PISMO IZ ZAGREBA

Hrvatski političari iz dana u dan dokazuju da se praktična politika sastoji u ignoriranju činjenica. Istinu više nisu u stanju ni prepoznati, a onda, naravno, ni priznati. U trenutku u kojem smo već padali u duboku privrednu komu iz koje nećemo, bez ikakve dvojbe, izaći niti ove, a niti iduć(ih)e jeseni, ministar financija Ivan Šuker uvjeravao je puk da recesija lijepu njihovu neće ni okrznuti. Bio je u pravu. Nije riječ o recesiji, pa niti o krizi, već o kontinuiranom propadanju. Sigurno i nezaustavljivo propadaju i hrvatska privreda, i politika, i društvo. Uz Hrvatsku se u ovome trenutku pojam slobode može rabiti jedino uz – pad. Da, Hrvatska je u slobodnome padu. U provaliju. A tko je za taj pad kriv? Ivo Sanader?! Ili, možda, Damir Polančec?! Takvo što mogu pomisliti samo političari, analitičari, privrednici, menadžeri, ekonomisti i razni drugi hrvatski hobisti koji, kao što već rekoh, ignoriraju činjenice. Slobodni pad privrede i društva počeo je devedesetih, a prouzorčili su ga – tko bi drugi – političari, nova – a kasnije i ostale - vlast koja nije iskoristila do tada izgrađeno, već je, pod izlikom borbe protiv komunističkog naslijeđa, rušila. I ono što je trebalo rušiti, i ono što je trebalo sačuvati. Protiv jednoumlja borila se novim jednoumljem čiji je karakter jasno i javno formulirao predsjednik Franjo Tuđman u vrijeme tzv. zagrebačke krize (vlasti).

Tvornice kupili za – nula kuna

Nakon što je opozicija pobijedila na lokalnim izborima u glavnome gradu i predložila svoga kandidata za gradonačelnika, prvi je predsjednik, u duši ipak Titov general, rekao: „Neću dozvoliti nikakvu oporbenu situaciju u Zagrebu!“ I nije je dopustio. Kupovinom HSS-ovih gradskih vijećnika (otad HSS, s pravom, u Zagrebu ne može samostalno prijeći izborni prag) Šporera i Bukovića potrgao je staklene noge na koje se tada oslanjala demokracija (u pelenama). Prije i nakon toga, u Saboru su izglasani zakoni po kojima su podobni mogli postati vlasnici tvornica, a bez da ulože iti jednu kunu, marku ili dolar. I što su prijatelji političkih oligarha učinili s tim tvornicama? Ugasili su proizvodnju, dio radnika natjerali na ulicu, dio – uz pomoć „države“ - u penziju, a vrijednu imovinu – prodali. Kome? Zna se - strancima. Za vlastito, a ne za dobro naroda koji je u najboljoj vjeri za zaštitnike svojih interesa izabrao lako pokvarljivu robu. A nju se lako i jeftino kupuje, tvrdi Željko Kerum koji je s enciklopedijskim neznanjem i kamenjarskim talentom za samoodržanje dogurao do gradonačelnika drugoga po veličini hrvatskoga grada. Pa, ipak, kada je riječ o kupovanju političara devedesetih i danas, postoji velika razlika. Nekad su političari bili skuplji. Kuna nije devalvirala, ali oni jesu.

Navalili su kao ptice grabljivice

Osvrćući se po ne znam koji put na pljačku hrvatkoga naroda, teško je ne sjetiti se riječi koje se pripisuju hrvatskome mučeniku Bruni Bušiću: „... Da smo složni i čestiti, davno bismo imali državu. A bit će nje, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema nijedne države da je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu sa Srbima, a možda i s Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako... No, kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje - kako nas tada spasiti od nas samih?“ Bušićeve su riječi, nije se teško složiti, proročanske. Znači li to da je u sebi imao nečeg nadnaravnog? Ne vjerujem. Znao je analizirati. Znao je ono za što je, primjerice, Ivan Šuker nevjerojatan antitalent, diletant. Osjetili smo, g. Bušiću, na vlastitoj koži da naši kradu kao da su najveći tuđinci. Kradu i ruše. Uz blagoslov što nesposobnih, što pokvarenih vlasti. Hrvatski su jebivjetri srušili sve hrvatsko što je stajalo uspravno - od tvornica preko škola do baštine, kulture i umjetnosti.

