PISMO IZ ZAGREBA

„Pa, pobogu Vukšiću, nije valjda Hrvatska postala sinonim za malu zemlju u kojoj se na veliko krade?!“ – pitanjem me kori glumac koji redovito čita, kao što bi to rekao sudac Ustavnoga suda Mato Arlović, emajlirana ‘Pisma iz Zagreba’.
„Zar smo spali samo na to?! Sanader, Šuker, Jaca, Šeks, Hebrang i ostatak društva s Trga – ne žrtava fašizma, već, u budućnosti - žrtava svekolike pljačke, mogli bi se uvrijediti. Imaju oni valjda i neke druge zasluge?! Stvorili su pravne okvire za veliku pljačku u toj našoj maloj, više puta opljačkanoj zemlji. Lagali su... Vidi mene - i dalje lažu! Varaju. Kradu. Valjaju gluposti. Sramote nas neznanjem. Zapošljavaju bližu i daljnju rodbinu i, naravno, stranačke podguzne muhe. Čine sve ne bi li nama, stoci sitnoga zuba, bilo što gore. Sve nas žele potjerati na ulicu. I jedino će u tome biti uspješni. U uništavanju. Ali nakon što zabiju i posljednji čavao u lijes hrvatske industrije – ne zna se jedino hoće li to napraviti u proljeće, ljeto ili jesen – i njih čeka ulica. A onda i – sudnica...“ – izgovara vjerni čitatelj gotovo u dahu, dramatičnošću zbog koje se ne usudim niti glasno u slušalicu disati, a kamoli ga ponekim potpitanjem omesti.
Fićo u sudaru s lokomotivom
Nakon znakovite, dramske pauze, slijedi završetak ovog telefonskog krešenda: „Vidiš li ti, kuda nas to oni vode... pardon; navode?! U provaliju, moj Vukšiću, u provaliju. I sada, kada padamo u nju, karamboliraniji i od fiće frontalno sudarenog s lokomotivom, pokazujemo figu u džepu i kukavički šutimo umjesto da kriknemo do neba!“
Da smo na dobrom putu – kao što je to ovih dana obznanio guverner HNB-a Željko Rohatinski – u katastrofu posvjedočili su svojim prošlotjednim istupima ministar gospodarstva Đuro Popijač, hrvatski biskupi i premijerka Jadranka Kosor. Na opatijskom skupu hrvatskih ekonomista svojim se govorom Popijač (samo)kandidirao za Nobelovu nagradu. Iz područja ekonomije. Popijač je pronašao krivca za krizu u Hrvatskoj. Je li – po Popijaču – za krizu kriv Sanader? Nije. Je li kriva Vlada? Ne-daj-Bože, pa Sanaderova je i Kosoričina Vlada, a vladarica ne može ni ne smije biti kriva. Je li za propast hrvatske privrede kriv – po Popijaču – Ivica Račan? Njega Popijač ne spominje. Je li za krizu kriv prije 20 godina pali komunizam? Djelomično, ali ni komunizam Popijač ne spominje. Pa tko je onda kriv?! Kriva je – NACIJA! Da, da, kriva je nacija. A nacija su svi stanovnici jedne, u ovom konkretnom slučaju - hrvatske države.
Opredijelite se već jednom!
Sada, kada je mukotrpnim istraživanjem i višegodišnjim razmišljanjem Popijač otkrio krivca, a kriv je, dakle, NAROD, bit će im puno lakše. Kome će biti lakše? Vlasti. J. Kosor, Šukeru, Popijaču, Hebrangu, Šeksu..., pa i poput Kralja Leara – od vlastite djece odbačenom – Sanaderu, a onda i – valjda – prodanome Josipu alias Damiru Polančecu... Evo do kojega je zaključka došao Đuro Popijač zvani Nobel za ekonomiju: „Ova nacija se mora opredijeliti hoće li razvoj ili neće. A to onda ne znači da će nam netko samo slati novac, već i mi trebamo nešto učiniti!“ Rezolutan je Popijač. I, ne čini li vam se – logičan. Ako je demokracija vladavina naroda, onda je narod - ako vlada – za dobro zaslužan, a za loše kriv. A u Hrvatskoj narod – vlada. Kako da ne! Svakoga mjeseca referendumom odlučuje o najvažnijim pitanjima za funkcioniranje države. Kada su u nedoumici, političari narod pitaju: „Narode, reci, što da činimo?“ Narod je referendumom odlučio da se političarima iz javnih tvrtki torbama donosi novac na kućnu adresu. Tako da oni koji služe narodu, poput, primjerice Sanadera, mogu sami odlučiti gdje će novac sakriti. Od naroda. Zato što bi ih nezasitan narod mogao spiskati. Sanader, Kalmeta, Vukelić, rashodovani Rončević, Polančec... ne će.
