PISMO IZ ZAGREBA

Razlika između pametnog i glupog je u tome što pametan uvijek razmisli i rijetko govori, a glupan uvijek govori i nikad ne razmisli. A kad je glupan najgluplji? Kad želi biti mudar. Političari uvijek govore. Govore toliko da ni ne mogu prije nego što otvore usta razmisliti. Rezultati njihove neodoljive želje za mudrošću su, uglavnom, izvaljotine. Čast iznimkama. U koje se ne ubraja Sarah Palin, na prošlim izborima za predsjednika SAD-a republikanska kandidatkinja za potpredsjednicu. Po čemu su Amerika i ostatak svijeta upamtili S. Palin? Glupostima, neznanju i hrpetini izgovorenih riječi bez reda, značaja i smisla. U novinarstvu, naročito televizijskom (ako ono na hrvatskim televizijama uopće i postoji?!), moja malenkost tu vrst neurotične i besmislene blagoglagoljivosti naziva – bagizam. U Americi svatovi poput moje malenkosti sličnu pojavu vjerojatno nazivaju – palinizam. Lažno zabrinuta za sudbinu svijeta i ulogu vlastite zemlje u njemu, Sarah Palin je neki dan izvalila: „SAD treba stati uz svog saveznika Sjevernu Koreju.“ Strašno? Uobičajeno. Slično je znanje pokazao i novinar u informativnom programu HTV-a. Intelektualni dvojnik S. Palin pitao je lektora: „Dobro, kako se ispravno kaže - Iran ili Irak?!“ Je li zbog toga barem degradiran? Vraga. Degradirani su oni drugi, pametniji i obrazovaniji. S pitanjem: „Kako se kaže - Irak ili Iran“ na HTV-u se napreduje.

U gluposti smo ravni velikima

To što bivša guvernerica Aljaske vjeruje da Sarkozy iz svoje kuće vidi Belgiju, a ona iz svoje Rusiju ili što političarkinu inteligenciju uspoređuju s onom morske krave, mnogim republikancima ne smeta. Smatraju da bi S. Palin 2012. bila njihova najbolja kandidatkinja za ulazak u Bijelu kuću. Bi li Amerikanci pristali da im prva predsjednica u povijesti SAD-a postane političarka enciklopedijskoga neznanja i nimalo zavidnog kvocijenta inteligencije? Zašto ne?! Palin je još uvijek inteligetnija i obrazovanija od prosjeka. Sa svim tim svojim s Mjeseca vidljivim manama bliža je običnome puku nego Obama koji će vrlo teško izboriti drugi mandat, pa makar mu protukandidatkinja bila i političarka koja nema pojma ni o geografiji, ni o povijesti, ni o ekonomiji, ni o moralu, ni o tome s kojim zemljama Amerika prijateljuje, a s kojim ratuje. Sve je to ionako nevažno. Zar Talibani nisu bili miljenici upravo Washingtona?! Zar Obamin prethodnik Bush junior nije osvojio i drugi mandat usprkos tomu što je čitav svijet zabavljao nevjerojatnim biserima i usprkos tomu što je bio jedan od najgorih predsjednika u povijesti SAD-a?! I, na kraju, imamo li mi Hrvati pravo zadirkivati Amerikance zbog S. Palin kada se ovako mali u njegovanju kulta gluposti, nepoštenja, nepotizma, podobnosti i neznanja možemo mjeriti i sa svjetskim velesilama?!

Talentirane treba - zaustaviti

Nemilosrdni smo jedino u kažnjavanju talentiranih, poštenih i iskrenih. Da ih zaustavimo i skratimo „za glavu“, ili barem za toliko koliko strše iznad nas, upotrijebit ćemo svu negativnu energiju. A ona je velika. Veća od energije talentiranih, poštenih i iskrenih. Slušam onog jadnička Kunsta, jednog od brojnih sinonima za političko beščašće, kako fanatiziranu pljačku svojih stranačkih kolega pokušava svim – istina, slabim i beznačajnim silama - izjednačiti s besplatnim ljetovanjem Nenada Stazića na Brijunima. O tomu da je njegov politički idol, vođa i učitelj Sanader – kojemu Kunst mora biti zahvalan za sve nezaslužene, a do kraja života upražnjavane privilegije – Hrvatsku pretvorio u jednu od najkorumpiranijih zemalja na svijetu, šuti. S razlogom. Hrvatsku nije mogao Sanader onepošteniti sam. U onepoštivanju je imao pomagače. Sljedbu koja mu je klicala i u nebesa ga dizala. Ali ta sljedba nema – u pravu je premijerka J. Kosor – jednoznačan stranački predznak. Korupciju su uz vrh HDZ-a svim snagama podupirali – žmirenjem, nečinjenjem ili sudjelovanjem – i HDZ-ovi koalicijski partneri, i SDP, i ostatak opozicije. Uz, jasno, časne izuzetke. Nakon što sam Z1 – Zagrebačku televiziju, učinio s 12 sati svakodnevnog vlastitog programa gledljivom i konkuretnom, Sanaderov mi je teklič rekao: „Moraš otići. Sanader više ne želi slušati tvoje kritike. Postao si opasan i njemu i gazdi...“