Prvo su srušili kriterije

Da bi mogli srušiti sve ostalo, prvo su srušili kriterije. I na položaje koje obrazovanjem, znanjem i čašću ne zaslužuju postavili prišipetlje. A ti kukavički podanici, u kojima se umjesto kičme nastanila guma, a umjesto pameti i znanja primitivizam, ne znaju stvarati, već jedino loše trgovati. I oponašati. Ljeti su subotom, na tzv. javnoj, Hrvatskoj televiziji (koja nije ni hrvatska, ni javna), u najneprikladnijemu terminu – naravno, reprizirali drame hrvatskih autora. Spomenut ću samo dvije: „Igra i zbilja“ (ili „Igra za dvoje“) Tita Strozzija i „Klara Dombrovska“ Josipa Kulundžića. Kada je te drame HTV snimio? U vrijeme antihrvatskoga režima, dakle, prije 90-ih, kada se sve što je hrvatsko (već i činjenice koje spominjem opovrgavaju te radikalne teze domoljublja po zanimanju koje je, kaže Mark Twain, pribježište nitkova koji domoljubljuju najglasnije) zatiralo u korijenu, snimljene su mnoge drame hrvatskih autora. Strozzijeva drama, s odličnom Enom Begović i Radom Šerbedžijom, snimljena je 1990., a Kulundžićeva Klara Dombrovska – s plejadom prvaka - Borisom Buzančićem, Vanjom Drachom, Nevom Rošić, Milkom Podrug Kokotović, Helenom Buljan, Draganom Milivojevićem – 1976. Te, i stotine drugih drama i serija hrvatskih autora snimila je Televizija Zagreb čiji su urednici – pa i u vremenima u kojima su im zapovijedali (politički) Srbi – imali i te kako razvijen osjećaj prema hrvatskoj kulturnoj baštini.

HTV nehrvatskiji od TV Zagreb

A što radi Hrvatska televizija? Formalno nastavlja, a praktično ukida dramski program. Umjesto hrvatske kulturne baštine, promovira hrvatski kulturni vandalizam u obliku huljićevskih sapunica. Vrijedno smo zamijenili bezvrijednim. Kulturu i umjetnost primitivizmom, kičem i pornografijom. U hrvatskoj državi HTV neizmjerno manje zastupa hrvatske javne interese nego što ih je zastupala Televizija Zagreb. Znadete li koliko programa hrvatskoga sadržaja predviđa novi Zakon o HRT-u? Bijednih 20 posto?! Znaju li to političari profesionalni domoljubi? Ne znaju, a niti ih to zanima. Od tzv. javne televizije očekuju (i traže) da im je slika u što krupnijem kadru što dulje na ekranu. Više i od Marulićevih, Držićevih, Gundulićevih, Vojnovićevih, Šenoinih, Marinkovićevih, Krležinih... drama zajedno. Politički moćnici žele svoje neprestano pojavljivanje u medijima ovoga trenutka jer neće, poput istaknutih hrvatskih pisaca, glumaca, slikara ili skladatelja, iza sebe ostaviti ništa po čemu bi ih bilo vrijedno spominjati u budućnosti. Pa, ipak, naši unuci, praunuci i ćukununuci zbirnom će imenicom spominjati generaciju današnjih političara, njihove matere i rodna im mjesta samo zato što će još desetljećima otplaćivati dugove koje su napravili zbog neznanja i zbog toga da – kako to reče ovih dana jedan strani istražitelj lopovluka u Hypo banci – naprave više za vlastitu nezavisnost nego za nezavisnost Hrvatske.

Valutna je klauzula protuustavna

Hrvatska privreda sustavno i nezaustavljivo propada jer je ograničava i o njoj odlučuje propala hrvatska politika. Koja nema ama baš nikakvu kratkoročnu, a kamoli dugoročnu privrednu strategiju. Zašto? Zato što oni koji upravljaju zemljom nemaju niti potrebnoga znanja, niti zadovoljavajućega htijenja. Poput parazita, neinventivna država zarađuje na trgovačkoj orijentaciji, a nama je potrebna, kao što kaže prof. Slavko Kulić, stvaralačka koncepcija. A stvaralačku koncepciju mogu osmisliti samo oni koji probleme znaju detektirati te ih, djelotvornim mjerama, otkloniti. Stvaralačku, proizvodnu privrednu koncepciju mogu osmisliti i sprovesti one vlasti koje uistinu žele dobrobit državi, točnije - građanima. Sve dosadašnjim vlastodršcima najvažnija je bila vlastita dobrobit. Nju su mogli ostvariti samo tako da služe stranome kapitalu, stranim korporacijama i stranim novčarskim sustavima. Umjesto da jača svoj monetarni sustav i povjerenje građana u kunu, hrvatska vlast i dalje drži na snazi valutnu klauzulu po kojoj kuna postaje sekundarna, a ne primarna moneta. Sve dok je na snazi protuustavna devizna klauzula, banke sav rizik u poslovanju, pa i svoje loše, kriminalne poteze prebacuju na leđa građana i domaće privrede.