Treba mu dati Nobela
Oni znaju s novcem. Da ga kojim sličajem ima, moja bi ga malenkost spiskala na vraćanje dugova. S ostatkom bih možda pokrenuo kakav posao ili kupio stan i tako omogućio kolanje novca. A kad novac kola, onda se i troši. Zato moja malenkost i ne upravlja državom. To je povjerenje narod dao Sanaderu i jatacima koji znaju kako od tog istog naroda – kojega može personalizirati i moja rastrošnost – novac sakriti. „Sve nam treba, svašta bismo investirali, ali kada krene realizacija projekta, u stanju smo ga srušiti“ – prokužio je Popijač pokvarene vladare u Hrvatskoj, narod. Pazite, mi, narod, ne znamo hoćemo ili nećemo razvoj. A kada i nevoljko kažemo slugama svojim - najprije Tuđmanu, potom Račanu, poslije Sanaderu, a sada J. Kosor da smo za razvoj, želimo da nam novac – i pečeni piceki! – pada s neba. Mi, narod, ne želimo ništa učiniti. Samo trošimo. A Popijač se za nas muči. I kad on, u družbi s tajkunima, počne s realizacijama projekata, mi – narod – ih srušimo. Projekte, a ne Popijača. Zato što je Popijač prvo za Nobela, a potom za raj. Zato što je našla put koji vodi prema putu za put u raj, Popijaču će, tamo gore, društvo raditi, kao više biće (štono reče varaždinski sljedbenik - anđeo) premijerka Kosor.
Tri Jadrina putića
I ona je prvo na putu za Nobela, ekonomskog, a tek potom, jer zna put i nije izgubljena, za božje natkrovlje. Čini mi se da će Popijač, ipak, Nobela za ekonomiju dijeliti s Kosor koja zna, vidi i osjeća da smo (mi, Hrvatska, narod) na putu da stignemo na put izlaska iz krize. Blesava vlast, tj. mi, narod, nikad bez nje ne bi našla put koji vodi na put do puta za izlazak iz krize. Ne bi, jer kako će narod u tom mnoštvu putova, u labirintu, naći onaj pravi. Zato mi imamo stručnjake: J. Kosor i Popijača. Premijerka zna put, a Popijač krivca za skretanje s puta. Skrećemo mi, narod. Zašto? Zato da otežamo put slugama našim, a sluge će, vjerujem, od Zrinka Tutića i Rajka Dujmića, za svoje gospodare, nas, narod, naručiti novu domoljubnu pjesmu koju će, nakon „Moje domovine“, narod pjevati u svim svečanim prilikama. Kako saznajem iz visokih, Vladi i Tutiću bliskih krugova, pjesma počinje: „Druže Đuro (ili, drugarice Jadro), mi ti se kunemo da sa tvoga tri putića ne skrećemo...“ Autorski tim ne želi odgovarati na objede da ta pjesma jako podsjeća na pjesmu koju je neodgovoran narod pjevao socijalističkome diktatoru. Ali, kako moja malenkost saznaje iz pouzdanih, naručiteljima i skladatelju Tutiću bliskih krugova, tvrdnja o sličnosti s pjesmom diktatoru je u najmanju ruku neprijateljski čin kojim se potkopavaju temelji ove narodu toliko odane vlasti.