Ne odriče se svojih pogrešaka

Taj teklič je bio SDP-ovac. Kuhan i pečen s Ratkom Mačekom, sijačem nevjerojatnih količina zla. Da, i tom su televizijom – kada sam s nje otišao – zajedno upravljali HDZ-ovci i SDP-ovci. U čemu ih je, i čime, moja malenkost ugrožavala? U poslu. A njihov posao nije bila – niti sada jest - politika za dobrobit građana, već prije svega vlastiti probitak. A čime sam ih to ugrožavao? Istinom. Protiv koje su bili svi, od Sanadera i J. Kosor, preko Bandića i Račana, do Hebranga i Šeksa. Kada su novinari otkrili da je HDZ svojemu vođi kupio – ispada, prljavim novcem – BMW u vrijednosti oko četiri milijuna kuna, Hebrang je istresao iz rukava: „Radi se o podmetanju do kojeg je došlo u zgodnom političkom trenutku za oporbu i protivnike Vlade i premijera. To je osveta premijeru zato što dobro vodi ovu Vladu i državu kroz krizu.“ Jedini koji se u tom trenutku podmetao je – Hebrang. Bilo bi poštenije da je šutio. Ali ne, Hebrang je one koji su uprli prstom u bahatost i – opravdano je sumnjati – lopovluk, etiketirao kao besprizorne napadače na njegovog uspješnog vođu. Umjesto da ga slavite – sugerirao je Hebrang – vi ga, jadnici, šako piskarala, napadate. A što sada kaže Sanaderov apologet? Odriče se Sanadera, ali ne i svojih pogrešaka zbog kojih bi trebao, da je imalo moralan, reći zbogom politici.

Borba za bolju prošlost

Nakon pet godina, Vladimir Šeks u intervjuu Večernjemu listu počeo se boriti za bolju prošlost. Čiju? Pa ne valjda našu! Bori se za svoju bolju prošlost. Rečenica koju je izrekao pred novinarima 2005. godine: „Generala Gotovinu treba identificirati, locirati i trasferirati...“ nije njegova. Nego čija? Sanaderova i tadašnjeg predsjednika RH Stjepana Mesića. Oni su, a ne Šeks, zatražili da se Gotovinu dovede u Haag. Je li se Šeks s njima složio? Naravno, složio se. Da nije, ne bi pred kamerama tako uvjerljivo prezentirao nakane i odlučnost hrvatskih vlasti prema odbjeglom generalu Gotovini. Europa i Amerika su inzistirali, a mi smo, pardon - oni na vlasti su uvijek pokorno slušali strane moćnike. Jesu li Mesić, Sanader i Šeks pogriješili kada su Bruxellesu i Washingtonu poručili da će generala Gotovinu identificirati, locirati i transferirati? Nisu. Zato što se generali ne bi smjeli skrivati od suda koji priznaje država za koju su se borili. Ako je u Haag dobrovoljno otišao general Slobodan Praljak, ako su u Haag dobrovoljno otišli generali Markač i Čermak, zašto ne bi i Gotovina čiji je vrhovni zapovjednik Tuđman pristao na nadležnost Haaga?! Što je – molim lijepo – pogrešno u „identificirati, locirati i transferirati“? Opravdava li se to Šeks pred Gotovinom, kojeg smatra herojem? Uostalom, Gotovinu herojem doživljava većina Hrvata. Oduvijek. Šeks tek sada. Barem javno. A političaru se uvažavaju samo javni stavovi, a ne fige u džepu.

