosferu u partizanima. U „Prosjacima i sinovima“ sjajno portretira tzv. imotski mentalitet, režijom „Kiklopa“ u ravni je s književnim predloškom Ranka Marinkovića a u Krležinim „Glembajevima“ (s odličnom Enom Begović u ulozi Barunice Castelli-Glembay) portretira (malo)građanski Zagreb godinu dana prije Prvoga rata. Zbog pozitivne kritike Vrdoljakovih „Glembajevih“, partijski su me silnici dobro i u više navrata supunjali. Početkom devedestih Vrdoljakovi i moji odnosi su zategnuti iz više razloga, o kojima ne bih javno. Ipak, pri kraju svoga šefovanja na HRT-u, Vrdoljak mi je nudio da uređujem i vodim Dnevnik, što sam glatko odbio. Otada pa do danas nismo prijateljevali, ali smo se družili. A u tome je druženju uvijek profitirala moja malenkost. U čemu? Vrdoljak je velik erudit. Čovjek velike mašte i ekspresije, ali ne samo kada režira, nego i kada se druži. Od Vrdoljaka možete svašta naučiti. Imao sam sreću – napisao sam to u predgovoru sabranih glazbenih djela Zrinka Tutića, također značajne osobnosti (uz nezaobilaznog Zlatka Viteza u kazalištu) u zabavnoj glazbi – uz Vrdoljaka družiti se, drugovati, i s još dva osebujna, velika čovjeka. Jedan je (iako je to suvišno naglašavati, velik) književnik Ranko Marinković, profesor, kako sam ga zvao, a drugi glumčina Fabijan Šovagović.

Od Marinkovića do Ivkošića

Prema svima njima gajim poseban odnos. Čovjek je – to kovači mrziteljstva očito ne znaju – sazdan ne samo od principa, neodoljive čežnje za istinom, poštenjem, besprijekornim vrednovanjem..., već i od krvi i mesa, od duše i srca, ljubavi i praštanja (pa i Vrdoljaku, kao i svima nama, treba oprostiti oprostivo). Kao što su me znali razljutiti neki Vrdoljakovi stavovi i potezi, svojim me tekstovima ili televizijskim nastupima zna podbosti i Milan Ivkošić koji mi se trajno urezao u pamćenje jednoga prijepodneva u siječnju 1978. Donio sam – parafrazirat ću Arsena Dedića – jedan od svojih prvih tekstova Ivkošiću na ogled. Moja malenkost u (tada) velikom Večernjaku, k tome još i u sobi vanjske politike s (čini mi se) aktivnim Spectatorom, pred Ivkošićem i nekoliko prekaljenih novinara (Matekom, pokojnim Ožboltom...). Kada sam mu želio neprimjetno ostaviti tekst, Ivkošić mi je – onako usput – dobacio: „Kolega, želite li vi postati novinar ili ste tu samo u prolazu? Ako želite, dat ću vam neke savjete. Sjedite i slušajte...“ Uzeo je olovku i počeo ispravljati. Ivkošić me podučio pisati, a Jozo Puljizević naučio pristupu novinarstvu, nadasve uređivanju. Pred svim sam se tim ljudima, od Marinkovića, počesto trpkog Šovagovića, krležijanca Puljizevića, pa i – ne smijem ga ne spomenuti – nevjerojatno obrazovanog Slobodana Praljka (s tri završena, raznorodna fakulteta), Viteza, Tutića, ponajboljeg novinarskog stiliste Ivkošića često znao dobro oznojiti, ali i iznervirati.