Ne podnose radnike

Tko sebe nameće kao mogućeg stratega hrvatske privrede? HUP i, po novom, Vijeće za konkuretnost. A i u tome HUP-u, i u tome vijeću, najglasniji je – među sebi sličnima – Ivica Mudrinić, jedan od najvjernijih slugu stranoga kapitala. Mudrinić s T-HT-om čak ni ne stvara novu vrijednost, već – jer su mu to omogućili jednako „moralni“ kolege političari – nemoralno visokim cijenama T-HT-ovih usluga muze od hrvatskih građana novac i odvlači ga gazdama u Njemačku. Iako su interesi raznih mudrinića i interes hrvatske države dijametralno suprotni, premijerka J. Kosor s veseljem prihvaća „privrednu strategiju“ koju joj nudi Vijeće za konkuretnost. Postavila je premijerka za ministra gospodarstva i HUP-ova mačka u vreći Đuru Popijača koji iz dana u dan iskazuje netrpeljivost prema svima onima koji žive od svoga rada. Idu mu jako na živce. Bahat, svadljiv, arogantan i netalentiran za politiku (a u privredi nikad nije ni radio) poput Šukera, Popijač ne razlikuje lopove iz Kamenskog koji su državu u dvije godine prevarili za 30 miljuna kuna (ako je to sve?!) i radnica Kamenskog koje mjesecima nisu dobile plaću iako su radile. Njih se nitko iz Vlade čak ni nije udostojio posjetiti te im – zalažući se pravdu i pravednost – olakšati muke (za Šukera bi bilo čak korisno da se radnicama pridruži u štrajku glađu). Neće se, kažu bahati ministri, miješati u spor radnika i kapitalista? !Sramotna li stava. Proizlazi li on iz činjenice da je Kamensko ministrima šivalo odijela?! Gratis! U pravu je Kerum - političari su jeftina roba. I zbog njihove se kvarnosti, lijenosti, neznanja i poltronstva počela kvariti čitava država.

P.S. Dok su mnoge hrvatske obitelji bježale pred vodom te u poplavama iz sata u sat gubile sve što su mukotrpno stjecale desetljećima, saborski zastupnici natjecali su se u aroganciji, nabacivanju blatom, lažima, optužbama i apsurdnim obranama neobranjivoga. I u vrijeme aktualnoga sata, u kojemu su pripuzi glancali postolje za spomenik njihovoj šefici (koje će se – kad zapuhnu drugi vjetrovi - odreći kao što su se odrekli Sanadera), i u vrijeme rasprave o radničkome referendumu, političke su (uglavnom) malenkosti (čast izuzecima) demonstrirale gubitak bilo kakve veze sa stvarnošću. Dok je narod bježao od bujica, zastupnici su bježali od odgovornosti za bilo što. Danima su se prepucavali tko je više naštetio Hrvatskoj. HDZ-ovci su pokušali sa SDP-ovcima i ostatkom kukuriku koalicije podijeliti krivicu i odgovornost za afere, korupciju i pljačku. Ravnoteže u tome nema niti je može biti. Pa da i jest besplatno, ljetovanje Nenada Stazića na Brijunima ne može se mjeriti stotinama stotinumiljunskih (ili miljardskih) afera koje razne državne institucije istražuju. A protagonisti tih afera su – redom – HDZ-ovci. Ili HDZ-ovi direktori. Uostalom, ne može odgovornost za kriminal i korupciju stranke koja je od 20 godina 16 na vlasti biti istovjetna odgovornosti opozicije koja je državom upravljala samo četiri godine. Nakon tog mučnog igrokaza, saborska je većina odlučila pregaziti zahtjev 700 i više tisuća hrvatskih građana za respisivanje referenduma o kojem će, na kraju, odlučivati Ustavni sud. Zato što je sastavljen isključivo voljom vladajućih, ishod tog „sudovanja“ i nije teško predvidjeti. Zbog vlastita je kukavičluka vlast još jednom opalila šamar narodu. Hoće li je on zbog toga kazniti ili joj punuditi i drugi obraz za još težu pljusku, saznat ćemo vrlo skoro. Na izborima.