PISMO IZ ZAGREBA

Ono što mi imamo je svakoga dana sve manje vrijedno, a novac je svakoga dana sve jači – cilja u bit problema prof. dr. Slavko Kulić. Ako je novac bog među robama, kao što je to ustvrdio od kapitalista toliko osporavan Marx (kojemu se danas mnogi vraćaju), tada je, dakako, novac najskuplja roba. Što je novac osim robe? Sredstvo plaćanja koje je dokinulo robnu razmjenu i postalo obračunska jedinica koja olakšava vrednovanje i računice. Novcu je, dakle, dodijeljena monopolistička uloga općeg ekvivalenta (robe kojom se izražava vrijednost druge robe). Novcem se vrednuje i izražava bogatstvo, bilo države, bilo tvrtke, bilo pojedinaca. Da nema novca ne bi se mogle pohranjivati vrijednosti, niti bi se mogle – tako efikasno - ostvarivati gospodarske transakcije. Naročito ne u dužim vremenskim periodima te na većim geografskim udaljenostima. Ako je dostupan, pristupačan, trajan, zamjenjiv, prenosiv i pouzdan, novac na najoptimalniji način ispunjava sve svoje funkcije. Latinski naziv za novac je pecunia, a dolazi od riječi pecus, odnosno, govedo. Stari su Rusi prvi novac nazvali kunama. Dok profesor povijesti na Harvardu i na oksfordskom Jesus Collegeu te uvažen pisac Niall Ferguson u svjetskom bestseleru „Uspon novca“ tvrdi da je najstariji novac u obliku kovanica nastao oko 600 g. pr.n.e., a arheolozi su ga pronašli u Artemidinu hramu na Efezu (u blizini Izmira, u Turskoj), u nekim drugim, čini mi se čak i pouzdanijim izvorima navodi se da je prvi novac poznat oko 1500. godine pr.n.e. Među prvim se kovanim novcem, s oznakom finoće i težine kovine, javlja u VII. stoljeću p.n.e. kod Lidijaca u Maloj Aziji.

Dobar sluga, zao gospodar

Otada pa do danas, funkcija novca se u biti nije mijenjala. Mijenjao se, zapravo, odnos prema zaštiti vrijednosti novca. Pa je zato novac danas, kao što kaže prof. Kulić, najskuplja roba. Ostale robe, naročito u ovoj, još uvijek i te kako aktualnoj krizi (dubljoj, većoj i raširenijoj nego što je većina analitičara predviđala), u odnosu na novac pojeftinjuju. Zato je sve teže do novca. Naročito onima koji su zaboravili da onu staru, mudru krilaticu: „Nikad ne potroši novac prije nego što ga imaš.“ Da je tako, zna i ministar hrvatskih financija Ivan Šuker iako pokušava narodu prodati sasvim drugačiju, neistinitu priču. Što je država ekonomski potentnija, to joj je na svjetskome tržištu lakše, uz niže kamate pronaći kreditora. Što je država bliže dužničkome ropstvu, krediti su skuplji i nedostupniji. Eto i bolnog primjera. U vrijeme u kojem se Slovenija zadužuje za dvije milijarde eura po kamatnoj stopi od 2,5 posto, Hrvatska na nešto manju količinu novca mora plaćati kamatu od 6,5 posto. Zašto? Zato što su kamate na vanjski dug veće od vrijednosti povećanja bruto proizvoda. Zato što će vrlo skoro, već u jesen, inozemni dug biti veći od zbroja BDP-a te financijerima primamljive državne imovine. Na vlastitoj koži počinjemo osjećati da je novac dobar sluga, a loš, ponekad nemilosrdan, zao gospodar.

