PISMO IZ ZAGREBA

Đuro Popijač i njegova šefica Jadranka Kosor spasit će Hrvatsku. Kako? Pronašli su rješenje za bolji život hrvatskih građana. Vjerujem da će dvojac nakon ovoga otkrića dobiti Nobelovu nagradu za ekonomiju. Nestrpljivi ste?! Pa, nije to njihovo otkriće tajna. Nakon što su sindikati uz pomoć - prije svih – Hrvatskih laburista, a potom mladih SDP-a, branitelja, zelenih, desno i lijevo orijentiranih stranaka skupili više od 700 tisuća potpisa za referendum, premijerka i ministar gospodarstva uprli su prstom u problem. A problem su sindikati, građani i opozicija. Sindikalni šefovi su bezočni manipulatori, građani su neznalice, neprosvijećeni bedaci, a opozicijski šefovi gramzivci željni vlasti. Referendum je, sudeći po izjavama premijerke Kosor, rastrošan, nepromišljen čin uperen protiv građana, protiv države, protiv boljega sutra nas, naše djece, unuka i praunuka. Zabludjeli, bedasti građani, sindikati, referendum i opozicija su, dakle – ZLO! A dobro su, jasno je to kao dan, J. Kosor, Popijač, Šuker, Kalmeta, Vukelić, barba Luka, Milinović... Oni su – uz pomoć svog bivšeg vođe Sanadera, kojemu su se klanjali jednako kao što su se Sjevernokorejci klanjali „velikom vođi“ Kim Il. Sungu (a potom „dragom vođi“ Kim Jongu Il.) - svojim gotovo sedmogodišnjim pregalaštvom od Hrvatske stvorili raj na zemlji.

Znaju što Tuđman nije znao

Ova je vlast Hrvatsku pretvorila u malu državu za ostvarenje velikoga sna. Nigdje se, naime, kapitalisti ne mogu za tako kratko vrijeme toliko obogatiti. Čak ni u Americi. Zato bi mnogi Amerikanci – samo da znaju za prilike koje vladaju u Hrvatskoj – radije američki zamijenili s hrvatskim snom. Ali sa snom manjine. Zato što većina (političkih) Hrvata umjesto mirnog, lijepog sna proživljava noćne more. No, neće dugo. Zato što J. Kosor i Popijač imaju rješenje. Solidarni od glave do pete, obznanili su ga puku. Pa, živjelo bi se u Hrvatskoj, uči nas to još jedan HDZ-ov politički pregalac i sveznadar Andrija Hebrang, bolje nego u Njemačkoj. Kako? Hrvatska je zabilježila manji pad BDP-a od Njemačke. Dakle, u Hrvatskoj bi se moglo živjeti čak i bolje nego u Njemačkoj samo da nema tih vražjih sindikata, te ne baš preagilne opozicije i tih nešto manje od milijun građana koji – učio nas je to i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman – ne vole Hrvatsku. Ne, ne vole. Tuđman je osjećao da jedna četvrtina građana nije lojalna državi u kojoj živi, ali mu nije pošlo za rukom utvrditi njihov identitet. E, pa, Kosor i Popijač su nadmašili čak i Tuđmana. Oni znaju – a Tuđman nije znao – tko to Hrvatskoj radi o glavi. J. Kosor i Popijač znaju tko to minira njihov projekt boljega sutra. Tko? Stvarno ne znate?!

Napokon smo se razotkrili

Konačno je još od Tuđmana vješto prikrivena jedna četvrtina antihrvata stavila svoje potpise na peticiju za – mo’š mislit - radnički referendum. Ma, vraga crnoga (ili crvenoga, podvučenoga sa žutom, zelenom i – bojom Laburista - narančastom)! Napokon smo se - jer i moja malenkost je potpisom za referendum ugrozila bolje sutra – raztokrili. Od Tuđmanovih vremena traženi neprijatelji dobili su konačno i svoj identitet i nisu više amorfna, nepoznata masa, već ti, pardon - MI izrodi imamo imena i prezimena. A Luka Bebić, potom sve represivne javne i tajne službe dokument o našoj – rukom potpisanoj i JMBG-om zapečaćenoj – subverzivnoj djelatnosti protiv Kosoričina i Popijačeva projekta hrvatskoga sna pomno pripremanog pod kodnim imenom „Mali političari kuju velike iluzije“. Lukava je ta naša (ako izdajnička, vlastoručno i JMBG-om potvrđena četvrtina građana smije J. Kosor tretirati – svojom) premijerka - pustila je izdajice da stave potpise na priznanje o protudržavnoj i antihrvatskoj raboti, pa tek potom izrekla krvavu istinu: „Ili reforme za bolji život ili pad bez kraja!“ A pad bez kraja izazivaju sindikati, opozicija (neće Lesar i Milanović izbjeći sud pravovjernog, neizdajničkog hrvatskog naroda, kad-tad!) te četvrtina hrvatskih antihrvatski raspoloženih građana.

