Kolumne 11.11.2010. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:12.

Mala zemlja za velike krađe

PISMO IZ ZAGREBA

Znati vladati znači znati izabrati. Ivo Sanader – priznao je obraćajući se javnosti – nije znao izabrati. To znači da nije znao – vladati. A tko ne zna vladati, taj je uzurpator. Je li Sanader (bio) uzurpator? Bio je – tvrde njegovi nekad najbliži suradnici. Osim što je nelegitimno prisvajao ovlasti, te – po vlastitu priznanju – i drugima to isto dopuštao, Sanader je i – pjevaju, navodno, pred istražiteljima njegovi dojučerašnji pijuni – otimao. Od koga? Onih u čije je ime upravljao državom. Mi smo ga plaćali da nas potkrada. Postoji li visokopozicioniran HDZ-ovac koji danas ne sumnja da je Sanader svoju imovinu stekao na nezakonit način? Ne, osim Jerka Rošina koji u Sanaderu vidi Isusa. Jeste li čuli da se u posljednjih nekoliko mjeseci itko iz vrha HDZ-a suprotstavio tvrdnji da je Sanader uzurpator. Zanemarimo li Rošina, javnog zaštitnika lika i (ne)djela Ive Sanadera u vodstvu HDZ-a nema. Znači li to da se svi ti likovi nikad sa Sanaderom nisu slagali? Kada je vladao, Sanaderovo je bilo i njihovo mišljenje. Svoga nisu imali. Kao što ga nemaju ni danas. Prije im je pamet bila sanaderizirana, a danas im je to malo sivih vijuga u glavi pokosoričeno.
Sanader je zadnji čovjek...
Je li Sanader, kad je bio na vlasti, prezirao sve te trabante? Je, prezirao ih je. Ismijavao, i kada bi ih netko napao u medijima – znam to iz vlastita iskustva – nikad ih nije uzimao u zaštitu. Uzjogunio se tek kada je on postao metom. Vlada koja u ovome času pokušava vladati zemljom jest Sanaderova Vlada. Da ju on nije izabrao, Jadranka Kosor ne bi nikad postala premijerka niti bi itko, osim Sanadera, postavio prvo za ministra gospodarstva, a potom i obrane Branka Vukelića koji može poslužiti kao jedinica mjere za nesposobnost. Veliki konkurenti za tu titulu su mu Berislav Rončević, Ivica Kirin, Božidar Kalmeta, Ivan Šuker, Ana Lovrin, Darko Milinović... Zbog toga šuplje zvuče riječi koje je Sanader izgovorio na prošlotjednoj pressici u Saboru: „Jadranka Kosor je izgubila potporu javnosti. Pokazala je da nije sposobna voditi Vladu i izvući zemlju iz krize. Kako bi skrenula pozornost s pravih, životnih problema građana, protudemokratskim i protuustavnim metodama organizira politički progon, a u tome joj pomaže Vladimir Šeks. Najbolji primjer za to je slučaj Damira Polančeca kojeg su ucjenjivali i nudili mu slobodu ako mene lažno tereti.“ Sanader je zadnji čovjek u Hrvatskoj koji može ili, točnije, smije javnost upozoravati na nesposobnu premijerku i Vladu.
Nije htio, već - morao
Ne smije to činiti iz nekoliko razloga. Sanader je najveći krivac što je država pala u dužničko ropstvo, što se korupcija u vrijeme njegove vladavine počela širiti poput korova, što je dokrajčena (dva desetljeća uništavana) proizvodnja, što su nepotizam, podobnost, vjernost vođi i partiji bili jedina mjerila za dobivanje posla ili napredak u službi. Uz sve to, Sanader nije priznao krizu čak ni onda kada nas je počela gušiti. Nakon što su Europa i ostatak svijeta upoznali – kažu, preko tajnih bankovnih računa – njegovo drugo lice, Sanader je morao otići. I svi koji kažu da ne znaju zašto je napustio brod koji tone – lažu. Nije otišao zato što je htio, već zato što je morao otići. Ali ni u času odlaska nije mu bio na pameti narod, već jedino vlastita sudbina. U to vrijeme još uvijek apsolutni autoritet u HDZ-u, postavio je J. Kosor za premijerku, a Andriju Hebranga za predsjedničkog kandidata. Zašto njih? Znao je da Hebrang ne može ući u drugi krug, a kamoli postati predsjednik države i vjerovao je da će do tada uvijek vjerna suradnica J. Kosor i dalje slušati svog idola Sanadera. Povjerovao je kad je rekla: „Kud Ivo, tud i ja!“
Mete su Kosor i Šeks