Mrska stonoga

A je li moglo biti drugačije? Naravno da – je. U vrijeme raskida s ostatkom Jugoslavije, Hrvatska je bila dužna čak i manje od tri milijarde eura. Za manje od dvadeset godina, zadužila se 15 puta više. Rekordi zaduživanja obaraju se u vrijeme Sanader-Kosoričine Vlade - uz naslijeđen vanjski dug od 19 milijardi, uspjelo se spiskati novih gotovo 25. Naravno, ne smije se smetnuti s uma ni to da se unutarnji dug popeo već na 30 miljardi kuna te da su hrvatske vlasti više od 90 posto banaka strancima „prodale“ za šaku kikirikija. Koji gospodare s više od 130 milijardi kuna štednje hrvatskih građana. Zbroj dobiti banaka i dobiti ostalih hrvatskih profitnih tvrtki prodanih stranim kompanijama s opljačkanom imovinom u pretvorbi te novca ukradenog u državnim tvrtkama daleko nadmašuje sumu ukupnih vanjskih dugova. Dakle, hrvatski primjer dokazuje da kad novac dolazi, ima samo dvije noge, a kad odlazi, ima 100. U toj se mrskoj stonozi prepoznaju hrvatske rastrošne, nesposobne i korumpirane vlasti. Osjećaju li one barem moralnu odgovornost? Ne. Njihova spoznaja odgovornosti je na nivou vlastite bahatosti, nesposobnosti i nepoštenja. Može li država izbjeći dužničko ropstvo u vrijeme kojega će se i ostatak suvereniteta, i financijskog, a onda i političkog, prepustiti vjerovnicima?

Kupi jeftino, prodaj skupo

Može. Ali ne, dakako, političkim floskulama te mjerama kojima je jedini zadatak štititi stečenu imovinu i kapital najviše jedan posto uglavnom privilegirane populacije. Frapantan je podatak da je na jednu kunu isplaćene plaće u 2007., 2008. i 2009. godini 5,6 posto najvećih poduzetnika (od njih 67.000) ostvarilo ekstraprofit od 1,16 kuna!? I taj ekstraprofit je, uglavnom, iznesen iz Hrvatske te uložen u razvoj nekih drugih nacionalnih ekonomija ili pohranjen u bankama i na računima izvan Hrvatske. Čak 87 posto ukupnog prihoda u Hrvatskoj nije rezultat novostvorene vrijednosti, već kupoprodaje, odnosno lihvarske logike - kupi vani jeftino, prodaj u Hrvatskoj skupo. Prve dvije ključne riječi za izlazak iz ove, naoko bezizlazne, situacije je – pravičnija preraspodjela. Druge – povrat otetoga. Treće – zabrana privatizacije. Četvrte – promjena menadžmenta. Pete – kresanje potrošnje. Šeste – ekonomska strategija. Što to znači? Estraprofit svesti na razumnu mjeru. Zato što je 1,16 kuna čiste dobiti na kunu isplaćene plaće pljačka istovjetna lopovskoj privatizaciji. Koja je to razumna mjera? Ona koja će preraspodjelom ostvariti načelo socijalne države po uzoru i na principima skandinavskih zemalja, ali zbog ukupnog ekonomskg potencijala - ne, naravno, u identičnoj visini. I s ekstraprofitom od 50 lipa na kunu isplaćene plaće kapitalisti će moći kupovati zrakomlate, zrakoplove, jahte i ostale statusne simbole za kojima toliko žude.

Kako ste stekli bogatstvo?

Može li se vratiti oteto? Odgovor onih koji su se u privatizaciji nezakonito obogatili ili su nezakonito bogaćenje omogućili je logičan, odnosno - niječan. I bez da se provodi lov na vještice, lako je dokazati što je sve stečeno na nezakonit način. Kako? Duži je i teži put dokazivanja pretvorbene pljačke koja, nakon izmjena Ustava RH, ne zastarijeva. Lakše je otkriti nelegalno stečenu osobnu imovinu koja je ogromna. Legalno stečena osobna imovina je ona koja je plaćena oporezovanim novcem. Svu imovinu koja je stečena bez pokrića treba oduzeti. Da, treba dokazati porijeklo imovine. Kako političar s plaćom od 20 tisuća kuna može kupiti trokatnicu u centru Zagreba? Nelegalno. Provizijama za državne poslove, prenamjenu zemljišta, izmjene prostornih planova, nelegalno dobivane dozvole... S nekoliko dorada zakona posao se može odraditi u jednom četverogodišnjem mandatu. Zar u vrijeme tzv. slobodnog tržišta zabranjivati privatizaciju? Ne. Treba je zabraniti tako dugo dok se ne osmisli. Tako dugo dok se ne donesu jasna pravila. Tako dugo dok se ne izračuna koliko se privatizacijom gubi, a koliko dobiva. Da je Hrvatski telekom doista ostao – hrvatski, da su banke u Hrvatskoj dobrim dijelom ostale hrvatske, da je Pliva ostala hrvatska, da su tvrtke za proizvodnju hrane doista hrvatske, i dijelom u vlasništvu države, da je Ina u većinskom vlasništvu države... te da se tim tvrtkama dobro upravljalo, danas bi Hrvatska bila u znatno povoljnijem ili čak izuzetno dobrome stanju.