Popijač je delegat kapitalista u Vladi

I ne vrijeđa – kao što bi neki zli jezici rekli, neiteligentan, nesposoban i netalentiran ministar (delegat kapitalista u Vladi) – građane da su glupi. Popijač ne etiketira kao budalaše sve građane, nego samo one koji su svojim potpisom ustali protiv boljeg života. Čak je u tom tobože vrijeđanju Đuro Popijač dobrohotan jer on četvrtinu građana ne naziva izdajicama, već naivcima, bedacima. Ako nas, danas-sutra, zatvore, ili – znam da su u Vladi mahom dobri ljudi – samo (op)tuže za miniranje boljega života vrlih, pravovjernih i pravovaljanih hrvatskih građana, branit ćemo se tvrdnjom: „Mi smo, poštovani suče, budale!“ A kad poštovani, nepotkupljivi i od vlasti neinstruiran sudac na vas (pardon; NAS) drekne: „Kakvo je sad to smiješno izmotavanje?!“ – vi ćete (pardon; MI ćemo) – citirati Kosoričine i Popijačeve tvrdnje da smo zavedeni, obmanuti i politički nepismeni. Pa, zna valjda Popijač, jer da ne zna, ne bi i nakon što je peticiju za referendum potpisala četvrtina Hrvata tvrdio da je akcija sindikalno-opozicijsko-građanske (Šeks bi dodao i, s pravom, zlotvorne) klike obmana i laž. Da nema informaciju iz Prve Ruke, a zna se tko je trenutno Prva Ruka (prije je to bio Sanader), ne bi pametan, sposoban i talentiran kapitalistički delegat u Vladi tvrdio za čak četvrtinu građana da su budale koje su nasjele sindikalistima Novoselu, Matijaševiću, Severu, Ribiču i Jakušu te opozicijskim političarima poput (i dalje konstruktivno-suzdržanog) Milanovića i Lesara. Kojima, usprkos podrivačkim akcijama, vrijedna, dobra i poštena J. Kosor tantalovskim mukama svakoga mjeseca skuplja novac za plaće.

Gebira ih Nobel

Hrvati mogu biti sretni! Zašto? Zato što su ekonomski genijalci – koje gebira Nobel, kad-tad – pronašli formulu po kojoj će Hrvatska oživjeti zamrlu privredu. A čim Vlada sa stopostotnom sigurnošću tvrdi da će oživjeti mrtvaca, u tom epohalnom djelu prste ima, usudim se kladiti, i ministar zdravstva Milinović. On hrvatsko zdravstvo jako uspješno umrtvljava kako bi ga – na samo njemu poznat način – učinio življim no ikad. Odgovor na pitanje: „Zar nekoga udaviti samo zato da bi mu se dalo umjetno disanje?!“ – zna jedino Milinović. Njemu ga postavite. J. Kosor i Popijač su i bez postavljenog pitanja otkrili kako će to oni izliječiti privredu. Kako? Lako. Ukinut će radnicima topli obrok kojega nema već 15 godina, otkrio je u teve intervjuu Popijač (a kako će ukinuti nešto čega nema već 15 godina, ministar nije htio otkriti, jer bi od prevelikih otkrića pravovjerne Hrvate mogao strefiti infarkt), ukinut će radnicima regrese, ukinut će radnicima naknadu za prijevoz (jer neki od tih radničkih parazita stanuju nekoliko metara od posla!? – i to je otkrio Popijač kojega bi zbog iznimnih otkrića valjalo prozvati Kolumbo), ukinut će radnicima božićnice, dječje darove i jubilarne nagrade. I to je to. Hrvatska će se – kada Vlada radnicima oduzme sve – preporoditi. To što će nakon Popijačeve i Kosoričine opreacije narod umrijeti, potpuno je nevažno. Živjet će Hrvatska. S vlašću kakvu je zaslužila.