Zašto Sanader nije želio za predsjedničkog kandidata HDZ-a postaviti Nadana Vidoševića? Zato što je znao da uz potporu HDZ-a Vidošević ima šanse. Čak i ako ne bi pobijedio, Vidošević bi, uz dobar rezultat u drugome krugu, postao autoritet među bezautoritetnim vrhom stranke. Naslućivao je Sanader da bi J. Kosor brzo pala pod utjecaj Vidoševića te bi on (p)ostao tek počasni predsjednik HDZ-a. Prvo marginaliziran, a potom spominjan jedino u aferema. Uostalom, Sanader nije htio Hebranga za HDZ-ova predsjedničkog kandidata 2005. godine jer je znao da bi Hebrang – u to vrijeme – osvojio i preko 40 posto glasova te mu postao opasan konkurent u stranci. U vatru je gurnuo J. Kosor iako je znao da je ona autsajder. O tome sam, nakon komentara na Novoj TV, uoči izbora, nekoliko puta razgovarao sa Sanaderom. Je li se ljutio zbog mog glasno izrečenog stava? Nije. Bilo mu je drago što je barem netko javno obznanio što je svemoćnom premijeru bilo, zapravo, na pameti. Današnje priznanje da se prekombinirao u kadrovskoj križaljci ne oslobađa ga odgovornosti i krivnje. Naravno, zna Sanader da nije popularno tući i po premijerki, i po ministrima, i po HDZ-u. Zato je na zub uzeo J. Kosor i V. Šeksa. HDZ zasad ne dira.
Šeks zadužen za sudstvo
Zašto Kosor i Šeksa? J. Kosor zato što mu je okrenula leđa i jer u dosluhu s Bajićem – smatra Sanader – hapsi, a potom na saslušanjima pritišće njegove prijatelje i najbliže suradnike ne bi li svjedočili protiv njega. Uostalom, ne trebate biti naročito vješt analitičar da zapazite kako se istražuju i hapse samo oni ljudi koji se nisu dovoljno brzo i dovoljno glasno opredijelili za J. Kosor, a protiv Sanadera. Pretrčavanje na drugu, Kosoričinu stranu za neko je vrijeme spasilo i Božidara Kalmetu koji, primijetili ste valjda, nikada ne komentira sada već teškoartiljerijsku vatru između Sanadera i trenutačne premijerke. Sanader traži da Sabor osnuje povjerenstvo koje bi istražilo jesu li J. Kosor i Šeks nudili Damiru Polančecu slobodu ako sav teret afera svali na leđa nekad svemoćnoga Ive. Time što je Šeksa optužio da već godinama upravlja pravosuđem, dao je za pravo svima nama koji već dugo pišemo i govorimo da sucima i sudovima upravlja vladajuća politika. A zašto je Sanader dopustio da Šeks upravlja pravosuđem? Zato što su HDZ i Sanader za taj posao zadužili Šeksa. Šeks je sređivao pravosuđe, a Mladen Barišić zvani Torbar financije. On je bio zadužen da – osokoljen Sanaderovim naputcima i direktivama Ratka Mačeka (čiji spletkaroški, antidemokratski i interesni, Srbi bi rekli – sitnosopstvenički nasrtaji na sve one koji misle drukčije zaslužuju malo duži, pomnije pripreman osvrt) – financira stranačke, ali i prohtjeve šef(ov)a.
Račan štitio Sanadera?
Ali, da situacija bude kompliciranija, pa i, ako baš hoćete - zanimljivija, Sanadera je štitio i SDP. Naime, kada je Dragutin Lesar na samome početku Sanaderova prvoga mandata tražio da se u Hrvatskome saboru osnuje povjerenstvo koje bi istražilo porijeklo premijerove imovine, na razgovor ga je pozvao Ivica Račan. Ali ne da mu otkrije način na koji se Sanader, primjerice, dočepao vile u središtu Zagreba, već da Lesar odustane od svoje inicijative. Zašto? Zato što ne bi baš bilo zgodno da se u parlamentu istražuje premijer. I još k tome Sanader. U isto to vrijeme Sanader je kovao savezništvo s Milanom Bandićem protiv istog tog Račana. Koji Sanadera štiti od neugodnih pitanja o tome kako je stekao bajoslovno bogatstvo. Znači li to da je Račan bio upleten u neku od afera?
Ne, naravno. A zašto je onda nagovarao Lesara da ne čeprka po Sanaderovim milijunima? Zato što je Sanader uvjerio Račana da bi to štetilo Hrvatskoj. Kako je Sanader vratio Račanu? Tako što ga je javno okarakterizirao lijenim i nesposobnim. Iako nije popustio Račanu, Lesar svoj naum ipak nije ostvario. Pred samu raspravu u Saboru potpise su mu uskratili kameleoni Zlatko Kramarić i Ivo Banac. Zašto? Zato što su se nagodili sa Sanaderom. Čije prošlotjedno moraliziranje i jadikovanje upućuje na zaključak da je nekad najmoćniji čovjek u Hrvatskoj u očajnome, bezizlaznome stanju. Prijetnje da je taj njegov bezglavi istup tek prvi korak te da će nas ONI o tehnici daljnje političke borbe izvijestiti, prazna je puška. Koje se s razlogom plaše i Sanader, i J. Kosor, i svi oni koji su sa Sanaderom tikve sadili ili mu držali lojtre. I malobrojne istrage dokazuju da je Hrvatska mala zemlja za velike krađe. A za njih su odgovorni Sanader i njegovo (odletjelo) jato.

