PISMO IZ ZAGREBA

Popularnost je dobar glas. A dobar je glas, kaže Shakespeare u Othellu, tašta i lažna opsjena koju često stekneš bez zasluga, a izgubiš bez krivnje. A čime se to najlakše i najbrže stiže iz nepoznatosti do popularnosti? Banalnošću – ustvrdio je jedan drugi, hrvatski književnik, kritičar i prevoditelj Stanislav Šimić. Je li se glede popularnosti išta promijenilo od Shakespearea do danas? Je. Sredstva kojima se dolazi do popularnosti sve su banalnija. Osim toga, popularnost više ne znači samo dobar, već i loš glas. Što bi Juda danas učinio s trideset srebrenjaka? Priredio bi apostolima dobru večeru i bio bi, bez dvojbe, jednako popularan, ali na mnogo boljem glasu. U bit popularnosti proniknuo je i madžarski pjesnik i revolucionar Sándor Petőfi: „Popularnost je vrletna stijena na vrh koje ne uzdižu čovjeka da bi gore u visinama vladao, već da ga strovale. Narodu treba zabava.“ Engleski političar i politički teoretičar George Savile Halifax, kojega su zbog laviranja između vigovaca (Whigs, skupina radikalnih škotskih prezbiterijanaca u vrijeme engleske revolucije, od 1679. politička stranka, preteča Liberalne stranke) i torijevaca (Tory Party, Konzervativna stranka) suvremenici prozvali Trimmer (prevrtljivac) smatra da je popularnost zločin od časa u kojem se za njom teži, a vrlina samo kad je ljudi imaju bez obzira žele li je ili ne žele.
Sramotio je sebe i Vladu
Otkako su (loši) mediji umislili da im je zadaća stvarati, a ne bilježiti, pratiti, istraživati i komentirati događaje, televizijske su ekrane i novinske stupce okupirale spodobe poznate po tome što su – poznate. Ni po čemu drugome. Ta su spadala proizvod medijskih mogula. U razvijenom kapitalističkom svijetu svjestan i promišljen, a kod nas, u Hrvatskoj, nesuvislo plagiranje neobrazovanih i netalentiranih urednika-pornografa. U društvu bez moralnih načela popularni su uličari, verbalni teroristi, prostaci, lažljivci, prevaranti, lopovi, obmanjivači, nasilnici, primitivci i glupani. Iako se nekoliko puta vucarao po sudovima zbog optužbe da je sporove rješavao šakama, Igora Štimca Hrvatska televizija već godinama popularizira. Zbog svega što je izrekao i učinio Zdravka Mamića mediji bi trebali spominjati samo u crnim kronikama. No, Mamića mediji i dalje tretiraju ne kao primitivca, već kao uzornog poslovnog čovjeka. Usprkos tome što je iz dana u dan sramotio sebe, Vladu i političku profesiju, Ivica Kirin godinama je bio ministar jednog od najvažnijih resora u državi. Despota i autokrata, nasilnika i osvetoljubivog prgavca Branimira Glavaša u vrijeme svoje najveće moći Ivo Sanader javnosti je predstavljao vizionarom i osloncem demokracije.
Ološ s kolajnama
Najveću političku, tajkunsku i menadžersku ološ Kaptol škropi svetom vodicom, profesionalne udruge kite nagradama i priznanjima, a predsjednici im na revere vješaju kolajne. Zašto? Zato što se uklapaju u profil podobnih, priležnih, poslušnih, gramzivih i kvarnih. A kukavnima – što gastropodi, neznalice i podmitljivci u biti jesu – imponiraju mangupi poput Štimca i Mamića ili nikogovići čiji primitivizam, neznanje i nekulturu mediji - većinom nacionalne televizije – tretiraju kao opće prihvatljiv model ponašanja i življenja. Od tog medijskog valjanja u blatu najveću korist imaju – opet – političari. Zašto? Zato što u udarnim terminima većinu vremena javnost zaokupljaju spadala enciklopedijskog neznanja, a ne – što bi bilo normalno i poželjno – produhovljeni, znanjem oboružani stručnjaci i intelektualci - sociolozi, filozofi, psiholozi, arhitekti, književnici, analitičari i kritičari. Svo ovo vrijeme višestranačja mediji su javnosti kao prvorazredne uzore nametali uglavnom bahate, grlate, nesposobne, kvarljive, primitivne i goropadne političare. Oni su s naslovnih stranica i iz udarnih televizijskih emisija prognali i glumce, i pjevače popularne glazbe, i uzorne sportaše. Kriterij za pojavljivanje u medijima nije dobro ili vrhunsko djelo, već glupa izjava, primitivno ponašanje, zavirivanje kroz ključaonicu (uglavnom u krevet), pod suknju i u dekolte te bilo kakvo drugo – nedjelo.