Tutić: Sličnost je isključena
Tutić je, navodno, izjavio kako komunistički tekstomrčitelji nisu dobili ekskluzivno pravo na ključne riječi njegove pjesme: Druže (drugarice), mi, ti, se, kunemo, da, sa, tvoga, puta, ne, skrećemo... One su, uostalom, produkt umjetničkog nadahnuća. Osim toga, riječi tri putića, Đuro i Jadro, svjedoče kako je svaka sličnost s pjesmom o socijalističkom diktatoru isključena. U autorskom timu ozbiljno razmišljaju da se početak - „Drugarice Jadro“ zamijeni s primjerenijim „Gospo Jadro (premijerki su nakon nekoliko mukotrpnih seansi to ime, umjesto imena Jaca, nadjenule brižne dubrovačke hadezeovke kojima ZAMP jamči torbe tantijema)“. Verziju s „Drugarice (ili druže Đuro) Jadro“ mogao bi ushićen narod pjevati u, primjerice, Rijeci, Čakovcu, Koprivnici, Vukovaru..., a s „Gospo Jadro (ili G-dine Đuro)“ u Milinovićevu Gospiću (zbog scenskoga dojma i upečatljivijeg iskazivanja vjernosti te neskretanja s puta, ministar zdravstva bi se mogao vezati lancima za banderu!), u Kninu, Virovitici (s Kirinom kao zborovođom) ili Velikoj Gorici... I sve bi te narodne svečanosti izravno prenosile Mačekove radiopostaje diljem Hrvatske. Da sve ostane u obitelji. Na kraju svečanosti misu sveopće pomirbe poštenih s lopovima mogli bi služiti biskupi koji znaju da hapšenje i zatvaranje lopova izaziva opću društvenu nesigurnost, političku nestabilnost, pravnu nesigurnost i gospodarsku stagnaciju.
Nije grijeh krasti, grijeh je pričati o krađi
Mi, narod – poručuju nam biskupi (putem Komisije Iustitia et pax HBK) – moramo širom otvoriti oči te (u)vidjeti – da vlast koja obećava uhićenja i procese, da opozicija koja obećava još više uhićenja i procesa, da mediji koji donose presude i vode procese ljudima ne žele dobro Hrvatskoj. A Hrvatska su ljudi, narod ili, kao što reče Popijač – nacija. Koja mora znati što hoće i što neće. A ne bi trebala htjeti, kaže Kaptol, procese ljudima. Zato što procesi lopovima rezultiraju, kažu biskupi, nesigurnošću, nestabilnošću i stagnacijom. Kada se vode procesi protiv pojedinaca, lijek postaje gori od bolesti... Tko to kaže?! Časna riječ – Kaptol. K tomu još dodaje da „u svijetu postoje korumpiranije zemlje od Republike Hrvatske, pa predstavnici tih država ne ocrnjuju svoje države jer znaju da im time ne bi pomogli“. Dakle, grijeh je pričati o lopovluku, ali ne i sam lopovluk. Nisu lopovi oni koji su ukrali, već smo lopovi mi koji o lopovluku pišemo. Da bismo postali pošteni, moramo šutjeti. I dijeliti plijen. Ne nužno novac ispod stola. Može i kakvo uredničko mjesto, putovanje u egzotične zemlje, kredit s malim kamatama, suprugino napredovanje, sponzoriranje sinova filma... Ima načina. Pod uvjetom da i davatelj i primatelj imaju želudac od čelika, a obraz kao đon. Red je, smatraju biskupi, da Crkva vrati podrškom onima koji su Kaptolu davali kapom i šakom naš, narodni novac.

P.S. Čude se u Vladi rezultatima Gallupova istraživanja o odnosu građana regije prema EU. Najviše je euroskeptika u Hrvatskoj. Čak bi 43 posto Hrvata glasovalo protiv ulaska Hrvatske u EU, a za ulazak tek 38 posto. Samo 25 posto hrvatskih građana smatra da je članstvo u EU dobra stvar. Nezadovoljno državnim vodstvom je 70 posto, a čak 89 posto građana smatra da postoji korupcija u hrvatskoj Vladi. Ministar Jandroković tvrdi da ti podaci nisu točni. Ulazak u EU sada podržava do 65 posto građana, a po završetku pregovora, taj će se broj povećati na 70. Teško. Zašto? Zato što građani osjećaju da žive sve lošije što su bliže EU. Shvatili su da dobar život u Hrvatskoj nema baš mnogo veze s EU te da je euroskepticizam legitiman i legalan. Ma što god na to rekla Vesna Pusić.