Umjesto znanja - mržnja

Zbog toga sam ne ljut, već - zahvalan. Oni su me naučili da je pokušavati svidjeti se publici velika pogreška. Tog se nauka držim svo vrijeme. Neopterećen tabuima, strahom ili – ne daj Bože – mržnjom. A stanovitom Kovaču Vrdoljak je jedna od najomraženijih osoba. Omražen je onaj koga se mrzi. Mržnja je snažan osjećaj koji nagoni da se kome, u ovome slučaju – Vrdoljaku, želi ili čini zlo. Mržnja je, zapravo, bolesno stanje neprijateljstva. Čime je Vrdoljak zaslužio taj Kovačev bolestan osjećaj? Povijesnim lažima i neistinama – kaže stanoviti Kovač. Mislio je, predmnijevam, lažima o povijesti jer ne vjerujem da je Vrdoljak u mojoj emisiji izrekao povijesnu laž. Pa ako i jest, tada je i to Vježbanje demokracije, barem po nečemu, povijesno. Na žalost, nije, ali je vrlo gledano. Lica prekrivenog koprenom satkanom od mržnje Kovač laže kada kaže da je Vrdoljak u Vježbanju demokracije veličao ustaštvo. Iako mi opako zamjera što se nisam suprotstavio Vrdoljakovim neistinama, gledatelj ne kaže – kojim. Zašto? Zato što sudi na temelju dojma, a ne znanja, na temelju mržnje, a ne razuma. „Ne zadirem u njegovu obitelj čiji su pojedinci na čast služili domovini, ali mi je nemoguće prihvatiti da je to činio i on, jedino ako ne misli da je prva fronta bila u Jadran filmu“ – zabljezgario je pri kraju svoga „osvrta“ stanoviti gledatelj Kovač. Vrdoljak je ‘90. postao – što mržnjom ispunjeni kovači ne znaju – potpredsjednik države, a ubrzo potom glavni direktor HRT-a i saborski zastupnik. Ma koliko god to kovačima mržnje teško bilo prihvatiti. A s koliko je površnosti Kovač gledao Vježbanje demokracije te koliko malo zna o povijesti dokazuje i njegova pretpostavka da mi je zbog servilnosti Vrdoljak obećao glavnu ulogu u njegovom filmu „Nikola Zrinski“. Nije Vrdoljakova neostvarena filmska želja Nikola, već filmska saga o protuhabsburškoj uroti koju je predvodio Nikola Zrinski, a kojemu su se priključili Petar Zrinski te njihove sestre muž Fran Krsto Frankopan. Kako je Nikola u međuvremenu poginuo (ili je ubijen) u Kuršanečkom lugu, teret urote pada na Petra i Frana koji su 30. travnja 1671. pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu. Ja bih, dakle, u filmu bio Petar (a ne Nikola), Vrdoljak će sebi dodijeliti ulogu Frankopana, a Kovača bi dopala uloga krvnika. S kukuljicom. Kojom će prikrivati mržnju prema protagonistima.

P.S.
Nakon još jednog eurovizijskog debakla, prisavski nekreativac Mario Sedmak raspreda kako neulazak hrvatske pjesme u finale i nije kraj svijeta. Da se to popraviti, kaže. Kako? Treba skupiti pet-šest pametnih glava i promijeniti način izbora pjesme za Eurosong. Ali, pet-šet HTV-ovih pametnjakovića je i do sada mislilo i domislilo sve same promašaje. O pjesmama, kao i o izvođačima, trebaju – valjda – odlučivati ne samo pametni, već i stručni ljudi. Dakle, glazbenici. I to oni koji imaju dobre rezultate na Eurosongu. Da postave Sedmaka i Kostadinova za šefove u KBC-u Rebro, začas bi oni, vjerujte, uzeli kirurški nož u ruke. Ali s Rebra bi – zbog njihovih umrlih pacijenata – bili brzo najureni. Na HTV-u mogu krčmiti desetljećima bez ikakvih osobnih posljedica. Ubili su „tek“ hrvatsku zabavnu glazbu. Najveća glupost koju su ovih dana izgovarali urednici HTV-a te voditelj Duško Ćurlić glasi: „Feminemke su dale sve od sebe!“ Jesu. No, da su one pjevale i „Satellite“ te da su i s tom pjesmom dale sve od sebe, ne bi ušle u finale, a kamoli pobijedile. Treba umjeti prebaciti rampu. A to mogu samo osobnosti. Lena Mayer pobijedila je zbog pjesme, rekla je jedna Feminemka te ustvrdila kako pobjednica nije imala nikakav poseban scenski nastup. Točno. Pjevala je. A prepoznao ju je glazbenik, a ne netalentiran voditelj zbog političke podobnosti promaknut u urednika. Samo takvi misle da s mrdni-guzom estetikom možemo daleko dogurati. Čak ni guze nisu bile vrhunske! Glazbu uništavaju HTV-ovi urednici, a guze cenzurira premijerka.