P.S. Od posjeta Vukovaru i tom prilikom suzdržane, na privatnu razinu svedene isprike srbijanskog građanina Borisa Tadića, mediji pod dirigentskom palicom politike napravili su loš teatar. I predsjednik Ivo Josipović i premijerka J. Kosor tvrde da je Tadićeva isprika povijesni događaj. Gdje to kažu? Pred kamerama televizije čija je novinarka pet minuta građane Hrvatske uvjeravala da je dolazak Sanadera u Sabor također – povijesni. A što je, zapravo, Tadić rekao u Vukovaru? „Ovdje sam da, poklanjajući se žrtvama, još jednom uputim riječi isprike, da iskažem žaljenje i stvorim mogućnost da Srbija i Hrvatska okrenu novu stranicu povijesti“ – reče privatno srbijanski predsjednik, dodavši: „Nitko nas ne treba natjerati da budemo ljudi!“ Je li baš tako?! Isprika je jedan od uvjeta za pregovore s EU. Kako to da predsjednika države agresora u privatnom posjetu mučeničkom Vukovaru dočekuju i predsjednik i premijerka države žrtve?! Isprika, u prvom redu, nije cjelovita. Tadić nije priznao da je agresiju na Hrvatsku izvršila Srbija te da je tri i pol tisuće ljudi u Vukovaru ubila srbijanska vojska, što zakamuflirana u odore tzv. JNA, što u paravojne krvoločne spodobe. Pa, kako zaboravati pjevanu, a potom i ostvarenu prijetnju „Slobo, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate“?! I klali su. U manje od 48 sati zaklali su više od 250 civila i vojnih zarobljenika. Da je Tadićeva isprika tek protokolarna svjedoči Vojislav Stanimirović koji Tadićevu vukovarsku gestu relativizira tvrdnjom: „Rat u Vukovaru nisu započeli Srbi!“ Mi smo se, ispada, tri i pol tisuće puta samoubili, samogranatirali i na osam godina izgnali. Zato građanin Tadić ne zna točno što se 90-ih događalo u Vukovaru te poziva da to utvrde pravnici i povjesničari. Ispast će da smo im ostali dužni za metke kojima su ubijali Hrvate te za granate kojima su ubili Vukovar.

Izvor: 2898