PISMO IZ ZAGREBA

Zanimljivo je, smiješno, ali i tragikomično kada političari međusobno polemičare. Iako je polemika neka vrsta prepirke o nekom problemu ili stajalištu, iako se čak ni od književnih polemičara ne očekuje ozbiljan, argumentiran dijalog te iskričavo nadmetanje argumentima, hrvatski su političari u polemičarenju paceri. Laviraju između pamfleta na jednoj strani i neobjektivnog osporavanja na drugoj strani. Žalosno je na kako su apologetski, poltronski i, u biti, primitivan način svi, ali doslovce – SVI HDZ-ovci glancali pozlatu sa svoje donedavne svetinje Ive Sanadera. Kada ste, i ako ste se (što mojoj malenkosti nikad, i ni prema kome, nije bio problem) usudili javno posumnjati, ili, ne-daj-Bože, kritizirati Sanaderov lik i (ne)djelo, pokušavalo vas je sa svih strana izbosti, nataknuti na ražanj i verbalno kamenovati desetke sanaderovaca. Danas, naravno, zakletih antisanaderovaca te – zar ste nešto drugo i očekivali – još zakletijih obožavatelja lika i djela Jadranke Kosor. No, uvijek je bilo lakše podnositi javne ubode jer oni izakulisni su vam radili o glavi, točnije - egzistenciji. Je li danas drukčije? Naravno da je drukčije, lošije. Cenzura je danas toliko drastična da mi se vrijeme Franje Tuđmana pričinjava za medije gotovo idiličnim. Jedna gotovo bezazlena, neduhovita, neoriginalna i stoga nezapažena poruka SDP-ovke Ingrid Antičević Marinović o tome da bi premijerki bilo bolje da doma guli krumpir nego narod nagnala je tri HDZ-ovke na obraćanje javnosti.
Glumi da ne znaš
Iako SDP-ovka nije govorila o pojedinostima Kosoričina guljenja naroda, strelica koju je nemušto odapela Antičevićka pogodila je cilj. Javnosti su se ukazale, posredstvom medija, naravno, tri u HDZ-u (očito) dobrostojeće članice. Ne bih ni tu pressicu a niti, bogme, njezin suhonjav sadržaj čak ni registrirao da Sunčana Glavak, kreirana u sanadersko-mačekovskom propagandnom laboratoriju, nije suparnicima i suparnicama preporučila obaveznu, a nedovoljno proučenu literaturu. Obje, kaže S. Glavak, počinju s „b“. Prva je Biblija, a druga bonton. Budu li ih SDP-ovke pomno - a ne samo na preskokce, kao što to čini većina (površnih) katolika – pročitale, od njih se može očekivati konstruktivna retorik, a ne laži i licemjerstvo. Ima li ičeg licemjernijeg od toga da konkurenticama laž predbacuje političarka čiji su dojučerašnji šefovi ili remetinečki postdiplomci i osumnjičenici za najteže malverzacije, kojima su sljedbenici posvetili panegirik-monografiju (ne bi je se postidio ni Fidel Castro), upodrumničenu na Trgu žrtava fašizma, na lažima i obmanama temeljili svoju vladavinu?! Ili čiji predsjednički kandidat sa saborske govornice laži daje politički legitimitet?! Jedan od najvjernijih opisa licemjerja pročitao sam u „Figarovom piru“ Pierre-Augustina Carona de Beaumarchaisa: „Glumi da ne znaš što ti je znano i da znaš ono što ti nije dano; da razumiješ ono što ti nije jasno, da ne čuješ ono što ti kažu glasno i da možeš ono što do tebe ne stoji; pa uz to skrivaj ko veliku tajnu nešto što u stvari uopće i ne postoji.“