Izvadio je figu iz džepa

I Mladen Barišić je figu iz džepa izvadio s velikim zakašnjenjem. HDZ-ov ali i, izgleda, Sanaderov i koječiji blagajnik, otkrio je ono što javnost pretpostavlja, ono u što građani, pa čak i glasači HDZ-a, vjeruju. Novcem iz crnoga fonda, koji je punjen ne samo pranjem u Fimi-mediji, već i u mnogim drugim tvrtkama koje su bojale tunele, gradile ceste, mazale pruge i na stotine drugih, uglavnom nelegalnih načina ostvarivale veliku nelegalnu dobit na teret poreznih obveznika, kupovali su se čak i predsjednici parlamentarnih stranaka. Je li tom informacijom itko iznenađen? Nije. Mnogi su iznenađeni jedino činjenicom da je cijena političarima jako pala. Šef stranke, dakle - HDZ-ov „partner“, kupljen je za bijednih 500 tisuća kuna! Zašto bijednih? Pa, sjetite se - u vrijeme tzv. zagrebačke krize, kada Tuđman nije dopustio da opozicija realizira pobjedu na izborima, vijećnici su kupovani za 500 tisuća DEM. Kada sam u to vrijeme pitao jednoga predsjedniku Tuđmanu vrlo bliskoga suradnika isplati li se takva „investicija“, odgovorio mi je: „Isplati se u nekoliko dana.“ Onda se tih 500 tisuća kuna uloženih u niskomoralnog predsjednika ili predsjednicu parlamentarne stranke isplatilo za nekoliko sati. A kako je HDZ dolazio do kuna? Lako.

500 tisuća za film koji nije snimljen

Samo za jedan dokumentarac, tvrde dobro upućeni, nikad snimljen, Fimi-medija od Kalmenitog je ministarstva i HAC-a prihodovala 500 tisuća kuna. Sveukupno je Nevenka Jurak od državnih tvrtki dobila, nezasluženo – naravno, 90 milijuna kuna. Većinu je morala vratiti političkim očevima i mamama. Ali, Fimi-medija je tek kap u lopovskome moru. U kojemu su se praćakali mnogi tobožnji uglednici, ali se sada, vidi vraga, praćakanja ne sjećaju. Pa ni činjenice da su odgovorni i zbog toga što se ne sjećaju, zato što nisu znali, a morali su znati te zbog toga što su uživali u moćima koje su im pružali crni fondovi. Da smo balkanska baruština, ili, kako to reče jedan reper - šupak svijeta, dokazuje i primjer Toma DeLaya Čekića, američkog, pobliže – teksaškog republikanca, vođe većine u Predstavničkom domu Kongresa. DeLaya je sud proglasio krivim za ilegalno preusmjeravanje donacije. Je li Čekić novac strpao u svoj džep? Nije. Upotrijebio ga je, nelegalno, za izbornu kampanju u Teksasu. Čeka ga kazna. Može dobiti i do 99 godina zatvora. Pazite, riječ je o oko milijun ne ukradenih, već krivo usmjerenih kuna. Koliko bi onda godina zatvora dobili kriminalci na hrvatskoj političkoj sceni?! S obzirom da se na svakim parlamentarnim i predsjedničkim izborima prvo ukralo, a potom krivo usmjerilo na desetke milijuna kuna, adekvatne kazne bile bi 1.000 (slovima: tisuću) godina zatvora. Svakom.

P.S. Poučan je i primjer sada već bivšeg ministra japanskoga pravosuđa Minore Yanagide. On je zbog šale izrečene pred stranačkim kolegama bio prisiljen dati ostavku. Tko ga je prisilio na ostavku? Reakcija javnosti. Evo i kako glasi šala: „U parlamentu je potrebno znati samo dvije fraze - ‘Ne mogu komentirati pojedinačne slučajeve’ i ‘Postupamo sukladno zakonima i dokazima’.“ Tim je šalama Yanagida i vladu i parlament izvrgnuo ruglu, izjasnilo se u istraživanju 71 posto Japanaca. Bilo je to dovoljno da ministar podnese ostavku. Kada bi ista ili slična moralna pravila slijedili hrvatski ministri ili gradonačelnici, malo bi koji zadržao svoj položaj. Naši se ministri svaki dan sprdaju i s Vladom, i sa Saborom, i s narodom. Non-stop ponavljaju ono što Yanagida nije smio reći ni u šali.