Slovenci znaju...

Promjene su moguće jedino ako se na ključna mjesta postave sposobni, školovani, hrabri, talentirani ljudi, vizionari. Naš je menadžement – čak nam za taj zaključak nije trebala studija ugledne konzultantske kuće Roland Berger (koja savjetuje i njemačku kancelarku) – loš, nestručan, ziheraški, nekreativan. Jedina im je „strategija“ kresanje plaća, što izaziva demotiviranost kod radnika te smanjenje kupovne moći. Zbog naopake poslovne logike hrvatskih menadžera, krediti za hrvatske tvrtke skuplji su od kredita za tvrtke u zemljama iz okruženja. Ima li u Hrvatskoj sposobnih menadžera? Ima, ali oni bježe izvan granica. Zašto? Prije svega zato što su na ključnim mjestima nesposobni, podobni i poslušni. A kako drastičnije smanjiti opću potrošnju? Prije svega reformom državnih i javnih službi te lokalne samouprave. Za to je također potreban (poput Danske koja je reformu pripremala pet godina) najmanje jedan mandat. Prvo treba smanjiti broj zaposlenih u državnim službama, a zatim zakonom propisati veličinu uprava u državnim, javnim i lokalnim službama. Onaj tko prekrši zakon, mora kazneno odgovarati. Vlada čak ni u ovo krizno vrijeme nema ekonomsku strategiju. Ni kratkoročnu, ni dugoročnu. Iako su Slovenci s Lukom Koper očitali lekciju Luci Rijeka, naša vlada ne povlači energične i jasne poteze. Promet u Luci Koper bilježi rast od 24 posto, a u Luci Rijeka pad od 18 posto. Zašto? Ne zato što poslovni svijet Slovence voli, a nas mrzi, već zato što slovenske vlasti, ma koliko god prema nama izgledale grozno, znaju što je za Sloveniju dobro. Dok su Slovenci ulagali u pruge, gradnju kontejnerskog terminala, u novih 17 blok vlakova, nove dizalice..., naše su vlade novac trošile na kupovanje glasača. Da udovolje vlastitim taštinama. Zato riječka luka nema niti jedan blok vlak, zato Hrvatska nema adekvatne pruge i zato Hrvatska ekonomski zaostaje. No, žele li građani živjeti za nekoliko godina jednako dobro kao što su živjeli prije nekoliko godina, žele li povećati standard, moraju, konačno, glasati za programe, a ne ideologije i lažna obećanja. Uostalom, narod ima vlast kakvu zaslužuje. A onda i standard kakav zaslužuje.

P.S. P.S. Umjesto da se bavi privrednom strategijom, što mu – očito – ne ide, oli, jednostavno - ne zna, ministar gospodarstva Đuro Popijač ribarima je odredio radno vrijeme. Kao što je radno vrijeme prije nekoliko godina odredio glumcima i nadobudan, nesposoban intendant riječkog HNK-a pl. Ivana Zajca. Taj je svat aktima propisao da glumci moraju dolaziti u kazalište svakoga jutra u osam te „raditi“ do četiri popodne. Odustao je kada je shvatio da će po toj njegovoj genijalnoj ideji glumci izostajati s predstava. A kazalištu su predstave, ruku na srce, primarna djelatnost. I Popijač je propisao da ribari moraju dnevno raditi 8 sati. A što kada za vrijeme bure ne mogu isploviti? Što kada bura puše 8 dana? Što kada isplove i na moru ostanu, zbog povoljnih uvjeta, i tri mjeseca? Moraju, po Popijaču, raditi pet dana u tjednu po 8 sati, a ostalo vrijeme, naročito vikendima, besposleno plutati. Narod kaže: „Besposlen pop i jariće krsti!“