SDP glumi prijatelja radnika
I Victor Marie Hugo je dobro proučio ljude: „Licemjer je potpuni nevaljalac koji u sebi ima dva spola izopačenosti. S jedne strane je pop, a s druge udvorica.“ Naravno da i u popovskim prodikama I. Antičević M. ima licemjerja nad licemjerjima. Naročito kada članica Račanove Vlade poučava J. Kosor kako se odnositi prema radnicima. Ma kakav god bio, nije narod tako kratkoga pamćenja. Vlada Ivice Račana, dakle - i I. Antičević M., 2003. godine novim Zakonom o radu smanjila je radnička prava. Nije u vrijeme trećesiječanjske Vlade ni Slavko Linić prema radnicima bio socijaldemokratski nastrojen, a danas se predstavlja beskompromisnim borcem za radnička prava. Uostalom, tek kada je SDP izgubio izbore, Račan je najavio novi SDP-ov smjer. U jednoj od SDP-ovih seansi na Bundeku Račan je rekao: „Moramo se okrenuti radnicima.“ Do dana današnjega im to nije uspjelo. Osim, dakako, retorički. I sadašnjemu šefu SDP-a trebalo je nekoliko dana da odluči hoće li ili neće potpisati sindikalističku peticiju za referendum. SDP-ovcima su puna usta radnika - ne zato što im je do radnika stalo, već zato što znaju da bez podilaženja radnicima nemaju šanse doći ponovo na vlast. Licemjerno je i glumiti radničkog prijatelja, kao što to čina Kosoričina Vlada, a činiti sve da se tajkuni što više obogate na račun radnika. Licemjerno je bespogovorno služiti krupnome kapitalu te za ekonomskog savjetnika imati Borialava Škegru i istovremeno se predstavljati borcem za radnička prava.
Mržnja, a ne ljubav
U neiskrenim je odnosima najteže izreći istinu. A kada se istina taji, laž caruje. A kada društvo na nju navikne, laž se širi poput otrova, metastazira. No, ne znam zna li S. Glavak da su se i najveći lažljivci zaklinjali na Bibliju. Jedan pak je saborski zastupnik izrekao laž čak i o Bibliji, prekrstivši je u jedan od najboljih medicinskih udžbenika. Zato, političari, lažite i dalje, jer - kao što reče saborski zastupnik (svi ga znamo) - laž vam je u opisu posla, ali lažite s mjerom. A na javnosti – najviše na onima koji javnost predstavljaju – je opirati se laži jer otpor protiv laži vrijedi više čak i od strasnog traženja istine. A dugo i često ponavljana laž je i to da su Thompsonovi koncerti svečanost ljubavi prema Bogu, domovini, obitelji, ljudima i još koječemu. I najnoviji primjer obilježavanja Oluje u Čavoglavama svjedoči da je to, zapravo, dernek onih koji ne podnose niti jedan drugi svjetonazor osim, naravno, svoga. Uglavnom zatucanoga. Laž je da ispolitiziran pjevač Thompson nema ama baš nikakve veze s onima koji na njegovim koncertima veličaju i propagiraju ustaštvo, fašizam. Laž je da organizatori koncerta – a među njima je i svećenik – ne primjećuju i te kako prisutan ustašluk. Laž je da dio medija plasira zlonamjerna izvješća onih koji žele drugu, drukčiju, odnosno – piše (i griješi dušu) fra Ilija Mikulić – nikakvu Hrvatsku.
Što je hrvatskog u veličanju fašizma?!