Zar smo tolike budale?!

Popijač je skromno otkrio da su njemu u Ministarstvu gospodarstva podvalili 17 (da - sedamnaest!) državnih tajnika i šefova uprava. Kalmeti 14, Fuchsu 16, M. M. Dropulić 15, Čobankoviću 14, Šukeru 11, Iviću 9... Popijačevo ministarstvo ima 32 agencije, a sva ministarstva zajedno – bezbroj agencija. Za mnoge od njih se ne zna što rade. Ne znaju ni agencije što bi trebale raditi. A zašto ih Vlada ne ukine? Zašto se Vlada ne želi riješiti stotine državnih tajnika, podtajnica, šefova i podšefova? Zbog čega je poslodavac radnicima u državnim službama dao sva ta prava? Odgovore na ta pitanja zna Popijač, ali ih ne želi reći. Drži nas u neizvjesnosti. A tko je poslodavac radnicima u državnim i javnim službama? Vlada. A šefovi su im J. Kosor, Popijač, Kalmeta, M. Dropulić... I oni su radnicima u javnim službama sedam godina povlađivali. Zašto? Zato što su kupovali glasove na izborima. I sad bi ti nezahvlani (pre)plaćenici referendum!? I baš sada kada je kriza, radnici bi božićnice!? Usprkos tome što se njima ruši san o boljoj budućnosti, radnici bi božićnice i naknadu za prijevoz!? Zar smo doista tolike budale da između božićnice i bolje budućnosti biramo božićnice?! Zar smo tolike budale da ne vidimo kako će nam bez božićnice, bez naknade za godišnji i prijevoz, bez jubilarnih nagrada, bez dječjih darova i dodataka za minuli rad biti bolje nego s njima?! Zar smo tolike budale da ne vidimo da nema boljeg života bez da tajkuni kupuju avione i zrakomlate, vile i majbahe, jahte i stare zamkove?! Zar smo tolike budale da ne vidimo kako bi nam bilo najbolje da o nama odlučuju, bez kolektivnih ugovora i bez ikakve druge zaštite, domaći i strani tajkuni, menadžeri u službi stranoga kapitala te politika koja služi tajkunima i menadžerima?! Zar smo tolike budale da ne znamo kako je put k sveopćoj sreći neoporezivanje ekstraprofita, smanjenje poreza na najveće plaće i neoporezivanje banaka koje su sanirane našim novcem?!
Mi nezahvalni radnici već bi jednom trebali znati da je veća sreća davati nego primati. I zato, supatnici moji, usrećimo tajkune i vlast. Odreknimo se svega kako bi njima bilo bolje. Odreknimo se svega kako bi vlasti koja nas je gurnula u ponor bilo manje traumatično. Ako se mi ne odreknemo svega, vlast će se odreći nas. Ali, ne plašite se, nismo mi te sreće.

P.S. Iako su predsjednički izbori u dva kruga koštali manje od 100 milijuna kuna, premijerka plaši narod da će referendum biti duplo skuplji. A trebao bi, u normalnoj državi – što Hrvatska nije – biti, logično, duplo jeftiniji. Ali, kakva vlast, takve cijene. Budući ekonomski nobelovac Popijač kaže da će opozicijski političari koji su se podrškom svrstali u četvrtinu, najblaže rečeno, sumnjivih Hrvata morati pronaći novac za referendum. Koji košta koliko i ispodprosječna otkrivena krađa u poduzećima pod skrbništvom Vlade. Referendum košta puno, puno manje od bespotrebnih Vladinih agencija. Bismo li, ipak, mogli bez referenduma? Kaže Popijač, sutra će se netko sjetiti novog pitanja i morat ćemo, skupi li pola milijuna potpisa, raspisivati novi referendum!? Ne treba nam nikakav referendum. Ne trebaju nam, uostalom, niti izbori jer su oni, kao i referendum, demokratska izmišljotina. Bahatom Popijaču ipak bi trebalo šapnuti da je najskuplja nedemokracija. Uostalom, neimaština, moralni rasap, uništenje svih kriterija, negativna selekcija, uništenje privrede te dugovi koje će vraćati naši praunuci, posljedica su nedemokracije. Samo u nedemokratskim državama vladaju nesposobni, povodljivi i o novcu tajkuna ovisni političari.