Zašto lupati po stolu?!
Sve one javne osobe koje se ne uklapaju u taj CRO PRIMITIVS PROFIL mediji pokušavaju prvo javno oblatiti, a potom marginalizirati. Iako je sustavno želi zaslijepiti lažnim idolima, javnost je, srećom, progledala. Pokazuju to i najnovija istraživanja popularnosti političara. Uvjerljivo je najpopularniji, s podrškom od gotovo 80 posto građana Hrvatske, predsjednik Ivo Josipović u kojemu većina medija nije prepoznala ono što glasači jesu - natprosječno obrazovanog, iskrenog i skandinavski skromnog političara. U Josipoviću iz dana u dan sve više građana Hrvatske vidi predsjednika-gospodina kojim upravljaju ne Milanovićev ili bilo čiji daljinski, kao što je to, gubeći tlo pod nogama, pokušao insinuirati Milan Bandić, već mudrost, znanje, uljuđenost i odgovornost prema visokoj funkciji na koju ga je izabrao narod. Sjećate se što su u izbornoj kampanji mnogi analitičari zamjerali Josipoviću? On ne zna, govorili su, lupiti šakom o stol! A zašto bi Hrvatska trebala predsjednika koji će lupati šakom po stolu?! Zašto bi Hrvatska trebala predsjednika koji će galamiti i prijetiti?! Nije narod zaboravio da je šakom po stolu najviše lupao Ivo Sanader koji je na splitskoj rivi Račana proglasio izdajicom samo zato što se nije suprotstavio suradnji s Haagom koju je isposlovala njegova stranka.
Mesić je volio pompu
Ali čim je došao na vlast, Sanader je postao najpriležniji haaški suradnik. Njegovo je lupanje o stol bio loš teatar za domaću publiku. Koju je – nesposobnošću ili povezanošću s podzemljem, svejedno – prvo doveo na sam rub provalije, a potom u nju i gurnuo. Josipovića podržava velika većina hrvatskih građana jer su siti galamdžija, autokrata i prostaka. Otkako je predsjednik Republike Hrvatske, Josipović nije niti jednim svojim postupkom, niti jednom svojom riječju, niti jednom svojom gestom natjerao hrvatske građane da se crvene. I kada mu čupaju riječi iz konteksta, mediji – u službi političkih suparnika – nisu uvjerili glasače da Josipović u svakome trenutku ne zastupa interese države, odnosno njezinih građana. Narod je shvatio da Josipović ne govori ono što bi većina željela čuti i da nije do sada povukao niti jedan potez samo zato da se većini svidi. Čim je izabran za predsjednika, pokazao je da će biti skroman te da neće cirkusirati s osiguranjem i protokolom kao što su to činili njegovi prethodnici, i Tuđman, i Mesić. Kada bi dolazio u kazalište, na otvorenje izložbe ili dječji vrtić, Mesića bi osiguravali kao američkog predsjednika nakon atentata na prvog katoličkog predsjednika Johna Kennedyja u Dallasu.