Pitao bih tog svata Mikulića zar se Hrvatska voli jedino na čavoglavski način? Psovkama prema onima koji misle drukčije? Prijetnjama? Veličanjem ustaštva? Sijanjem mržnje? Netolerancijom? Nasiljem prema slabijima? Znaju li svi ti tobože veliki Hrvati recept ili jednadžbu za ljubav prema domovini? I na koji to način „veliki Hrvati“ vole svoju domovinu? Tako da ne plaćaju poreze?! Tako da ne poštuju zakone?! Tako da nasrću na drukčije, na različito, na ono što ne razumiju?! Tako da generiraju korupciju, lopovluk, sivu ekonomiju, laž, licemjerje?! Što je hrvatskog u veličanju fašizma? Što je rodoljubnog u veličanju Ante Pavelića? Što je, uostalom, hrvatskog u neprimjećivanju da svi ti derneci imaju i – dijelom – ustašoidni karakter? Zbog čega, primjerice, Thompson ne izađe pred te likove s ustaškim kapama i majicama (kada cugaju rakiju iz flaše na kojoj se kočoperi lik zločinca i izdajice Pavelića) i ne zatraži da napuste koncert?! Umjesto da priznaju svoju zabludu, organizatori etikatiraju one koji ustašluk prokazuju, jer prokazivanje zla za njih nije dovoljno domoljubno. Pa, ruku na srce, i nije. Nije domoljubno u zemlji koja se klanja zločincima, u društvu ponosnom na (ne)časnike koji su nenaoružanim ljudima pucali u potiljak, u društvu koje tolerira lopove, agresivce i lažove. Veliki su domoljubi i policajci koji u Čavoglavama nisu vidjeli sve te ustašoide.
Jadna, skučena mjera
Veliki su domoljubi političari koji zagovaraju da policiju vode ljudi koji toleriraju propagiranje zla. „Budni policajci“ šibensko-kninske županije progledali su tek kada ih je na to prisilila javnost. A javnost je reagirala nakon što je vidjela bulumentu nakinđurenu ustaškim simbolima. Sve te pojave, poručuje jedan od tobožnjih političkih analitičara koji ne razlikuje katedralu od zgrade komiteta, treba ignorirati. Zašto? Smatra li netko da su one bezopasne?! Pa, u Velikoj Gorici su ustašoidi razbijali automobile i na njih urezivali „U“! U Splitu je osnovana Hitlerova mladež, čiji je pripadnik okačio na ulazu u grad transparent: „Srbe na vrbe - Nikad zaboravit, nikad oprostit.“ Bunt je to, reći će neki, protiv nepravde, protiv očajnoga stanja u društvu, protiv devastiranih državnih institucija, bunt protiv neefikasne vlasti, protiv bogaćenja šačice i siromašenja većine... Pa i pojava Hitlera se pravdala buntom protiv onih koji su izazvali veliku krizu tridesetih prošloga stoljeća. Njih je trebalo – propagirali su nacisti – odstraniti kao što se odstranjuje bolesno tkivo. Odstranjivali bi sve što smatraju hrvatsko-nezdravim i mnogi propagatori ustaštva, zagovornici za Hrvatsku pogubne Pavelićeve politike... A najnezdraviji za Hrvatsku su upravo oni koji žele sve nas skrojiti po svojoj skučenoj, jadnoj mjeri. Otkako je to jednom soboslikaru uspjelo, svako omalovažavanje fašista, ma koliko malobrojni bili, opasno je, nezdravo i – nedomoljubno.

P.S. „Ne vratite li pravnu osobnost đakovačkoj ergeli, blokirat ćemo traktorima ceste“ - premijerki Kosor poručuju ne samo Đakovčani, već i predstavnici svih slavonskih seljaka. Punta li to – kao što premijerka tvrdi – gradonačelnik Đakova (SDP-ovac) Zoran Vinković građane protiv Vlade? Želi li Vinković uistinu na svaki moguć način naštetiti Vladi koja je spojila lipičku i đakovačku ergelu zbog štednje? Pitanje, zapravo, treba glasiti: „Zbog čega je Vlada za (pravno) sjedište tih dviju ergela izabrala Lipik, a ne Đakovo, kada Đakovo ima četiri i pol puta dulju tradiciju uzgoja autohtonih konja te veću ergelu?“ Na to pitanje nitko iz Vlade nije dao odgovor. I, uostalom, Vlada reže ono što ne bi trebala i svađa ljude koje ne bi trebala svađati zatvarajući oči pred činjenicom da gotovo svaki treći zaposleni radi za državu. Dakle, problem je u Zagrebu, a ne u Đakovu. Ne radi Vladi veliku štetu Vinković, već sama – Vlada neracionalnim odlukama, odlukama koje su kozmetičke, a ne bitne naravi.