Josipović kao Havel
I premijerka Jadranka Kosor se zavarava da će njezin značaj biti proporcionalan broju tjeločuvara i skupocjenih automobila s rotirajućim svjetlima. Lijepo je vidjeti predsjednika države kako pješači Zagrebom uz samo jednog zaštitara. Dokaz je to da se ne plaši svojih građana. U tome je nalik na karizmatskog Vaclava Havela, središnju ličnost baršunaste revolucije i predsjednika Češke. Havel je znao bez pratnje otići iz svoje rezidencije na Hradčanyma u obližnju pivnicu te za šankom popiti pivo s Pražanima. Kada se zagovornicima pompe, teatralnog protokola i čvrste ruke Havelovo i Josipovićevo neprotokolarno ponašanje potkrijepi sličnom praksom šefova svih skandinavskih zemalja, koje nam trebaju biti u koječemu uzor (naročito hrvatskim kapitalistima koji bi na njihovome primjeru mogli naučiti da pravednost, socijalna sigurnost i dobro plaćen rad nisu u opreci s privrednim napretkom), obavezno vam uzvrate pitanjem: „Zar vas sudbina švedskog premijera Svena Olofa Palmea nije ništa naučila?“ Palmea, u čitavome svijetu cijenjenoga državnika, u centru Stockholma ubili su nepoznati atentatori kada je – čini mi se - izlazio iz kina bez osiguranja. Ali ubili su i najčuvanijeg predsjednika na svijetu.
Uostalom, još od antičkih vremena, pa do danas, najveće prijetnje vladarima bili su upravo njihovi „čuvari“. Josipović je svjestan da ga najviše čuva principijelnost. I zato što je doista predsjednik svih građana Hrvatske, podržavaju ga glasači svih stranaka, pa i HDZ-a. Josipovića uvažavaju jer se uspio uzdignuti iznad stranaka i strančarenja te biti u ovo vrijeme gospodarske, ali i političke krize jedina kohezijska snaga, autoritet kojemu vjeruju i oni zdesna i oni slijeva. Josipović daje više nego što se od njega očekivalo. I zato mu građani vjeruju. Dakle, Josipoviću popularnost nije pala s neba. On je u vrijeme najvećega razočaranja u politiku i političare jedno od rijetkih svjetala na hrvatskoj političkoj sceni.

P.S. Padamo sve dublje, brže, gotovo nezaustavljivo. I kada pišu o novim dokazima općega posrtanja, novinari nastoje ionako veliku dramu prikazati tragedijom. Koja zbog neprimjerena tumačenja prerasta u tragikomediju. Ovih su dana gotovo svi mediji na najvidnijim mjestima izvještavali o još jednom padu konkurentnosti: „Hrvatska u društvu s Bocvanom i Gvatemalom!“ Hrvatska je u konkuretnosti od 2007. pala za 20 mjesta (i sada je na 77. mjestu). Padat će i dalje. I bit će tada u nekom drugom, jednako nekonkurentnom društvu, na koja često gledamo s visine. A ne bismo trebali. Činimo to iz nekulture i neznanja. Bocvana nije, naravno, tamo neka Nedođija u kojoj još nisu spoznali da postoje nož i vilica. Bocvana je jedanaest puta prostranija i tri puta nenaseljenija od Hrvatske. Bocvana je jedna od najuspješnijih afričkih zemalja s bruto društvenim proizvodom od desetak tisuća dolara po stanovniku. Zemlja bogata nalazištima dijamanata infrastrukturno je vrlo razvijena. Uz uzgoj goveda, privredne su joj uzdanice prerađivačka industrija i turizam. No, očekivana životna dob u Bocvani je tek 37 godina za muškarce i 38 godina za žene. Što nije povezano isključivo s privrednim razvojem. Usprkos tome što srednjoamerička Gvatemala ima dvostruko manji BDP, životni vijek Gvatemalaca je gotovo dvostruko duži od stanovnika Bocvane. Svi oni koji su Gvatemalu spominjali u kontekstu „tamo neke neandertalske Tunguzije“ u čije smo društvo, eto, upali, ne znaju da su na tom području živjele Maye, jedna od najnaprednijih civilizacija zapadne hemisfere.